Piše: Roman Dobrokhotov
U proteklih sedam dana, glavna tema o kojoj se diskutovalo u dijaloškim emisijama na ruskim TV kanalima bila je mogućnost američkih sankcija. Smrknuti i veseli voditelji i jednako emocionalni gosti insistirali su, dan za danom, da oni, zapravo, ne brinu zbog sankcija.
Kada je Bijela kuća konačno objavila listu Rusa koje razmatraju za moguće sankcije, koju nazivaju izvještaj o Kremlju – ovaj je dokument iznenadio sve. To nije bila lista ključnih političara i biznismena iz kruga najbližih ruskom predsjedniku Putinu! Umjesto toga, u izvještaju se pojavilo 210 imena odabranih, izgleda, poprilično nasumično?
Umjesto da izdvoji samo oligarhe najbliže Vladimiru Putinu, izvještaj u suštini sadrži popis najbogatijih ljudi u Rusiji, nešto poput liste u časopisu "Forbes" (zvaničnik Ministarstva finansija priznao je da su koristili "Forbes" da sastave izvještaj).
Osim ljudi bliskih Kremlju, u izvještaju su spomenuti i biznismeni kao što je Mihail Prohorov (koji finansira nezavisne medijske kuće), Arkadij Voloz (osnivač pretraživača Yandex), Dmitrij Kamenščik (vlasnik moskovskog aerodroma Domodedovo, nad kojim je trenutno prijetnja konfiskacijom jer je u toku istražni postupak), Sergej Galicki (vlasnik najveće robne kuće u Rusiji) i drugi. U isto vrijeme, ljudi koji su navodno čuvari „Putinove tašne“, kao što su Sergej Roldugin i Petr Kolbin, nijesu na toj listi.
Nasumični spisak
Spisak birokrata u izvještaju takođe je bio nasumičan: sastojao se od imena članova predsjedničke administracije i vlade. Na spisku nema guvernera ili šefova federalnih republika, iako je, bez sumnje, npr. čečenski predsjednik Ramzan Kadirov mnogo uticajniji od ministra razvoja dalekog istoka Rusije Aleksandra Galuške (priznajem s osjećajem stida da sam za njega saznao tek iz „izvještaja o Kremlju“).
Što je još važnije, ovaj izvještaj neće dovesti ni do kakve formalne akcije protiv ljudi koje imenuje. Američki ministar finansija Steven Mnuchin rekao je da će „prikladni postupci“ biti preduzeti i zasnovani na detaljnijoj, povjerljivoj verziji ovog izvještaja, ali nije precizirao kakvoj.
U isto vrijeme, na web stranici Ministarstva finansija jasno piše: „Uključivanje pojedinaca ili pravnih lica u ovaj izvještaj, njegove dodatke, ili njegov povjerljivi aneks ne podrazumijeva, ne podstiče niti kreira ikakve restrikcije, zabrane ili ograničenja u vezi postupanja američkih ili stranih osoba prema tim licima.“
Kome, dakle, da vjerujemo?
Objavljivanje ovog izvještaja proizvelo je jednake količine ogorčenja u Kremlju i unutar opozicije. Smiješno je da su obje strane kritikovale izvještaj po istim osnovama: nepostojanje jasnih kriterija stavljanja ljudi na listu i posljedica po njih. Sam izvještaj izgleda kao da se ujutro 29. januara Trump odjednom prisjetio: „S...., danas je zadnji dan za predaju izvještaja. Gdje možemo nabaviti listu ruskih milijardera?“
Niz teorija
Otkako je objavljen izvještaj pojavio se niz teorija koje objašnjavaju njegovu bizarnost. Najnovija o teoriji zavjere (koja zavređuje posebno poglavlje u knjizi „Vatra i bijes“) sugeriše da Trump i njegov politički krug nijesu bili zainteresovani za sastavljanje izvještaja koji je Kongres zahtijevao. Nijesu bili dovoljno stručni da se pozabave posebnostima ruske autokratske vladavine, pa su predali izvještaj koji je zadovoljavao minimalne kriterije, ali nije donio značajan novi uvid.
Druga teorija (koju promovišu neki proputinovski i opozicioni teoretičari zavjere) zaključuje da izvještaj pokazuje Trumpovo oklijevanje da naruši odnose sa Putinom. Ako je to istina, cilj je postignut: ruski državni mediji i dalje izbjegavaju kritikovati američkog predsjednika. Budući da niko u najbližem Putinovom krugu nije pod direktnom prijetnjom, jedina diplomatska posljedica izvještaja bilo je odbijanje zamjenika iz državne Dume da prisustvuju Nacionalnom molitvenom doručku, u Bijeloj kući (njihovo demonstrativno odbijanje nije imalo odjeka u SAD-u).
Treća teorija, i zaista u najvećoj mjeri obogaćena teorijom zavjere, tvrdi da Trump i američki Kongres zapravo primjenjuju tehniku „dobar policajac, loš policajac“. Trump je navodno uredio tako da dio izvještaja otvoren za javnost izgleda relativno nevino, kako bi mogao sačuvati dobre odnose s Putinom; ali, u povjerljivom dijelu, on je ispunio zahtjeve Kongresa. Demokrate su ga u međuvremenu izgrdile što igra ulogu „lošeg policajca“.
Dobitak za sve
Kongres će sada biti odgovoran za uvođenje sankcija, što je dobro za sve: Trumpa (koji ne mora uprljati ruke), kongresmene (koji će preuzeti sve zasluge pred američkom javnošću) pa čak i za Putina (koji ima nešto što može pokazati svom biračkom tijelu kao dokaz da ima nekog utjecaja nad američkim predsjednikom).
Na kraju, nije toliko važno koja je teorija bliža istini jer će u svakom slučaju Kongres donijeti odluku. Lobisti za ruske oligarhe i birokrate to znaju sve vrijeme, pa se oni bave svojim poslom već neko vrijeme.
Ali „dosje o Rusiji“ mogao bi biti nezgodan. Svi lobisti moraju prijaviti svoje aktivnosti i ako ih prikriju, mogli bi se suočiti sa istim problemima s kojima je suočen politički konsultant i bivši menadžer Trumpove kampanje Paul Manafort. Kongresmeni isto tako sigurno shvataju da bi bilo kakva saradnja sa ruskim lobistima dovela do istraga o dosluhu.
Zadatak Kongresa da sastavi novi set sankcija, nije jednostavan. Veoma malo znamo o stvarnim posljedicama uvođenja sankcija autoritarnim režimima. Niko, npr. ne zna šta bi se desilo da svih 210 imena spomenutih u izvještaju, završi na listi sankcionisanih i da njihova sredstva budu zamrznuta. To bi moglo poručiti ruskim biznismenima da nije dovoljno držati distancu od ruskog predsjednika i da treba da preduzmu korake da promijene sistem. Ili bi ih to moglo podstaknuti da budu još lojalniji Putinu, prisiljeni da okončaju svoje odnose sa Zapadom.
Šta bi se desilo ako sankcije unište rusku ekonomiju: Bi li ovo pokrenulo revoluciju ili bi se desilo suprotno – diktatura bi rasla, pretvarajući Rusiju u novi Turkmenistan ili Sjevernu Koreju?
Kako bi stanovništvo Rusije doživjelo ove sankcije: bi li one potkopale Putinovu reputaciju ili bi je popravile?
Samo se jedna stvar sada čini jasnom: naše poznavanje društvene dinamike nije dovoljno da se predvidi reakcija na promjenjive okolnosti kompleksnog organizma kakvo je rusko društvo. Možemo samo čekati i posmatrati.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR