Papa Franjo već je pet godina na čelu katoličke crkve. U tom vrlo kratkom vremenu, kad je riječ o pontifikatu, uspio je mnogo toga postići.
Prije svega, preuzeo je crkvu koju su tijekom prošlog desetljeća potresali veliki skandali o seksualnom zlostavljanju u katoličkoj crkvi. Zatim, on radi i donosi odluke u uredu koji je relikt srednjeg vijeka, a djeluje u medijskom okruženju u kojem je tradicionalna religija i naročito rimokatolicizam, vrlo često kritiziran mješavinom zlobe i neumjesnosti.
Ipak, u tom kratkom vremenu, Papa Franjo svojim je pontifikatom vratio mnogima vjeru kakvu nisu odavno imali.
Obični vjernici koji ga vole, kažu da je to zato jer se upustio u teološke rizike koje je poduzimao u poticanju promjena kakve zagovaraju i liberalni zapadnjaci, koji smatraju da katoličanstvo mogu prihvatiti samo ako se dogode promjene glede seksualnog morala, uz opću liberalizaciju crkvene hijerarhije.
Oni koji ga obožavaju zapravo ne mare previše za bitku koja se vodi između kardinala i teologa o tome je li Papa Franjo dalekovidan ili potencijalno heretičan? Nije im važno ni kako upravlja Vatikanom gdje je zapravo reformator bez velikih reformi.
Ono što im se sviđa je ikonografija njegovog papinstva - živopisne slike poniznosti, kršćanske ljubavi, pranje nogu zatvorenicima, dječica koju prima u naručje... Poput svog imenjaka iz Asiza, današnji papa ima veliki dar za geste koje bi se mogle opisati kao 'imitatio Christi' - imitacija Krista.
Kompromitacija u Čileu
Ipak, potrebno je kritizirati ovog papu baš zato da se ne umanji njegova povijesna važnost i njegova uloga danas sigurno najvažnijeg vjerskog poglavara na svijetu.
Ipak, njegova uloga nije ispunjena onako kako su to od njega očekivali kardinali koji su ga izabrali. Nije se dogodila nikakva revolucija, ali Vatikan je danas uznemiren mnogo više no što je bio pod Benediktom XVI. Prijetnje o čišćenju i reorganizaciji nisu se provele iako je to obećavao.
Čak i njegovi simpatizeri u šali govore da svaki razgovor s Papom Franjom o reformama, završava sa '... sljedeće godine, sljedeće godine...'
U međuvremenu, papin energični odgovor na skandal o seksualnom zlostavljanju očito je ugrožen korupcijom među njegovim bliskim suradnicima. Kulminiralo je na ružan način tijekom njegovog nedavnog posjeta Čileu, gdje je žestoko branio biskupa optuženog za seksualno zlostavljanje. Jedan od njegovih glavnih savjetnika je honduraški kardinal Oscar Maradiaga koji je i sam štitio zlostavljače sjemeništaraca, a suočava se i s optužbama za financijske pronevjere.
Dakle, jasno je da je Papa Franjo usmjerio reforme u sasvim drugom smjeru, a to je da pokušava radikalno preoblikovati odnos crkve s velikim moćnim silama modernog svijeta.
Kao što je poznato, tu je prije svega sukob crkvenog moralnog učenja i načina na koji živimo u suvremenom svijetu. Treba li revidirati ili potpuno napustiti seksualnu etiku Novog Zavjeta u odnosu na stvarnost nakon seksualne revolucije?
Papinski plan za pomirenje je ili doista ingeniozan ili je pak čista obmana, ovisno o stajalištu promatrača. Umjesto da je formalno promijenio crkveni nauk o razvodu, ponovnom vjenčanju, istospolnim brakovima i eutanaziji, on dopušta istovremenu vožnju na 'dva kolosijeka' iako je to isključivo u ovlastima njegovog ureda.
Doktrina i pastoralna praksa
On tvrdi da se razlikuje doktrina i pastoralna praksa, te da samo pastoralne izmjene mogu ostaviti doktrinu netaknutom. Tako bi se vjenačni katolik mogao razvesti bez da prvi brak proglasi ništavnim. Katolici bi mogli primiti posljednju pomast iako su se odlučili za eutanaziju, a isto tako bi katolik homoseksualac mogao dobiti crkveni blagoslov za istospolnu zajednicu jer - prema Papi Franji - ništa od toga ne mijenja crkvenu doktrinu da je brak neraskidiv, samoubojstvo - smrtni grijeh kao i istospolna zajednica sve dok se oni tretiraju kao iznimke, a ne kao pravilo.
Istovremeno, prešutno je decentralizirao crkvu od doktrinarnog autoriteta i dopustio da različite zemlje i biskupije mogu podnijeti različite pristupe kontroverznim pitanjima. Tako u Njemačkoj, gdje je crkva imućna i polu-sekularizirana, franjevačkom redu je dopušteno da nastave s različitim liberalnim potezima od ponovnog vjenčanja, te povezivanja s protestantima, dok su u rigidnoj Poljskoj biskupi nastavili s praksama kao da u vatikanskom prijestolju živi Ivan Pavao II.
Tako, ako slušate biskupe u zapadnoj Kanadi, eutanazija je grijeh, dok u drugim dijelovima biskupi su mnogo fleksibilniji po tom pitanju. Slično je i u SAD-u gdje Franjini kardinali i biskupi u Chicagu i San Diegu prihvaćaju 'nove paradigme', za razliku od konzervativaca u Philadelphiji.
Ovakve podjele Franjo je, za razliku od svojih prethodnika, blagoslovio i ohrabrio ih da i dalje razvijaju svoje ambicije. Zapravo on eksperimentira s anglikanskim modelom kako bi katolička crkva mogla djelovati na principu tradicionalnog učenja koje je 'se može uzimati, ali nije propisano na recept'. Tako razne biskupije i različite zemlje mogu djelovati na velikim distancama - kako geografskim, tako i teološkim.
Kad se uzme u obzir i uspostavljanje prijateljskih odnosa između 'rimske katoličke crkve' i one privržene komunističkom sistemu u Kini, Papa Franjo je čak posegnuo i za davno zaboravljenim srednjovjekovnim mehanizmom u kojem je prepustio dio svojih ovlasti Politbirou u imenovanju biskupa, što je praksa koju je katolička crkva uglavnom napustila. Njegov sporazum s Pekingom i režimom koji je progonio crkvu doista govori da je spreman graditi diplomatske odnose u cijelom svijetu.
Papina strategija
Ovi primjeri zapravo govore da je Papa Franjo pokušava ubrzati transformaciju katolicizma u konfederaciju nacionalnih crkvi - liberalnih, polu-protestantskih u sjevernoj Europi, i onih konzervativnih, i jednako plaše konzervativce kao i one liberalnije a taj je strah velika prepreka na putu provođenja velike papine strategije. I to u trenutku kad su oba modela u opasnosti i dosljedna katolička doktrina i njezina vjernost Isusu, kao i onaj koji se zalaže za ljudsko dostojanstvo i radi na usklađivanju Crkve sa zemaljskim silama.
Istovremeno u opasnosti je i kineski komunizam i zapadni liberalizam.
Nestabilnost i nezadovoljstvo proizvele su svojevrsni građanski rat, a da Papa Franjina liberalizacija još uvijek nije donijela značajniji povratak vjernika pod crkveno okrilje. Naime u cijelom svijetu nastavlja se institucionalni pad katoličke crkve.
Stoga će ovaj Papa u povijesti sigurno ostati upamćen ili kao heroj ili kao heretik, piše The New York Time.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR