Piše: Tomislav Marković
Iza Predraga Lucića ostalo je književno i novinarsko delo za čije su proučavanje potrebni čitavi instituti. Hiljade ispisanih tekstova u "Feral Tribunu" i nakon gašenja ovog nedeljnika u riječkom "Novom listu", u rubrici "Trafika"; pesmarice "Haiku, haiku, jebem ti maiku" i "Step by step – Stepinac & još mnoge popularne pjesme", satirična poezija u formi čitanke objavljena u četiri knjige, na preko 1800 stranica: "Sun Tzu na prozorčiću", "Bezgaća povijesne zbiljnosti" (u dva toma) i ''Gusle u magli''; zbirka ljubavne poezije "Ljubavnici iz Verone", knjiga pesama "Mjesec iznad Splita"; drame "Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad", "Kako se kalio Čehov", "Cervantesov trg ili Trg robova", "Alan Ford – Povratak otpisanih"; songovi za pozorišne predstave; neprebrojni satirični tekstovi objavljivani prvo u podlistku "Feral", a potom u satiričnom segmentu "Feral Tromblon" u okviru "Feral Tribuna" – golema je to suma jednog bogatog spisateljskog života.
Virtuozna parodijska i satirična veština koju Lucić ispoljava u svojoj poeziji stavlja ga u red malobrojnih jezičkih volšebnika kakvih nismo imali mnogo u ovom našem četvoroimenom jeziku, rame uz rame sa Stanislavom Vinaverom ili Borom Ćosićem. Lucić je i krenuo od vinavarovskih parodija, da bi pantologičarske potencijale razvio do neslućenih razmera.
Slično kao Vinaver, i Lucić uzima postojeće pesme kao predloške za svoju poeziju, ali za razliku od svog prethodnika, on se ne zaustavlja samo na parodiranju originala, već u preuzetu formu stavlja potpuno nov i neočekivan sadržaj, izazivajući tako dodatne humorne efekte. Stare, dobro poznate forme preuzete od klasika jugoslovenske književnosti, pesme za decu, popularni napevi, izvorne narodne pesme, nacionalne himne, bećarci, navijačke pesme – postaju kalup u koji Lucić ubacuje sadržaje iz političke svakodnevice, aktuelne teme i tekuće nepodopštine moćnika.
Tako konstruisanu parodiju Lucić presazdaje u travestiju, pišući pesmu iz ugla neke postojeće javne ličnosti ili institucije, polazeći obično od neke nadnaravno besmislene izjave ili postupka kojih u našim društvima ima u izobilju. U satiričnim pesmama Lucić gotovo uvek piše iz perspektive nekog negativnog junaka naše zbilje, dovodeći ideološko mahnitanje do paroksizma, terajući svakodnevni apsurd do njegovih krajnjih granica, pojačavajući i razrađujući svoju polaznu temu.
Tako nastaju varničavi spojevi bezazlene forme i često jezivog sadržaja koji vrcaju humorom svih boja, vrlo često crnom. Recimo, pesma "Kukasto krštenje Šabana Bajramovića" nastala je povodom vesti da su skinhedski crtali kukasti krst na spomeniku Šabanu Bajramoviću u Nišu, Lucić pesmu pripisuje fiktivnom bendu "Nishville skinheads", a kao predložak koristi izvornu pesmu "Niška Banja, topla voda". Na kraju svih ovih ukrštaja dobijamo sledeći rezultat:
"Mi skinhedi meraklije –
Glava služi da se brije.
Čemu mozak, čemu kosa?
Glava treba da je bosa
I iznutra ko i spolja,
Da se nema glavobolja.
Prazna glava, naci-moda –
Za skinhede živa zgoda
Da Šabanu Ciganinu
Spomenik u vazduh dignu,
Šaraće ga sa svastiku.
Mi skinhedi sa tri prsta –
Cigani su niža vrsta!
Šaramo im po pevaču
Sa kukastu sprej-krstaču.
Kakav Šaban, 'Đelem, đelem'?
Hakenkrojc nam duši melem."
Materijal za svoju urnebesno duhovitu satiričnu poeziju Lucić pronalazi u svakodnevnoj proizvodnji gluposti i besmisla, u ideološkoj narkozi koja se širi iz medija, u opskurnim novinama koje baš zahvaljujući svom mračnjaštvu uživaju široku popularnost u nacionalno onesvešćenoj publici.
Tako je Lucić pronašao u "Hrvatskom slovu" tekst Gorana Galića koji je, kako ironično kaže Lucić, "ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe" – "Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert." Lucić navodi i naslov iz "Arene": "Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!" Polazeći od ovih paranormalnih vesti iz paralelnog sveta, parodirajući usput Thompsonov pesmičuljak "Moj Ivane, pobratime mio", Lucić je napisao antologijsku pesmu "Moj Dylane, pobratime mio" koju je često izvodio u satiričnom kabareu "Melodije Bljeska i Oluje/Melodije Srba i čekića/Melodije uma i Neuma/ Melodije svega i svačega" zajedno sa Borisom Dežulovićem:
"Čija je ono pokora, čija je ono kazna,
Čija li je dvorana, malena i prazna?
