Kraj Ribara

Piše: Viktor Ivančić

Nakon što je u noći sa subote na nedjelju ukradena bista sa spomenika Ivi Loli Ribaru u Zagrebu, vodeći hrvatski mediji zapanjujućom su brzinom locirali počinitelje. Oni se zovu ‘vandali’. Nadnaslovi i naslovi prvih vijesti o nemilome događaju nisu ostavljali mjesta dvojbi: ‘Na udaru vandala’, ‘Na meti vandala’, ‘Vandali ne spavaju’, ‘Vandali u akciji’, ‘Vandalizam u Zagrebu’, ‘Vandali obezglavili spomenik’…

Ta kategoričnost, priznajem, navela me na sumnjiva razmišljanja. Ako su, naime, ‘vandali’ odnijeli bistu Ive Lole Ribara – tko su bili oni što su prije toga diljem Hrvatske uklonili oko tri tisuće partizanskih spomenika? Zar njihova plodna aktivnost nije povod da se prisjetimo onoga potresnog zavijajućeg refrena kojim je današnji vatreni domoljub Zlatko Pejaković – u vrijeme dok je još branio tekovine socijalističke revolucije u okviru Korni grupe – poručivao kako ‘Ivo Lola nije sam’?

Kako da te poznate počinitelje okarakteriziramo? Je li činjenica da su, za razliku od devastatora Lolina spomenika, oni svoja djela potkrijepili službenim odlukama i normativima nadležnih tijela i institucija dostatna da ih ne nazivamo vandalima? Zbog čega, na primjer, nijedan od vodećih hrvatskih medija u svoje doba nije osvanuo s naslovom: ‘Vandali su jučer na sjednici Gradskoga vijeća donijeli odluku da se ukloni naziv Ulice žrtava fašizma u Splitu’?

Stvar je utoliko interesantnija što je odnos između sistemskog i spontanog vandalizma takav da je onaj spontani uglavnom također sistemski. On u pravilu vjerno – reklo bi se: bez pogovora – pronosi ideju i duh vladajućeg sustava, a jedini detalj po kojem se razlikuje od vandalizma oficijelnih organa vlasti leži u tome što zrači šarmom provizorne nelegalnosti. No – to smo u Hrvatskoj odavno naučili – ako nešto nije legalno, ne znači da je nelegitimno; ako je nezakonito, ne znači da je nepoželjno.
Kada je, recimo, Biserka Legradić u Veljunu 2000. godine teatralno skinula gaće i pomokrila se na spomen-kosturnicu žrtvama ustaškog terora, bila je ta gesta banalne individualne skarednosti u potpunome dosluhu s vladajućim težnjama: jedan je mlaz mokraće bolje od bilo čega drugog predočavao tekuću službenu politiku prema antifašističkoj tradiciji.

Tako je činom biološkoga pražnjenja približeno ono što se postizalo administrativnim mjerama. Da je imala prosvjetiteljskih ambicija, gospođa Legradić slobodno je mogla reći: Ono što je s moje strane ovdje ispišano, već je ispisano u stotinama važećih akata tijela vlasti. Nastupajući u ulozi razgaćenog vandala – mada nesvjesno, jer sam glupa kao štanga – samo sam primjereno ogolila vandalski karakter hrvatske političke normalnosti. Jer zašto se, po uzoru na moj slučaj, vandalima ne bi smatrali i oni koji su, mijenjajući naziv ulice, pišali po žrtvama fašizma u Splitu, tim više što je moj potez bio jednokratan, a njihov, čini se, trajan?

Vrag leži u detalju, pa vrijedi podsjetiti da je u svega par mjeseci otkako je iznova podignut (prethodno je, naime, dvadeset i nešto godina također postojao u ‘obezglavljenom’ izdanju) spomenik narodnom heroju Ivi Loli Ribaru, uoči konačne dekapitacije, u nekoliko navrata bio obilno išaran ustaškim grafitima, ali vlasti svejedno nisu odlučile da ga ‘stave pod nadzor’ i zaštite od neznanih vandala. Iako aktivnosti slične vrste nisu zabilježene, sasvim je drugačija praksa kada je riječ o famoznoj spomen-ploči poginulim HOS-ovcima, ukrašenoj ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’, koja je lani premještena iz Jasenovca u blizinu Novske: ta je psovka uklesana u mramoru, kako izvještavaju novine, pod 24-satnom policijskom zaštitom, te uživa tretman sličan spomeniku Franji Tuđmanu u Splitu, koji su najprije čuvali odredi do zuba naoružanih redarstvenika, a sada nad njim bdije budno oko nadzorne kamere.

