Zašto El Primero priča crnogorski i Oken bosanski: Sinhronizujmo se!

Piše: Sanja Orlandić

Film je važan umjetnički izraz, on je danas prvenstveno izvor popularne zabave, ali i snažan medij za obrazovanje, pa i indoktriniranje.

Moć filma leži u njegovoj vizuelnoj osnovi koja mu obezbjeđuje univerzalnu komunikaciju. Dobro je poznato da se filmovi ne ograničajavaju na jezički prostor na kojem nastaju, već dobijaju svjetsku slavu zahvaljujući titlovima ili sinhronizacijama (najčešće u filmovima za najmlađe) na druge jezike.

Ovđe ću upravo govoriti o sinhronizaciji popularnih filmova za đecu koji se prikazuju u našim bioskopima.

Možete li se śetiti kad ste posljednji put pogledali film sinhronizovan na crnogorski jezik? Ne mogu ni ja.

Sinhronizacija filmova, vjerovatno tako tržište nalaže, obavlja se u Srbiji, dakle na srpskom jeziku.

Prije nego budem optužena za nekakav crnogorski nacionalizam, termin koji se poteže kad god se pokušava ukazati na kulturni kolonijalizam,moram naglasiti da nemam apsolutno nikakav problem sa srpskim jezikom, niti s ekavicom za koju provjereno tvrdim da nije prelazna, pa samim tim nemam nikakav problem ni da dozvolim svom đetetu da gleda crtane filmove sinhronizovane na srpski.

Ono s čim imam problem i povodom čega reagujem odnosi se na stvaranje slike, odnosno stereotipa i predrasuda, o drugim narodima, a naročito kad su upućeni najranjivijoj populaciji koja još nema izgrađeno kritičko mišljenje.

U decembru je premijerno prikazan film Ferdinand, riječ je o divnome biku koji je volio da miriše cvijeće i preko kojeg smo i mi učili da nije pogrešno biti drugačiji i da ne moramo nužno postati ono što drugi od nas očekuju (važna lekcija, priznaćete).

Glavni Ferdinandov neprijatelj i izrazito negativni lik u filmu je El Primero, najpoznatiji matador u Španiji, koji dolazi u crvenom poršeu, ponaša se egoistično s izrazito negativnim facijalnim ekspresijama, okarakterisan kao samoživ, zloban, nemilosrdan, grub, tvrdoglav... E upravo taj i takav El Primero u sinhronizaciji govori karikaturalno crnogorski, i to samo on. Prijeti čak i da će ubit ako mu bika ne dovedu „śutra“.

Izašla sam prilično revoltirana iz bioskopa, ali odlučila sam da ne reagujem misleći da se možda radi o izuzetku.

Sljedeći sinhronizovani film koji sam pogledala bio je Zaleđeno kraljevstvo – Praznik s Olafom. U njemu nema crnogorskog i nije to ono što me je pogodilo.

Najkomičniji lik u filmu govori bosanski. I naravno samo on. Riječ je o Okenu (Ouken), vlasniku radnje u šumi, koji iako blagonaklon prema svojim mušterijama, pokušavajući da napravi dobar dogovor pri prodaji robe, ne libi se da upotrijebi silu da izbaci mušteriju koja ga uvrijedi.

Još uvijek traju rasprave je li on gej i je li Dizni napravio veliki pomak time što je navodno prikazao da ima muža i đecu.

Još uvijek traju rasprave i govori li on norveškim ili švedskim akcentom, zašto je film inspirisan norveškim pejzažima i fjordovima, a ljudi iz više klase nose obilježja švedske nošnje te je li riječ o prikazivanju Norveške dok je njom vladala Švedska i govori li vlasnik radnje upravo zbog toga akcentom niže norveške klase. Jedan Norvežanin je zapravo napisao da govori onako kako Šveđani zvuče kad imitiraju Norvežane.

No ostavimo njihovu zapetljanu istoriju i jezike njima, naša je ipak zapetljanija.

U sinhronizaciji koja nam je predočena, ne može biti nikakve sumnje da je vlasnik radnje iz Bosne i da izaziva salve smijeha u bioskopskoj sali kad mnogo puta kaže ja, ba, jarane.

Đeca nijesu ukapirala da je Oken možda gej, đeca tek pojma nemaju o norveškim pejzažima, o istoriji Danske, Švedske i Norveške, ni s ovom našom ne mogu izaći na kraj, ali zasigurno su shvatili da je lik smiješan i smiješno im je upravo to kako govori.

Je li zaista morao govoriti samo tako da bi bio komičan? Zapitala sam se hoće li se śutra smijati drugu iz klupe koji može biti iz Bosne i govoriti mu da priča kao Oken, koji u drugoj sceni izlazi iz saune i peškir omotan oko struka baca Olafu na glavu kao poklon.

Kakve se to slike šalju i zbog čega?

Zašto se nakon veoma bolne istorije nastavlja sa stvaranjem i ubrizgavanjem stereotipa o drugima?

I nijesu u pitanju samo đeca u Crnoj Gori i Bosni, ovim se šalje poruka i đeci u Srbiji kakve su im komšije i s tim rastu nove generacije.

Može li biti da sam slučajno nalećela na ova dva filma, a da postoje još makar dva u kojima smo prikazani pozitivno?

Ako znam da je u Velikom rečniku stranih reči i izrazane tako davnokao primjer za ruralizaciju naveden crnogorski jezik, teško da će me neko ubijediti da smo baš slučajno negativni likovi.

Zapitala sam se i jesam li ovaj problem preuveličala, pretpostavljam da nijesam jer mi se poslije reakcije na društvenim mrežama javilo mnogo ljudi koji su isto primijetili u nekim drugim filmovima, a neki su poslije Ferdinanda odlučili da đecu vode isključivo na nesinhronizovane.

To je njihov revolt, ovo je moj.

Kad se jedan srpski film titlovao na hrvatski podigla se velika buka i često se to pominje kao primjer velikoga jezičkoga nacionalizma.

Kako se ovo danas naziva i čiji je posao da se ovim pozabavi?

Najvažnija poruka koju je poslao Ferdinand je da moramo priznati da smo različiti i da je to u redu i da nas Ferdinand voli onakve kakvi smo, onakve kakvi smo zaista. Nažalost, mnogi nikad neće biti kao Ferdinand.