Dylanova pokora, Dylanova kazna,
Dylanova dvorana, malena i prazna.
Odvela nam Dylana
Ta sudbina kleta,
Odvela iz Frankfurta
Da Marku ne smeta.
Ostala je Dylanu
Jedna želja jaka:
Zapivati pismu
Perkovića Marka.
Moj Dylane, pobratime mio,
Jesi l' skoro popularan bio?
Sto eura lipim na gitaru,
Zapivaš li Gradišku nam Staru!
Moj Dylane, nekurentna robo,
Bi li štogod isplativa probo?
Od romanse iz grada Duranga
Stoput više vridi naša ganga!
Vratit će se Dylan Bob,
Tribat će mu para,
Statirat će u filmu
Jakova Sedlara.
Osjetit će Dylan Bob
Bogatstvo i slavu,
Nakrivit će jarmulku
Crven-bilu-plavu.
Moj Dylane, pobratime mio,
Ti ni Loru ne bi napunio!
Zašto kucaš na nebeska vrata?
Pivaj pisme žestokih Hrvata!
Moj Dylane, pobratime mio,
Jesi l' skoro u Dachau bio?
Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo
I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?
Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,
Vaše pisme ne razumu ljudi!
Jebeš vitar iz pisme ti stare,
Sada puše vitar sa Dinare!"
Marko Perković Thomspon često se pojavljuje kao junak Lucićevih rugalica, a jedna od najluđih nastala je nakon što je Thomsonu zabranjen koncert u Sarajevu, na šta je popularni pevač ustaških koračnica uzvratio da ne odustaje od svog nastupa u glavnom gradu BiH. Na to je Lucić reagovao ubitačno humornom pesmom "Sarajlije razlog vam je bijedan, U-2 može, ne može U-1", evo samo nekoliko stihova:
"Šuti hodža s vrha minareta
Da Markovu pismu ne ometa
Ko je reka, jebali ga ćaća
Da Thompsona regija ne shvaća
Gospe sinjska, ako si u stanju
Sredi Marku i koncert u Vranju
Što je Marku podignuta ruka
Pet ćevapa traži s malo luka
Sarajevo cilo ruku diglo
Dva miljuna ćevapa je stiglo
Sarajevo, ne brani te Valter
Već naš Marko, njegov ego-alter".
Čudesna veština koju Lucić ispoljava poigravajući se svim varijantama zajedničkog nam jezika, sloboda kojom se igra rečima podrivajući njihovu krutost i prividnu okamenjenu datost jednom zauvek, što neminovno dovodi do rableovskog smeha – prizivaju ono što je Vinaver govorio o Rableu, da je nenadmašni francuski smehotvorac osećao kako nije čovek radi jezika, već da je jezik radi čoveka.
Pišući u studiji "Podrumi marcipana" posvećenoj Bori Ćosiću o tekstu Julije Kristeve "Revolucija pesničkog jezika", u kojem simboličkom poretku suprotstavlja semiotički, Predrag Brebanović potonji princip prepoznaje kao zaštitni znak "Feral Tribuna", najvidljiviji u duhovitim naslovima i Lucićevoj poeziji. Tumačeći Kristevu, Brebanović veli:
"Semiotičko podrazumeva anarhičnu negaciju prihvaćenih značenja: ono dovodi u pitanje arhitekturu znaka i time proizvodi jezičko bogatstvo", simboličko je "povezano i sa autoritetom, redom i represijom; semiotičko pak, kao subverzija simboličkog, svuda gde se pojavi – a nadasve u poeziji i snovima – preti da izazove (gramatičku, kulturnu, čak i političku revoluciju)". U tom smislu, Predrag Lucić je verovatno najrevolucionarniji pesnik kog smo ikad imali, jer je njegov celokupan poetski opus napisan u znaku neobuzdane jezičke igre koja na svakom koraku, u svakom stihu, podriva dominantni ideološki poredak, anarhično negira opšteprihvaćena značenja, a smeh koji izazivaju čudesni spojevi u Lucićevoj poeziji deluje oslobađajuće na licu mesta.
