Mandićevo putovanje nakraj noći

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako na kraju dugog i bogatog života (u kojem će, neka niko nema sumnje, i vladati Crnom Gorom, jer je pokazao više smjelosti od političkih protivnika i jer je, za razliku od njih, bio vođen idejom – makar krivom i krvavom – a ne željom da svu glad i siromaštvo porodičnog stabla zasite u jednom mandatu) Andrija Mandić bude pisao autobiografiju, boljeg naslova od ovoga neće naći: "Putovanje nakraj noći".

Da, naslov koji predlažem već je za svoj genijalni roman iskoristio Louis-Ferdinand Celine. Ako vam njegovo ime ništa ne znači, da vam ga probam približiti ovako: upravo iz njegovog teksta naslov za svoj četnički vestern (polemičan prema partizanskim vesternima Veljka Bulajića) izvukao je Srđan Dragojević. I tako bi: Lepa sela lepo gore.

Celine je zloglasan, prije svega zbog svog antisemitizma, koji je katkada, naročito kada je držao da se nalazi u udobnom antisemitskom okruženju, znao iskazati tako brutalno da bi to zasmetalo čak i nacistima. Tako Ernst Junger, drugi važan pisac, a usput i oficir Wehrmachta, u svom ratnom pariškom dnevniku, kod nas, ako me sjećanje ne vara (nadam se da ne vara: a i da vara, ko bi mi, u ovom vremenu fake news i fake history, što imao zamjeriti?), objavljenom kao Prvi pariški dnevnik, piše o zabavi u okupiranom Parizu, kojoj su prisustvovali on i Celine.

Na traktoru, ili za traktorom

U jednom trenutku Celine je, piše Junger, "izrazio čuđenje i zaprepaštenje da mi vojnici ne strijeljamo, vješamo i ne istrebljujemo Židove - čudno je da netko tko ima bajunete u rukama ne upotrebljava ih neograničeno".

Pa dodao: "Boljševici bi trebali doći u Pariz i naučiti vas poslu, pokazati vam kako se čisti i pročešljava stanovništvo, kuću po kuću. Da imam bajunete, znao bih što mi je činiti..."

Ali, zloglasan je i Andrija Mandić: napokon, nema mnogo živih četničkih vojvoda, naročito ne onih koji će u jednoj članici NATO-a i "regionalnom lideru u evropskim integracijama" doći na vlast.

Zloglasan je Celine i zato što je bio nacistički kolaboracionista: no nisu li to bili i Mandićevi četnici? Kako bilo: boljeg naslova od Celineova Mandić naći neće. Jer, da živi 100 puta po 100 godina, Andrija Mandić neće doživjeti čudniju noć od one koja ga je, snijegom prekrivenim planinskim putevima, neki kažu na traktoru, neki kažu za traktorom, iz Crne Gore odvela u Srbiju.

Šta se te noći desilo? Različite verzije čitamo u crnogorskim medijima, no jedno je sigurno: Mandić, kojem je, zbog suđenja za pokušaj državnog udara, oduzet pasoš, ilegalno je prešao granicu Crne Gore, pa je priveden u Srbiji.

Dio medija to je protumačio kao Mandićev bijeg od crnogorskog pravosuđa. Mandić se sutradan u Crnu Goru vratio. Za razliku od nekadašnjeg drugog čovjeka vladajuće Demokratske partije socijalista Svetozara Marovića, koji u Srbiju od crnogorskog pravosuđa jeste pobjegao, ali se vratio nije. A ka' će - ne znamo.

Teške optužbe, a ni dana u pritvoru

Iz vladajućih krugova potom je plasirana teza kako je Mandić u Srbiju ilegalno išao da se sretne sa nekim ljudima koji su mu imali prenijeti tajnu poruku. Ko god je to smislio, ocjena je: sjedi, jedan.

Mandić je rečenog dana već bio na granici sa Srbijom, pa ako su mu izaslanici štagod tajno imali prenijeti, zašto nisu došli u Pljevlja? Zašto bi Mandić ilegalno prelazio granicu i rizikovao hapšenje kad su mu sve što su imali mogli reći i u Pljevljima? Ili mu – ako su se plašili da će im presresti mail - poslali goluba pismonošu?

Mandićeva Nova srpska demokratija izdala je jednako bizarno saopštenje. U kojem tvrde da je Mandić išao da se sretne sa simpatizerom koji živi u udaljenom selu na granici.

Pao je snijeg, pa je put natrag bio neprohodan. Zato je Mandić bio prisiljen da se u Pljevlja vrati sporednim putem, da u dubokoj i tamnoj noći ilegalno, bez pasoša i lične karte, uđe u Srbiju, pa otud, opet bez pasoša i lične karte, natrag u Crnu Goru, koju nije smio napustiti.

Po Novoj srpskoj demokratiji, za sve je kriva crnogorska policija: prvo zato što je pratila Mandića, potom zato što ga nije spriječila da ode tamo kamo se zaputio, a gdje pada snijeg, potom zato što nije očistila snijeg da može da se vrati. Da bi se takvo što smislilo, treba biti veoma netalentovan za fikciju.

Da bi se u to povjerovalo, treba biti glup. Saopštenje Mandićeve stranke bilo je nehotična satira. Pod nehotičnom satirom podrazumijevam sljedeće: da u ozbiljnom tonu saopštite nešto što smisla ima samo ako se šalite.

A ništa od svega toga, zapravo, nije bitno. Andriji Mandiću se, da ponovim, sudi za pokušaj državnog udara.

Tužilaštvo je odlučilo da se brani sa slobode, da, uprkos teškim optužbama, ni dana ne provede u pritvoru. Mandiću je oduzet pasoš da ne bi napustio Crnu Goru. On je to, ipak, učinio. Uprkos tome, on je i dalje slobodan čovjek. Priveli su ga u Srbiji, ali ne i u Crnoj Gori.

Para na paru, uš na fukaru

Crna Gora je, da ponovim, država od papira. Tamo gdje osjeti tvrdo, sklona je da suspenduje svoje atribute državnosti.

Tamo gdje postoji izvjesna finansijska ili politička moć - prema takvim adresama sklona je da se ponaša veoma meko. Tamo gdje nema nikakve sile, gdje su obični građani, tu je odlučna da demonstrira snagu takozvane pravne države.

Država Crna Gora nije smjela uhapsiti Andriju Mandića zato što je pustila Svetozara Marovića da pobjegne. Nije ga smjela uhapsiti jer bogataši ovdje ne plaćaju porez, pa će njihov poreski dug uskoro, uz malo pretjerivanja, biti veći od budžeta Crne Gore.

Budući da za vladajuću kastu ovdje ne važe zakoni, bilo bi kontraproduktivno pokazati kako, eto, važe samo za opozicionu kastu. Stoga je vlast smislila genijalan plan: da zakoni važe samo za fukaru.

Ta riječ, fukara, nekada je označavala siromaha: znate ono – para na paru, uš na fukaru. Međutim: fukara znači i - moralna bijeda, ništarija. Stoga bi, zapravo, trebalo reći ovako: zakoni u Crnoj Gori važe samo za fukaru, a ne važe za – fukaru.