Prvi i posljednji krug

Piše: Draško Đuranović

Čudo su nezavisne prognoze. Eto, baš kad su ,,majka Rusija“ i DF Milana Kneževića dobrovoljno poćerali u Spuž, navodno da bi pobijedio opozicioni kandidat; tek što su nezavisni hajkači na zmajeve poručili da već živimo u ,,postđukanovićevskoj eri“; taman što su objavili da Vašington i Brisel ultimativno hoće da Milu Đukanoviću vide leđa; kad ono – Milo Đukanović kandidat za predsjednika Crne Gore.

Sad se analitika pretvara u paniku i nekima objava Đukanovićeve kandidature liči kao najava da dolazi posljednji krug pakla. Pa se kriomice postavlja ono najgore pitanje: hoće li, zaboga, biti drugog kruga? Tako se samo bježi od pravog pitanja. Kako je i zašto svekolika opozicija, koja je mjesecima čikala Đukanovića da izađe na istorijski megdan, dočekala predsjedničku utakmicu bez jedinstvenog opozicionog kandidata, sa čelnicima parlamentarnih opozicionih stranaka koji divane u sjenci? Andrija Mandić, glasnogovornik ,,ruske majke“ u Crnoj Gori, Ranko Krivokapić, po sopstvenom priznanju negdašnji predsjednik Zapadne hemisfere, Miodrag Ćaki Lekić, zamalo predsjednik Crne Gore, mladi i politički ratoborni Aleksa Bečić, pobjednik a ne podjelnik, kao i njegov samoimenovani portparol Dritan Abazović...

Ključni opozicioni akteri sjede na klupi za rezervne igrače. Oni koji su biračima poručivali da su ,,jedina alternativa“, pustili su da njihove alternative igraju najvažniju igru! Možda to neko može da protumači lukavom strategijom. Kao, sačuvali smo se od kompromitacije: ako Bojanić dobije, a Draginja ,,dobro prođe“ – dobili smo svi; ako on ne dobije ili ona ne prođe dobro – izgubili su samo Mladen Bojanić i Draginja Vuksanović. Gubitnička logika. Kao i glumatanje iznenađenja nakon Đukanovićeve kandidature. Baš su bili zatečeni, kao kad putare iznenadi snijeg u januaru. Vrh DPS-a jeste vagao do kraja.

Možda je i sam Đukanović, jedno vrijeme, sebe uvjeravao u iluziju da je moguće da izbjegne novu, ko zna koju po redu, mukotrpnu kampanju. Ali, kada se vrijeme zgusnulo, a opozicija zamorila u međusobnim trvenjima, bilo je jasno da Đukanović zna što mu je činiti. Prethodno je sa strankama manjina iz vladajuće koalicije dogovorio da će Bošnjačka stranka i albanske partije iskoristiti princip afirmativne akcije u Podgorici.

Taj manevar omogućava da DPS sa partnerima može da nadoknadi zaostatak od nekoliko hiljada glasova u glavnom gradu. Zato svečana pres konferencija nije bila tek performans ozvaničenja podrške lideru, već najava da Demokratska partija socijalista ide na pobjedu, ne samo na predsjedničkim, već i na izborima u Podgorici. Dakle: kao najjači politički igrač na crnogorskoj sceni Đukanović je, kao i mnogo puta ranije - od potpisivanja Beogradskog sporazuma, prihvatanja nepristojne referendumske ponude 55:45, sve do priznavanja Kosova - morao povlačiti teške poteze i preuzimati najveću odgovornost. Slično je uradio u poneđeljak: svojim plećima je zaklonio brojne slabosti u vlastitoj partiji i prikrio mnoge partijske drugove, koji godinama uglavnom samo brinu o ličnom interesu. Istovremeno, pokazao je, ,,sumnjičavcima“ u svojoj stranci i oponentima iz opozicije, da je spreman da snosi rizike i da može da bije još političkih i državničkih bitaka.

Već se može naslutiti pravac kratke, intenzivne kampanje: Đukanović na predsjedničke izbore izlazi ne samo kao lider DPS-a koji se bori protiv opozicionih kandidata, već prvenstveno kao politička ličnost koja je vodila Crnu Goru ka evroatlantskim integracijama. I to je poruka biračima i kolebljivima: Đukanović treba da i dalje bude garant crnogorskog puta na Zapad. Pomjeriće se i fokus predsjedničke kampanje, nezavisno od namjera isturenih opozicionih kandidata, na pitanje državne budućnosti Crne Gore. Na teren koji savršeno odgovara prvom čovjeku DPS-a. Što neki sa Zapada već primjećuju. – Predsjednički izbori bi mogli biti presudni da bi se utvrdilo da li Crna Gora ostaje na zapadnom kursu, ka članstvu u Evropskoj uniji ili se vraća u orbitu Rusije –ocijenio je Asošijeted pres na dan kada je najavljena Đukanovićeva kandidatura.

I nije čudno što Đukanović vjeruje u pobjedu u prvom krugu: bez stvarnog dogovora programski raznorodne opozicije, odustajanjem opozicionih čelnika da preuzmu odgovornost, kandidatima opozicije drastično se smanjuju šanse. Razumljivo je i ono panično opoziciono pitanje o drugom krugu. Samo ga treba pravilnije formulisati: hoće li prvi krug biti i posljednji za neke lidere opozicije, čak i ako direktno nijesu u predsjedničkoj utakmici?