Snaga Lucićeve pesničke imaginacije, jezička veština i razigranost, njegov poetski ludizam zaista su bez premca u našim književnostima, i daleko prevazilaze jezikotvorne ludosti velikih pesničkih "igrača u svim pravcima" koji mu prethode, kakvi su Ivan Slamnig, Vojislav Despotov ili Vujica Rešin Tucić. Dovoljno je samo pogledati fiktivne autore koje Lucić smišlja i naslove pesama, pa videti o kakvom se jezičkom volšebništvu radi. Evo samo nekih primera: Fra Litre Tutkalo: Udba i udbalaštine; Slikopisna udruga "Goli u Sedlaru": Prožimanje spola i Kaptola; Hrvatska molitvena zajednica „40 dana s preponama“: Silovanje – sveti spolni akt; Maksimir Luburić: Hey Joe; Hrvatska akademija zadomnosti i umnosti: Za dno – spremni!; Kolinda Maršal-Titarović: Druže Tito, stigla metla jaka, kupi prnje, briši s Pantovčaka!; Santo srbito: Nećemo bratstvo i stepinstvo!; Vis "ZOO i naopako": Životinjsko ljudilo; Pekar Čobanković: Nemate za kruh? Jedite hostije!; Slavko Plinić: Lijepa nafta domovino; Veljko Rubljajić: Banka na Neretvi; Vuk Jeremič: Među javom i Med Vedevim; Ichel de Nastradame: Cosanostradamusovo proročanstvo; Alaska & Wouk Think-Tank: Je l' Sumatra u snu il' na Javi?; François Tuçmanoglu: Pogled puče kano šenluk-sanak…
Lucićeve intervencije na poznatim frazama ili naslovima ponekad budu sasvim minimalne, ali čak i preinačenje samo jednog slova može da pruži začudne efekte. Tako, recimo, pomeranjem jednog slova u obradi starogradske pesme "U ranu zoru", dobija se nešto sasvim neočekivano. Pogotovo ako je reč o pesmi "pronađenoj" u pismu Mahmuda Ahmadinedžada Džordžu Bušu:
"Uran u zoru, zoru, zoru,
Kad svane dan,
Gađam Tel Aviv,
Ti Teheran.
Atom se cijepa, cijepa, cijepa,
I nije cijel,
Pukla mu jezgra
Ko Izrael.
Ti mene mrviš, mrviš, mrviš,
Ništiš u prah,
Tvoj uran bogat,
Moj siromah."
Lucić je majstor neočekivanih spojeva, ukrštanja najrazličitijih, naizgled potpuno nespojivih stvari u pesnički amalgam.
Polazeći od jedne izjave don Anđelka Kaćunka koji leleče nad pravcem u kojem se uputila civilizacija, pogotovo njena lepša polovina sklona modnim ludostima poput tesnih grudnjaka, pa kaže da je "mnogim ženama važniji pupak nego mozak", Lucić je ispevao pesmu "Brainy Day Woman" (prvobitni naslov: "Ja i draga đavlu dali pupke, pa ganglije napunili dupke") čiji je fiktivni autor Don Anđelko Gaćunko:
"Nije meni do tvojega pupka,
ni do tvoga mesnatoga tkiva,
mene mami umnost tvoja ljupka
što pod korom moždanom se skriva.
Nije meni do tvoga koljena,
ni do tvoga bedra, ni tvog gležnja;
mnome vitla požuda ljuvena
da ti mazim dva moždana režnja.
Režanj prednji, režanj stražnji,
udovolji mojoj tražnji.
Mozgat ćemo sprijeda-straga,
pametnice moja draga.
Nije meni do tvoga toplessa,
ni do tvojih propupalih grudi,
mene rajca mudrost tvog cortexa,
ja za tvojom hipofizom ludim.
Nije meni do tvoga 'onoga'
di se moje, božeprosti, meće,
meni ti je do tvojega mozga,
ja zbog njega hodam raspamećen.
Režanj prednji, režanj stražnji,
udovolji mojoj tražnji.
Straga-sprijeda, sprijeda-straga,
pametnice moja draga.
Ja ti nisam k'o priprosti fratri,
što bi žene samo na redaljku,
moja duša za djevojkom snatri,
koja znade riješiti križaljku.
Daj da virnem u tvoju nutrinu,
da me prođe sladostrasna jeza,
jebeš sada moral-doktrinu,
svoj mi mozak pokaži, Agneza.
Režanj prednji, režanj stražnji,
udovolji mojoj tražnji.
Straga-sprijeda, sprijeda-straga,
pametnice moja draga."
Nekoliko navedenih primera, kakvih u Lucićevom opusu ima na stotine, pokazuju koga smo izgubili 10. januara ove godine. U in memoriamu Anthonyju Quinnu, Lucić je zapisao: "A sreća je, znali su i jedan i drugi (Aleksis Zorba i Anthony Quinn), živjeti ako se životu znaš radovati.
I sreća je, isto tako, i umrijeti ako si naučio da se smrti ne treba bojati".
U istom tekstu napisao je i ovo: "Pouka koju Zorba daje Piscu, ili Anthony Quinn Alanu Batesu, spada u najvažnije koje čovjek može dobiti: nema te smrtno ozbiljne pameti koja se može mjeriti sa svetom ludošću života". Predrag Lucić je pesnik te svete ludosti života, tog duha igre i slobode koji ostaje neuništiv uprkos svim zlim silama koje su se protiv njega urotile, uključujući i smrt.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR