Znate onaj vic koji govori o tome kako partizani i četnici ratuju u šumi? Jedni krenu u ofanzivu, drugi uzvrate, borba traje i traje... A onda dođe šumar i sve ih rastjera iz šume.
Tako je kosovska opozicija osporavala razgraničenje sa Crnom Gorom koje će izglasati Skupština u Prištini. Skandal za skandalom u parlamentu, teške riječi, uzavrela patriotska retorika, "spontano okupljanje seljana" koji su upadali na teritoriju Crne Gore i tu zabadali table na kojima je pisalo "Kosovo" - mala, ogavna nacionalistička orgija, toliko puta viđena na Balkanu.
Tako je to išlo sve dok u Prištinu, u liku američkog potpredsjednika Džoa Bajdena, nije došao šumar - i sve ih rastjerao. Bajden je saopštio da Amerika od Prištine traži da prihvati sporazum o granici sa Crnom Gorom. I da će Kosovo izgubiti američku podršku ne bude li tako.
Tako je u kosovskoj političkoj borbi, u kojoj je granica sa Crnom Gorom opoziciji bila samo sredstvo za napad, pobjednik nokautom postao predsjednik Kosova Hašim Tači, koji je zagovarao razgraničenje, za koje se na koncu založio i Bajden. A carska se - kao što znaju svi mali narodi - ne poriče.
Je li došao red na Albance da pokažu kako u njihovoj interpretaciji izgleda ono što je Ištvan Bibo nazvao "bijedom malih istočnoevropskih država"?
Cirkuske tačke
Ta bijeda ne leži u odsustvu veličine ili moći. Naprotiv: sasvim je moguće biti slab, mali i otmjen. Ona spava u nadi istočnoevropskih nacija-država da bi mogle postati velike, u uvjerenju da se zvijer njihovog nacionalizma u jednom, pogodnom trenutku može razgoropaditi i uzeti (oni bi rekli: vratiti) ono što im "istorijski", "po pravdi", "pripada".
Ono što Albaniju, na njihovu sreću, odvaja od Srbije devedesetih godina okolnost je da tamo, za sada, a za dobro svih nas, nadajmo se i ubuduće, nije na vlasti politička elita koja bi doista pokušala ostvariti ideju "velike Albanije" i tako opet razgorjeti Balkan. Najbolje što bi Albanci mogli učiniti za sebe i sve koji žive sa njima i kraj njih je da ne ponove greške koje su Južni Sloveni počinili posljednji put prije četvrt vijeka. Wikipedia o "velikoj Albaniji" kaže:
"Prema izvještaju Gallup Balkan Monitora iz 2010. godine, ideju 'velike Albanije' podržava 63 posto Albanaca iz Albanije, 81 posto sa Kosova i 53 posto iz Makedonije, iako većina Albanaca vjeruje kako je malo vjerovatno da će biti ostvarena."
Zato je važno reći da kada ridikuli špartaju Balkanom i izvode cirkuske tačke o "velikoj Albaniji" to nije zvanična politika Tirane. Zato je važno reći da ono što je kosovska opozicija radila na granici sa Crnom Gorom nije zvanična politika Prištine. Zato što je tako i zato što je Crna Gora reagovala staloženo i racionalno stvar je završena na najbolji mogući način.
Zamislite sada da je neko sa teritorije Srbije upao u Hrvatsku i postavio table sa oznakom "Srbija". Ili obratno, svejedno. Do kakve bi eksplozije nacionalističkih strasti to dovelo? Ovdje je stvar završena tiho i u rukavicama, uz prećutnu konstataciju da svi imamo svoje budale, ali je važno da budale ne vode države, kao što se to nakon 1989. godine desilo u Jugoslaviji.
Trećerazredni Bećković
U godinama za nama promoter ideje "velike Albanije" bio je opskurni lik po imenu Kočo Danaj. Sada je to mladi istoričar i čelnik Pokreta za Ujedinjenu Albaniju Fatmir Veliu.
