Kako MCP-SPC krši 8.9. i 10. zapovijest

Piše: Mario Đurović (pleme Cuce)

Srpska pravoslavna crkva odavno svojata Crnogorce u dijspori kao Srpsku narodnost.

Jednako kao i samu državu Crnu Goru i njen narod, nas smatra nečim što mi nijesmo. To je jedan od razloga što Mitropolija Crnogorsko-primorska nije prijavljena u Crnoj Gori kao „vjerska zajednica – Crkva“, već je njena adresa u Srbiji upravo radi nepriznavanja Crnogorske države pa i ne smatra da tu ikome mora polagati račune.

MCP-SPC posljednjih nekoliko decenija konstantno vrši duhovnu srbizaciju crnogorskog naroda, a sad joj nije dovoljna teritorija Crne Gore, već nastoji i u dijaspori da proširi svoju hobotnicu uticaja. Svjedoči tome i nedavni pokušaj upisa vlasništva SPC-a nad Crkvom koju su gradili Crnogorci u Argentini.

No, vlasti Argentine jasno su stavile na znanje da se neće i ne može ta imovina upisati na stranu Crkvu, te je imovinu zadržala na imenu građana Argentine (čitaj Države).

Crnogorska dijaspora je multietnička i multikonfesionalna, kao i sama Crna Gora. SPC to vješto iskorištava u manipulisanju samom dijasporom.

Apsolutna meta je Crnogorska pravoslavna dijaspora u Srbiji i Njemačkoj; prvo- radi bržeg i efikasnijeg protoka novca, drugo- radi masovnosti naših ljudi koji tu žive ili su na privremenom radu, a treće- radi dobre povezanosti sa domovinom.

Pa tako iz svoje humanosti, grupa m(veliko većinom Muslimana i Bošnjaka) Rožajaca u Frankfurtu prikupljala je novac za potrebe obnavljanja crkve svojim sugrađanima pravoslavcima u Rožajama.

To je akt za svaku pohvalu kao multireligijski izraz najviše tolerancije ali taj novac je dat na korištenje SPC koja je otvoreni protivnik Crnogorske državnosti, himne, jezika, narodnosti, izvornog pravoslavlja, kulture ...

Čak je, radi tzv. Dušanovog krsta na Sahat kuli, u Podgorici, u nesuglasicama sa IZCG.

Prepravljanjem bogomolja usađuju se neke nove kulturološke i vjerske vrijednosti, nepoznate Crnogorcima pa i drugim žiteljima Crne Gore. Na takvo ponašanje SPC-a u CG smo navikli gledati po Podgorici i Baru ili npr. na Manastiru Ostrog i Cetinjskom manastiru. SPC na svoju ruku konstantno prekraja istoriju nad Crnogorskim manastirima i crkvama sa nepostojećim elementima u Crnogorskoj kulturi Crkvene arhitekture.

S kime to pregovaraju konzervatori i na koga se upućuju kad znamo da MCP-SPC nikada nije bila registrovana u Crnoj Gori (ona pred Zakonom CG ne postoji!). Jednom djelu vanzakonitosti MPC-SPC u CG, napokon, stalo se na kraj „Zakonom o strancima“ , izglasanim prije neki dan.

Pod Manastirom Ostrog se sasvim normalno čuje „ekavica“, slabo đe crnogorski jezik. Kako je taj čovjek došao tu, odakle je, ko mu je i na račun čije garancije izdao privremenu dozvolu za rad, uplaćuju li mu doprinose, plaća li se porez, ima li on zdravstvenu zaštitu, ko njega upošljava?

Sa druge strane, 2006. g. i Srbija je proglasila nezavisnost (zahvaljujući Crnoj Gori) i tražila je da se napravi revizija registra vjerskih zajednica. Po toj reviziji MCP ima prijavu na adresi u Beogradu, u Republici Srbiji kao „vjerska zajednica“ ne i u Crnoj Gori.

Dok Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) je registrovana 2000. g. u Crnoj Gori kao „vjerska zajednica – Crkva“. Istom Zakonskom uredbom kao i Barska nadbiskupija, Islamska zajednica CG, Jevrejska zajednica CG, po „Zakonu o vjerskim zajednicama“ iz 1977. g. Novi Zakon još je u ladici i čeka neku novu „Majsku zoru“.

Po sticanju nezavisnosti 2006. g. CPC je nastavila svoje djelovanje unutar tog Zakona na teritoriji Države Crne Gore, a ne u nekim registrima MUP-a kao Nevladina organizacija građana (NVO), kako lažno i fasifikatorski predstavlja MCP i njene pristaše. MCP zna đe griješi i đe lažno svjedoči, a ono čega bi se trebalo plašiti rukovodstvo te organizacije u CG (ako u Boga vjeruju) jeste kršenje 9. Božje zapovjesti – „Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga“, jer to propovjedaju.

Do 1996. godine filijala SPC-a u CG Mitropolija Crnogorsko-primorska je nezakonitim putem došla do velike većine (oko 70%) Crkvenih objekata na teritoriji Crne Gore.

Na samovoljnu inicijativu tadašnjeg ministra prepisana je imovina Države Crne Gore na nepostojeću vjersku zajednicu u CG i to bez dopuštenja Parlamenta, a kasnije ni Preśednika.

Zapravo, prepisuje imovinu u privatno vlasništvo Pravoslavne Crkve Države Srbije, a ne Pravoslavne Crkve Države Crne Gore! Istina je da iz ko zna kakvih nelogičnih razloga Zavod za statistiku CG tih '90-ih godina daje MPC- SPC „matični broj“ (MB) bez prijave te Crkvene organizacije na teritoriji Crne Gore. Sa matičnim brojem Mitropolija dobija broj žiro računa u Crnoj Gori.

Postavlja se pitanje kako je moguće da vjerska zajednica Republike Srbije bude vlasnik teritorije Crne Gore i njenog kulturno-nacionalnog blaga i kulturne baštine, a samim tim naše istorije?!

Pored ponovnog kršenja 9. Božje zapovjesti đe se pravdaju da to nije tako i da je vazda Crkvena imovina bila Crkvena, a ne Državna, što je laž i preporučujem im da pogledaju Ustav Kraljevine Crne Gore iz 1910. g., sada MCP-SPC krši i 8. zapovjest – „Ne ukradi“ i 10. zapovjest – „Ne poželi ništa što je tuđe“.

Pošto oni nijesu Crkva pravoslavnih Crnogoraca, već Srba, pošteno bi bilo da se onda ne miješaju u unutrašnje pitanje Crne Gore i Crnogoraca, pogotovo jer nijesu ni prijavljeni u Crnoj Gori. Neka se drže granica svoje države đe i pravno postoje ili nekih drugih zemalja, ako im ovakvo ponašanje dopuštaju.

Postavljanje ovog pitanja i miješanje krušaka i jabuka je odavno poznato, barem posljednjih 30 godina što se tiče SPC-a u Crnoj Gori, pa se tim pitanjem i manipuliše činjenicama, te navodi da Država CG mora imati ugovor sa SPC-om koja je Crkva Srbije, kao što ga ima sa Rimokatoličkom Crkvom.

Tu se prešućuje glavna tema, a to je da Država CG ima potpisan Konkordat sa Vatikanom (Svetom Stolicom), koja je na čelu sa Papom kao poglavarom predstavlja sve katolike u Svijetu jer je Crkveno-pravno i istorijski Rimokatolička Crkva nadnacionalna Crkva, a Pravoslavna Crkva je Crkva svoje suverene Države i odgovara svojoj Vladi i narodu.

Tako i Vasljenski patrijarh odgovara državi u kojoj se nalazi i Vladi Turske koja ga odobrava po njegovom izboru. Takođe se ne objašnjava da Crna Gora, kada su u posrijedi njeni Jevreji, nije potpisala ugovor sa Izraelom, već sa svojom Jevrejskom zajednicom Crne Gore, isto tako kada su u pitanju Muslimani i Bošnjaci nije potpisala ugovor sa Bosnom i Hercegovinom ili Turskom, već sa svojom Islamskom zajednicom Crne Gore.

Tako i ođe ne postoji nijedan pravni, moralni, ljudski okvir u kojem bi Crna Gora svoju teritoriju i Crkvene objekte trebalo da prepusti Srbiji ili njenoj Crkvi, već će taj ugovor potpisati sa svojom Pravoslavnom Crkvom Crne Gore, svoje države i naroda.

Ona je tu iznikla, u narodu, na pravu Boga i kanona, da u ime naroda Crnogorskog predstavlja pravoslavne u Crnoj Gori, a ne da to čini strana Crkva i nacionalno asimiliše crnogorski narod, te se na kraju miješa i u pitanje suverenih (!) granica, što je sve zajedno jeres najviše osude – etnofiletizam!

Crna Gora je zemlja Zakona, zemlja pravde koja dolazi sporo, ali kad stigne biće za vazda. Pa tako i sve ovo gore navedeno biće ispravljeno na pravdi Boga i Suda Crne Gore, jer tako mora biti, a neka bude što biti ne može.

(autor je član Crnogorsko-Njemačkog udruženja MONTEHESS)