Državni organi reda na taj se način iskazuju kao revni čuvari fašističke memorijalne baštine, no – budući da je ploča s ustaškim pokličem postavljena u neposrednoj blizini zapuštene kosturnice i ruševine spomenika podignutog u znak sjećanja na 650 partizana i civila koje su ubili fašisti, pa je ona bila tek sredstvo za dodatno vandaliziranje ionako uništena partizanskog obilježja, kao što je u Jasenovcu služila isključivo za vandalizaciju prostora sjećanja na žrtve konclogora – sasvim je moguće da je uloga policije kod Novske dvojaka: ona pazi da spomenik ustašama tkogod ne sruši, a da spomenik partizanima tkogod ne podigne. Jednoga čuva da ne postane, a drugoga da ostane ruševina.

Tek bi skrnavljenje ploče s natpisom ‘Za dom spremni’ predstavljalo onu vrstu vandalizma koja je suprotstavljena vandalskoj prirodi vladajućeg poretka. Samo antifašistički nastrojeni vandali – a takvi, za vraga, nikako da se pojave – nastupaju s uistinu kriminalnih pozicija. Radi toga hrvatska policija stražari kraj ustaških, a ne kraj partizanskih spomenika (osim kada postoji sumnja da bi ovi mogli biti iznova podignuti).

Može li se, dakle, na osnovu bilo čega tvrditi da otimači Loline brončane glave, pridonoseći uklanjanju simboličnih podsjetnika na partizansku prošlost, ne provode službenu hrvatsku politiku? Ako Ministarstvo branitelja financijski podupire udrugu koja se pasionirano bavi negiranjem ustaškoga genocida u Jasenovcu, zašto uopće tražiti ‘vandale’ među uličnom gerilom?
‘Vandali’ su tu zato da na svoja anonimna pleća po potrebi preuzimaju vandalske pretenzije hrvatske nacionalne ideologije i huligansko djelovanje hrvatskoga državotvorstva. Oni su nešto poput elitne horde režima, zadužene za izvanzakonsko djelovanje sustava, razvrstane u jedinice koje je uvijek moguće poslati u specijalne misije, jer dopiru u prostore koje vlast – limitirana konvencijama što ih nameću zapadni tutori – ne uspijeva izravno dosegnuti.

Bilo bi, uostalom, nemoguće pobrojati sve primjere asfaltnih trijumfa vladajuće ideje, u kojima je ulični huliganizam služio kao puka proteza onome političkom, pomagalo za efikasno interveniranje u zoni koja, umjesto zakona i normi, podrazumijeva drugačija sredstva uvjeravanja. To su oni markantni prizori kada pisac dobije po tintari, a ministar kulture ustvrdi kako taj slučaj upozorava na ‘važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ’, ili kada se pripadnici manjine požale da zaprimaju smrtne prijetnje, a predsjednica Republike odgovori kako to i zaslužuju jer ‘rade protiv hrvatske države’.
Ekstremizam koji odviše dugo stanuje u političkome centru, međutim, uspješno je snizio prag kolektivne osjetljivosti. Njegova najveća pobjeda leži u tome što je normaliziran do neprepoznatljivosti, pa nailazi na rezigniranu tupost promatrača, sposobnih još samo za to da se zgroze nad ‘ustašama’ u noćnim pohodima i na društvenoj margini. Ivo Lola je poznavao u dušu onoga koji mu je prošle nedjelje odrubio glavu, ali – jebi ga – mrtva usta ne govore.

Da se mene pita, postament s kojeg je uklonjena bista Ive Lole Ribara, kameno postolje bez glave, trebalo bi zadržati u zatečenome stanju i prikladno ga preimenovati, na primjer u Spomenik aktualnome hrvatskom antifašizmu. Tako bi jedna odurna laž dobila adekvatnu memorijalnu prezentaciju.

Dobili bismo dostojan memento onome čega nema. Odali bismo zasluženu počast nečemu objektivno nepostojećem. To Ništa na mramornome postolju, prazno mjesto na spomeničkom pladnju, uključivalo bi sve: i pozivanje na antifašizam u preambuli Ustava Republike Hrvatske, i slavnu Tuđmanovu ‘pomirbu’, i koncilijantne recitacije političke elite o ‘predanosti europskim vrijednostima’, i distancu prema ustaškome nacifašizmu Plenkovićeva Vijeća za mazanje očiju… ukratko, kompletnu pustoš u koju se zaklinjemo pred civiliziranim svijetom.

Porijeklo te pustoši, doduše, nešto je složenije, i uopće nisam siguran da u toj priči ulični i sistemski nositelji vandalizma mogu biti akteri od presudnoga značaja. Jer treba uzeti u obzir i dugoročnu destrukciju koju proizvodi takozvani građanin obični, Hrvat prosječni, podanik pokorni, individua koja zatravljeno promatra ono što se zbiva pred njenim očima, intenzivno misli na vlastito dupe i – upravo onako kako se to od nje očekuje, strahujući da je ne dovedu u vezu s tradicijom Ribara – šuti kao riba. Riba zvana Vandal.