Don’t cry for me, Croatia

Piše: Boris Dežulović

Nije to gaf, drugo je gaf. Gaf je, recimo, kad se predsjednica Republike Hrvatske usred frenetičnog aplauza po završetku baletne premijere iznenada popne na scenu i pridruži zbunjenim plesačicama i plesačima, pa uzme cvijeće namijenjeno primabalerini, pokloni se i hladnokrvno odšeta u povijest.

To je klasični gaf, une gaffe classique iz rječnika francuskog, službenog jezika svjetske diplomacije, koji označava nepromišljenu i nespretnu društvenu gestu ili diplomatski potez.

Jednog dana, već u sljedećem izdanju Larousseove enciklopedije, uz pojam ‘gaffe’ stajat će slika Kolinde Grabar-Kitarović. Naša je gospođa predsjednica umjetnost gafa podigla na sljedeću razinu, cijeli je njezin mandat jedan trajni gaf, od samog početka, od inauguracije što je izgledala kao mafijaški pogreb, ili službene predsjedničke biografije – što je pak izgledala kao da ju je pisao Dragutin Tadijanović u drugom osnovne – pa sve do onog čuvenog javljanja uživo pred ogradom Bijele kuće, ili širokog smiješka i veselog mahanja novinarima na mjestu komemoracije žrtava kornatske tragedije.

To je gaf. Gaf je nepromišljena glupost, ono kad je jezik brži od pameti: gaf je, recimo, kad jezik Kolinde Grabar-Kitarović novinaru bečkog ‘Kleine Zeitunga’ kaže kako ‘ljudi u Hrvatskoj imaju slobodan izbor i mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro’, a pamet joj onda počne procesuirati izgovoreno, pa nakon punih godinu dana otkrije kako je ‘nacionalna tragedija da mnogi napuštaju Hrvatsku’.

Uopće, pamet hrvatske predsjednice jedan je od najsporijih organizama na Zemlji, pa od nje nije brži samo njen jezik nego i ruka – kojom je, recimo, pisala službenu predsjedničku biografiju, ‘trčala sam po pustim poljima dok mi je vjetar šibao lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku’ – pa čak i noge, kojima je onomad tako razigrano trčala po pustim hodnicima Bruxellesa rumena lica, puštajući se bez straha duboko pod pazuh Donalda Trumpa. Da, da, ‘izranjajući i hvatajući zrak u plućima’.

Drugo je, kako vidimo, gaf. Nije stoga gaf kad predsjednica Republike Hrvatske, primajući povelju počasne građanke, ponosno stane pred uzvanike u Gradskoj vijećnici Buenos Airesa, pa ih podsjeti kako su ‘nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine’.

Gaf bi, na primjer, bio da je Kolinda Grabar-Kitarović u Buenos Airesu nespretno i nepromišljeno podsjetila samo na to kako su ‘mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu’, i točka. Moglo bi se naime – čak i bez osobito zle namjere – tumačiti kako gospođa predsjednica misli na ustašku emigraciju, koja je na čelu sa samim Poglavnikom upravo u Argentini pronašla tu, kako se zove, ‘slobodu’.

To bi, recimo, bio školski gaf. Iz kabineta predsjednice upinjali bi se onda podsjećati kritičare kako u Argentini ne žive samo ustaše, već i stotine tisuća Hrvata što su slobodu i budućnost za sebe i svoje obitelji tamo pronašli davno prije Drugog svjetskog rata.

Kolinda Grabar-Kitarović ovoga se puta stoga dobro pripremila i otklonila svaku mogućnost slobodnog tumačenja. Nisu tako ‘slobodu u Argentini’ mnogi Hrvati pronašli bilo kad, niti su je pronašli bilo koji mnogi Hrvati, oni recimo iz devetnaestog stoljeća ili između dva svjetska rata, već oni – vrlo precizno – ‘nakon Drugog svjetskog rata’.

Ne pritom tražeći svoju ekonomsku slobodu, već – vrlo precizno – ‘slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje’. Ne ‘svjedočiti svoje domoljublje’ pjevajući u zavičajnim klubovima pjesme o banu Jelačiću, već – vrlo precizno – ‘isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine’.

Kolinda Grabar-Kitarović, ukratko, vrlo je pomno pripremila svoj tekst, prošla ga je sa suradnicima sedam puta i otklonila baš svaku riječ, svaki zarez koji bi neopreznog i nezlonamjernog slušatelja mogao navesti na pretpostavku kako nije mislila na ustaše.

Svojski se predsjednica potrudila da ne bude baš nijednog nesporazuma, nimalo prostora čak ni za sitničavu zlu namjeru: ‘Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine.’

Točka. Kratko i jasno. Ne dakle nesretni hrvatski ‘Austrijaki’ iz Kaiserove provincije prije stotinu i trideset godina, ne dalmatinska sirotinja iz Kraljevine Jugoslavije prije stotinu godina, već upravo Pavelićevi ministri, atašei, časnici, zapovjednici jasenovačkog logora, potpisnici protužidovskih uredbi i pješadija poražene vojske što je ‘nakon Drugog svjetskog rata’ svoju borbu za ‘slobodu hrvatskoga naroda i domovine’ nastavila u Argentini.

Zašto onda gospođa predsjednica nije jednostavno rekla kako su ‘slobodu za svjedočenje svoga domoljublja i isticanje zahtjeva za slobodom hrvatske domovine u Argentini pronašli mnogi hrvatski ustaše’? Eh, zašto.

Da nismo vidjeli kako se temeljito pripremila, s dovoljno zle namjere mogli bismo iz toga zaključiti kako predsjednica misli da su ustaše i Hrvati jedno te isto, pače: da su pravi Hrvati samo ustaše, oni što su ‘nakon Drugog svjetskog rata u Argentini svjedočili svoje domoljublje i isticali opravdane zahtjeve za slobodom hrvatske domovine’.

Da joj je jezik bio brži od pameti i da je rekla ‘mnogi ustaše’, napravila bi nepravednu distinkciju. Ovako, jezik Kolinde Grabar-Kitarović tajnici je izdiktirao ‘mnogi ustaše’, a pamet sačekala da do Argentine stignu ‘mnogi Hrvati’. Nije tako ostala ni stopa prostora za ‘slobodu’ svjedočenja, isticanja i proizvoljnog tumačenja: ona zaista misli da su pravi Hrvati ustaše, ili da bi to trebali biti.

A to onda, jebiga, nije tek glupi gaf. Najzad, da je zaista bio – da je gospođa predsjednica glupa – ne bi sutradan, na susretu s predstavnicima hrvatskih zajednica i društava u Argentini, onako zadovoljno klimala frizurom dok Tomislav Frković, predsjednik Međudruštvenog odbora hrvatskih udruga i ustanova Republike Argentine, mrtav hladan od nje traži da iz preambule hrvatskog Ustava izbaci ZAVNOH.

Tomislav Frković nije bilo koji ‘mnogi Hrvat’, on je rođeni unuk Pavelićeva ministra šumarstva Ivice Frkovića, čelnik Hrvatske republikanske zajednice i uvaženi član ustaške pričuve u Argentini, koji svake godine svečano obilježava 10. travnja.

Je li Kolinda Grabar-Kitarović to znala? Naravno da jest: ‘Mit o Jasenovcu treba zamijeniti istinom o Jasenovcu’, pisao je Tomislav Frković prije dvije godine u pismu, ne biste vjerovali, upravo gospođi Grabar-Kitarović, podsjećajući predsjednicu kako je ‘jedino sjećanje na NDH i njezinu hrabru obranu održalo u duši i srcu hrvatskog naroda vjeru da će se prije ili kasnije Hrvatska ponovno osamostaliti’. Što je gospođa predsjednica, sad to znamo, formulirala kako su ‘nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine’.

Kao što sad znamo da se, izjavivši prošle godine kod svog liblinga Tihomira Dujmovića da ‘u Hrvatskoj, odgovorno tvrdim, nema ustaštva i fašizma’, Kolinda Grabar-Kitarović to zapravo – žalila. Kao što se, uostalom, u tom intervjuu žalila na ‘mobbing koji doživljava od novinara’: ‘Čini mi se da nekima smeta nacionalna suverenistička politika koju vodim.’

Srećom, eto, pa postoji država u kojoj ima ustaštva, a nema ZAVNOH-a, zemlja širokih pampasa slobode za svjedočenje domoljublja i hrvatske suverenističke politike: najzad, Kolinda Grabar-Kitarović ne bi bila prvi hrvatski suveren tamo. Papire je već sredila, povelju počasnog građanina Buenos Airesa nije imao ni Poglavnik. Još samo da uredi punđu, izađe na balkon Casa Rosade i zapjeva, sasvim prikladno, ‘So I chose freedom/ Running around trying everything new.’

Pa u refrenu, jasno: ‘Don’t cry for me, Croatia, the truth is I never left you…’