Sjećate se parole "Srbija do Tokija"? E, Veliu se zalaže za "Albaniju do Albukerkija". On bi da ujedini sve "albanske teritorije", a od Crne Gore "potražuje" Tuzi, Petnjicu, Berane, Plav, Pljevlja, Bijelo Polje, Gusinje, Bar i Ulcinj. Mašala.
Veliu vjerovatno sebe vidi kao Šarla De Gola ili Vinstona Čerčila, ali nevolja je u tome što je njegova politika tek trećerazredna kopija Šešeljeve manije crtanja granica. On je, zapravo, trećerazredni Baja Mali Kninđa. Trećerazredni Dragoš Kalajić. Trećerazredni Matija Bećković, koji je, kad se sve sabere i oduzme, najniži oblik života srpskog nacionalizma.
Mladi Fatmir je, nakon što je "popio" zabranu ulaska u Grčku i Srbiju, odlučio da posjeti Crnu Goru i u Tuzima održi promociju svog knjižuljka o "velikoj Albaniji". Za razliku od grčkih i srpskih, crnogorske su ga vlasti mudro pustile u zemlju. Zašto su ga pustili? Kao što je jednom, na pitanje mog prijatelja "zašto si objavio tako glup tekst", odgovorio tadašnji urednik Monitora Branko Vojičić: "Treba pustiti ljude da se slobodno kompromituju."
Veliu je došao, fejsbukčio, okačio svoju fotku i komentar "Tuzi, Albanija", navodno održao promociju i otišao - sretan put, rruga e hajrit, što bi rekli Albanci. Usput je dao nekoliko izjava za medije, koje su zgodno došle da se, ako je neko zaboravio, prisjeti kako funkcioniše nacionalistički um, nesposoban za analogiju. Kada Vojislav Šešelj zahtijeva "veliku Srbiju", to je, je li, loše i on je nacionalista? A kada Veliu išće "velike Albanije", to je, jel’te, pravedno i on je patriota?
A upravo je analogija ono što u paramparčad razara Veliuov, kao, uostalom, i Šešeljev, Glavašev i svaki drugi nacionalistički diskurs - da upotrijebimo tobože učenu riječ za ideološku svinjariju.
Balkanske 'poruke mira'
Veliu je, kao, lukav. Njegova ponuda o "velikoj Albaniji" je, veli, poruka mira, usklađena sa međunarodnim pravom i standardima. Kao što je juče Veliu Crnoj Gori poslao "poruku mira" i zatražio pola njene teritorije, tako je "poruku mira" Šešelj svojevremeno poslao Hrvatskoj. Hrvati su se od te poruke mira morali odbraniti "Olujom". Tako je, napokon, kao beogradska "poruka mira" Bosni i Hercegovini, nastala Republika Srpska.
Kada govori o miru, Veliu, treba li pomenuti, laže. Da parafraziramo čuvenu izjavu Lorda Karingtona: "Mi znamo da on laže, on zna da mi znamo da laže, a on i pored toga ipak laže."
Samo je jedno manje vjerovatno od toga da bi Grčka, Srbija, Crna Gora i Makedonija mogle reći - važi, evo uzmite šta hoćete; dakle, da "prirodna Albanija" bude stvorena mirnim putem - da "prirodna Albanija" bude stvorena ratom. To je dozlaboga loša naučna fantastika.
I Albanija i Grčka su članice NATO-a, kao što će to sutra biti i Crna Gora. Dok postoji taj savez, vojni sukob između članica je isključen. NATO čuva teritorijalni integritet članica. Što znači da bi Veliu, Danaj and co. svoj projekat morali ostvariti tako što bi porazili najveću vojnu silu u povijesti. Ne, to nije naučna fantastika - to nije čak ni loš vic. Albanci su stara i ozbiljna nacija. Odveć stara i ozbiljna da bi loš vic postao njihova zvanična politika.
Moguće je da sam ja preveliki optimista, kao i svako ko povjeruje u ljudski razum. Jer, on, ljudski razum, to priznajem, nije puno. Ali je sve što imamo.
Izvor: Al Jazeera
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR