Prilično providna pozadina

Piše: Darko Šuković

Sad, kad je tačka na kandidature stavljena, ostaje da se konstatuje očigledno: opozicija je uradila sve što je potrebno da izgubi predsjedničke izbore, a vlast i više nego što treba da ih dobije. Pošto mudrost nalaže oprez, makar i reda radi, podsjetiću na frazu iz svijeta sporta – najteže je dobiti već dobijenu utakmicu.

Bojanić nije Koštunica

Ni u primisli mi nije da omalovažavam Mladena Bojanića, kao kandidata „većeg dijela opozicije“. Samo sam otporan na neinventivnu argumentaciju nominacije „izgovora, a ne izbora“, kako je, vješto se igrajući riječima, Goran Danilović definisao nesposobnost lidera kompletne opozicije da smisle nekoga sa šansom.

Šansu, kakvu takvu, imao je Aleksa Bečić, kao još nepotrošen ili Andrija Mandić, s nabildovanim oreolom žrtve, pošto se, notorno je, Srbi na žertve pale... Mladen Bojanić ne, jer je njegov „Otpor beznađu“, prije samo godinu i po, na poslaničkoj listi DF, dobio mjesto sa kojeg se ne vidi Slaven Radunović, a kamo li neko od lidera. U međuvremenu nije uradio ništa epohalno, da bi zauzeo mjesto među političkim zvijezdama.

Kandidat „većeg dijela opozicije“ nije biran da ugrozi kandidata vlasti, nego da ne ugrozi stranke koje su ga podržale i njihove lidere! Zato je, ne samo on kao kandidat, nego i njegov rezultat na predsjedničkim izborima – mjera interesa onih koji su ga predložili!? Iako se kao argument za odabir Bojanića priziva slučaj Koštunica, baš je postpetooktobarska eksplozija popularnosti Vojislava i njegove DSS mogla poslužiti za naravoučenije njegovoj potpori – na vrhu ima mjesta samo za jednog.

Uostalom, ni iskustvo DF sa Miodragom Lekićem nije bez upotrebne vrijednosti. Konačno, da im nije bitan partijski i liderski interes, nego samo pobjeda na izborima, Bečić i Mandić bi sjeli i dogovorili se ko će koga da podrži.

Mogla je i Milica

Kad kažem kako je vlast, odnosno Demokratska partija socijalista uradila i više od neophodnog za pobjedu na predsjedničkim izborima, to znači da je kandidat mogla da bude barem još Milica Pejanović. U trku sa Bojanićem i ostalima ušla bi kao favorit.

Dok su lokalni sputnjici spinovali Pejanovićku kao favorita Zapada, ne radi nje, već da stvore sliku kako je Đukanović za Brisel i Vašington „prevaziđen političar“, njen glavni promoter za predsjedničkog kandidata bio je - upravo Đukanović! Tako barem tvrde rijetki koji su bili u prilici da prate, izuzetno uspješno držan daleko od očiju javnosti, proces biranja DPS-ovog kandidata za šefa države.

Šta se važno može zaključiti iz činjenice da je, na kraju, izbor pao na - Đukanovića?

Da Đukanović radije hendluje konflikte interesnih grupa u stranci, nego što presijeca i ostavlja ožiljke. Da je jedini koji ima moć i sposobnost da u takvom DPS obezbijedi predizborno akciono jedinstvo. Da je, stoga, malo vjerovatno da će, ako bude izabran za predsjednika, napustiti čelo partije. Da u krugu Đukanovićevih najbližih saradnika dominira škola mišljenja opisana u pasusu o opoziciji – nijesu poželjni novi jaki igrači...

Ili da lideru DPS treba dati Oskara za glavnu mušku ulogu, ako je mjesecima tako ubjedljivo glumio da ne želi u fotelju predsjednika Crne Gore?

Pomirenost i prognoze

Da su šaputanja o Đukanovićevoj fokusiranosti na partijski rad uspavala „medijski sedmi bataljon“, sugerišu njihove prve reakcije, konfuznije nego obično. Na stranu odsustvo stila, tu postoji decenijski kontinuitet, pa žalovne kolumne lovca-na- bordele&comp kao da su nastale bijesnim udarcima trnokopa po tastaturi, dok je prva asocijacija na mjesto nastanka šalbenih – kakva njemačka željezara s neregulisanim CO2.

Suštinska pogubljenost ogleda se, međutim, u rezigniranim konstatacijama priručnih analitičara da bi Đukanovićeva pobjeda značila kontinuitet državne politike.

Poenta je da bi Đukanović trebalo da časti kritičare koji ga tako opisuju. Jer, jedini mogući strateški zaokret državne politike je – od Zapada, prema Istoku. Od EU i NATO, prema Rusiji. Sve ostale političke i društvene teme izvedene su iz tog civilizacijskog opredjeljenja ili su nevrijedne pomena u kampanji za prvog čovjeka države.

Prijetiti Đukanoviću zapadom, a onda ga optužiti da je garant prozapadne politike Crne Gore – takve stupidarije možda mogu da prođu u Delegaciji EK i nekim zapadnim ambasadama. I to pod uslovom da njihovi autori i dalje imaju status „kućnih ljubimaca“ od kojih se ne traži da misle, nego da prenose poruke tako što na nekoga reže, a pred nekim mašu repom .