Odbrana 'hrišćanske Evrope' od muslimana nije hrišćanska

Piše: Andrej Nikolaidis

Nedavno smo u hrvatskom tisku mogli pročitati članak u kojem autor, montažom misli savremenih lijevih intelektualaca, brani tezu da fašizam danas ne postoji. U svijetu, kaže on, nema fašista, a bujaju antifašisti. Antifašizam je, saznajemo, istinski fašizam današnjice.

Tekst, uzgred, tačno opisuje teror političke korektnosti kao instrument jednoumlja i način na koji tobožnji antifašizam liberalne elite direktno pomaže održanje monstruoznog kapitalističkog stroja. Fašizam je bio reakcija kapitalizma na krizu. Kao što je to danas i liberalni histerični "sve za kapitalizam" antifašizam.

Ali ni citirani Slavoj Žižek, ni Noam Chomsky, čak ni udruženi sa Kapetanom Amerikom, Hulkom i Torom, ne mogu dokazati neizrečenu, a sveprisutnu tezu pomenutog teksta - kako savremeno ustaštvo nije fašizam.

Kao što ni Toni Negri, Crni Panter i Srebrni Letač, čak i kad bi htjeli, ne bi mogli dokazati kako današnji četnici nisu fašisti.

Opasni Orbanovi sljedbenici

Neupućen čovjek mogao bi pomisliti kako Žižek ustaje u odbranu Orbana i ostalih Avengersa današnje desnice.

Što, dakako, nije tačno, još manje istina. Uostalom, koliko u oktobru prošle godine, Žižek je u Independentu pisao kako činjenica da Orban ima sljedbenike "opasan znak za Evropu". Žižek je tada još pisao kako su Hrvatska, Slovenija, Mađarska, Češka, Poljska i baltičke zemlje dio nove "osovine zla", kojoj sada treba dodati i Austriju.

Orban je svojevremeno poručio: "Mi želimo sigurnu, poštenu, hrišćansku i slobodnu Evropu" koju je on odlučan odbraniti od "invazije muslimana".

Mi na Balkanu to smo već čuli. Tako su i Milošević, Karadžić i Šešelj, sve sa svojim Robinom, Aleksandrom Vučićem, koji je tada gazdi Voji nosio gajbe piva, a danas na leđima nosi budućnost vaskolikog Srpstva, Evropu branio od "Zelene transferzale". Republika Srpska je tada opisivana kao posljednja prepreka koja stoji između muslimanskih hordi i Beča.

"Mi imamo srce lavlje, mi branimo pravoslavlje", pjevao je tada Baja Mali Knindža, Thompson SAO Krajine.

Isusov odgovor

A gdje smo sad? Arapi grade Beograd na vodi, bulevari u Podgorici nose imena šeika. Arapi su, čak, od Petera Munka kupili i Porto Montenegro, usred "srpske Boke", u Tivtu. U srpskom Herceg Novom "Porto Novi" grade, pogađate, muslimani. Ako sutra TIKA bude finansirala rekonstrukciju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, hoće li neko zaista biti iznenađen?

Šešeljevsko-orbanovska teza o odbrani "hrišćanske Evrope" od muslimana, uzgred budi rečeno, ima ozbiljan problem. Ona, naime, nije hrišćanska.

Kako to?

Odgovor stoji u Evanđelju po Luci, u priči o dobrom Samarićaninu. Isus tu učenike podsjeća na zakon.

Koji kaže: Ljubi Gospoda Boga i bližnjeg svog.

Učenici pitaju: A ko je bližnji moj? Koga da ljubimo?

Isus pripovijeda o čovjeku, Jevreju, koga su pretukli hajduci i koji na samrti leži kraj puta. Dvojica "njegovih" – sveštenik i Levit - prođu kraj njega i ne pomognu mu. Onda naiđe prezreni neprijatelj, Samarićanin, i spasi ga.

Isus tada pita: Koji je od njih trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci?

Učenik: Onaj koji se smilovao na njega.

Teško čovjek može odbraniti Hrista, a kamoli Evropa

Kada bi priča ovdje završila, rješenje bi bilo bolno jednostavno: ključni zahtjev hrišćanstva, ljubi bližnjeg svog, bio bi zapravo zahtjev da ljubim onoga ko je dobar prema meni. Ovu redukciju nalazimo kod vjerskih fanatika: oni ljubav čuvaju samo za one koji su unutar njihove zajednice, na one koji se, vezani krvlju, kulturom i vjerom, drže i u dobru i u zlu. Ako bi doista bilo tako, to bi značilo: ljubi istog kakav si ti. Ali nije tako.

Isus na koncu kaže: Idi, i ti čini tako. Dakle, čini kao Samarićanin, čini dobro prema nepoznatima, prema Drugome, različitom od sebe. Isus, dakle, na pitanje učenika: ko je nama bližnji, odgovara da je drugo bitno: kome smo mi bližnji?

Retorikom bliskom Crnogorcima i Srbima, onom Marka Miljanova: Hrist ne uči junaštvu, nego čojstvu.

Hrišćanstvo je, hoću vam reći, kao ljepota – teško. Tako teško da je malo koji živ čovjek u stanju odbraniti Hrista u sebi od sebe samoga, a kamoli da u njegovo ime odbrani čitav kontinent.

Teološki alibi za genocid

Mnogo prije Viktora Orbana to – da je hrišćanstvo teško – znao je Amfilohije Radović, kada je pisao slovo za "Jagnje Božije i zvijer iz bezdana", formalno zbornik eseja, zapravo pokušaju Srpske pravoslavne crkve da obezbijedi teološki alibi za genocid u Bosni.

Tu knjigu, koja sadrži i esej Radovana Karadžića, iz pre-tihujuće, aktivističke faze, otvara upravo Amfilohijev tekst. On kaže: "Možda je istorija hrišćanskih naroda manje-više povratak u Stari zavjet, a Novi zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire? Tako otpor zlu [onaj iz Novog zavjeta, misli Amfilohije] kao da ne pripada istorijskom čovjeku, nego metaistoriji, kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska".

Eto ti ga, moj Isuse, džabe si umro, džabe si nas ostavio da direktno u istoriji sprovodimo tvoje učenje, džabe Događaj koji jesi, džabe si istoriju pocijepao na vrijeme prije i poslije tebe - Amfilohije se odrekao Novog zavjeta, koji za njega nije obaveza, nego najdublja čežnja, smjestio te je na sigurnu daljinu, u "metaistoriju", odakle nas ne možeš ometati u klanjima, osvetama, pogromima i teroru slijepog "zakona".

Amfilohijeva religija nije hrišćanstvo

Kao što Amfilohijeva religija nije hrišćanstvo, nego ratni zločin protiv Isusa, tako sa Isusom nemaju ništa ni bodljikave žice, naoružani samoorganizovani zabrinuti muževi u patroli granicom i ćelavi mužjaci na ulicama Varšave koji viču "Mi hoćemo Boga", kao ni mudri i načitani srpski i hrvatski javni djelatnici koji nam objašnjavaju da je "Draža bio prvi antifašista Evrope", a da je "Za dom spremni", kako je to sažeo Emir Imamović, stari slogan firme za prodaju namještaja.

Nacionalizam, državoljublje, suverenizam, izbor manjeg od dva zla i "obiteljske vrijednosti", prosto, nisu i Isusove vrijednosti.

Stoga: šta ako najveća prijetnja "hrišćanskim vrijednostima", kako ih definiše (istočno)evropska desnica, nisu ni muslimanski migranti ni jevrejski bogataši čiji je plan, navodno, da islamom preplave Evropu, nije čak ni papa, koji ozbiljno nervira istočne katolike i, treba li pomenuti, pravoslavce, nego sam Isus Hrist?