Decenija simetričnosti

Piše: Zlatko Dizdarević

Narednog ponedjeljka u Sarajevu treba da bude promovirano treće, dopunjeno izdanje moje knjige »Hiljadu i druga noć« koja je prvi put objavljena prije šest godina. Izdavač Goran Mikulić iz kuće Rabic rekao mi je da knjigu i danas traže pa se zato odlučio na ovaj potez. Činilo mi se to pomalo čudnim, promocija davno objavljenog posebno. Onda mi je kazao da prelistam ponovo vlastitu knjigu. Veli, kao da si zaboravio podosta onoga što si napisao onda. Možda su neke su stvari danas uočljivije nego onda«.

Ostao sam pomalo zatečen. »Hiljadu i druga noć« i danas je storija o vlasti, bahatim bogatunima i sirotoj izigranoj raji, lukavstvima, pasjalucima i prevarama na Orijentu. Odjednom, to se sada na puno načina čita kao u nas. To su priče koje , hoćeš-nećeš, jesu dramatično svjedočenje o novom trijumfu nasilne »simetričnosti« bahatih planetarnih interešdžija nad onima što ih se proglasilo da su »asimetrična« duha, imaginacije i individualizma društvima nepokorenim interesima globalnih vladara.

Tekstove koji su objavljeni u prvom izdanju ove knjige pisao sam s Bliskog istoka minule decenije, mahom za Novi list. Obuhvatili su i prvu godinu takozvanog Arapskog proljeća, kada su mnogi unaokolo još bili egzaltirani svekolikom krvavom demokratskom srećom što je preplavila Istok. Džihadisti i slični preuzeli su stvar u svoje ruke organizovano i ciljano. Zapad i poslušnici su to upisali u svoje pobjede. Sumnja u te tvrdnje u svijetu je proglašena izdajom. To je, međutim, druga priča za neku drugu knjigu. Ostaju ona tri pomenuta, mučna razloga za pitanje – gdje smo svi mi bili u tim pričama i šta nam se to dodatno desilo u minuloj deceniji zbog čega, vjerovatno, jedna knjiga ranije napisana i čitana prevashodno povodom Orijenta, izgleda da se ima razloga pročitati ponovo, na drugi način i s mnogo više prepoznavanja nas samih u njoj. I uz razložnu gorčinu koje nema kada se baviš isključivo nekim drugim, a ne i odjednom sobom.

Recimo, o odnosu Zapada prema Istoku, skoro na šaljiv način tada, onako sasvim usput, zabilježio sam prije osam godina i ovo: …U starom zamku Al Azraq, u istočnoj pustinji Jordana, na mjestu gdje je 1917. u vrijeme »Velikog arapskog revolta« protiv Otomanske imperije stolovao Lorens od Arabije, čuo sam turistkinju iz Italije kako usplahireno pita: »A je li ovo ono mjesto gdje je ratovao Peter O ’Tool?« Neko je odgovorio: »Nije gospođo, ovdje je ratovao Lorens od Arabije…Kaže dama, pomalo uvrijeđeno: Pa zar to nije isto! Mnogo, premnogo sličnih pa i čudnijih pitanja i konstatacija o tom svijetu tamo naslušao sam se kroz minulu deceniju u društvima naravno, dominantnih učitelja civiliziranosti i njihovog prirodnog prava na nadređenost i superiornost. Pa i sa samih političkih vrhova, do grla uvaljenih u krvave procese takozvane demokratizacije preračunate u barele i dolare.

O pravoj »Hiljadu i jednoj noći« i novoj sudbini knjige napisao sam tada i ovo što sada silno priliči i našim prostorima koji nisu Istok: »…Mnogo štošta što je bilo nekada podrazumijevajuće slobodno, sada je agresivno napadnuto, prikriveno ili otvoreno, a brani se snagom suda ili tužilaca. Moćna prebogata klasa koristi sve blagodeti zapadne razularenosti, ali je prva u nametanju navodnog tradicijskog i religijskog ’čistunstva’ bez granica. Narod se smije i šali na tuđi račun, uglavnom dobronamjerno i bez zlobe. Prebogati i istinski siromašni smiju se drugačije. Srednjeg sloja, gradske raje, zadovoljnih činovnika , onih što pristojno žive od svog rada, na Bliskom istoku skoro više i nema. Čak ni onoliko koliko ih je bilo u vremenima kada su se rađale priče iz »Hiljadu i jedne noći…« Prečesto mislim kako je eliminacija te sretne srednje klase na Istoku projekt. Zato što taj sloj otvara put slobodama i demokraciji, ma šta ta riječ ovdje značila…

O nama, podjednako kao i o njima, ima jedna kratka, ali ubitačno »dovoljna« rečenica koja sažima sve i povodom godina koje sada živimo. Ona, napisana u junu 2010. godine, glasi: »Mnogo toga u arapskom svijetu ne ide više uobičajenom linijom, polako, ali naprijed. Stvari su krenule brzo, ali unatrag !«

Kuda to vodi?

Uz puno drugih mjesta na kojima se odgovor može danas naslutiti pa i prepoznati, evo jednog iz priče o posjetu »Bošnjakima« što su nekada davno, nakon Prvog svjetskog rata put prema sreći, ali i opstanku tražili ukrcavajući se na izbjegličke brodove prema nepoznatom. Potucali su se i do Palestine, a odatle protjerani po pustinjama oko Mrtvog mora stizali do Jordana kao konačnog odredišta. Prije deset godina, bio sam u jednom domu onih koje zovu »Bošnjaki«. Glava familije, stari dedo Valid, koji je na put bez povratka ponio uspomene na smokve i šipke uz Neretvu, Trebižat, Bregavu, kazivao je sjetno: » Koliko ste samo srećni što znate ko ste i odakle ste, gdje vam je korijen, a šta vam je identitet. I koliko mahnitluka činite igrajući se tim identitetom…Mi više toga nemamo. Djeca nam ne znaju odakle su. Nikada nisu vidjela svoju postojbinu, pa ni moju rođenu Palestinu, iako za vedrih noći odavde vidimo svjetla Jeruzalema, na dohvat ruke a nedohvatljiv. Oni onaj jezik ne znaju, a uskoro ih neće imati ko ni naučit.« Šta danas ovim povodom kazati.

Ne tako davno, pa i prije decenije, za nas su te tamo storije bile bliže literaturi nego brutalnoj realnosti. Danas je »Palestinaca« temeljem vlastitih, objašnjivih odluka i razloga, iz dana u dan u našim kućama sve više i više Tužnih što su morali ići, sretnih što su otišli.

Priče što su napisane za »Hiljadu i drugu noć« prije bezmalo decenije, tada su čitane na jedan način. Nova realnost je ponudila i drugi. Tekst »Asimetrični um«, recimo, nametnuo mi se za ovu priliku kao priča o »simetričnom umu…« U knjizi je napisano: »Kada god čujem ljude iz Evrope, a čujem često, kako komentarišu svijet Bliskog istoka, u širokoj lepezi od gađenja do uglađene pristojne suzdržanosti, sjetim se knjige Ivlina Beringa »Istorija modernog Egipta«. Iz nje sam davnih osamdesetih, kao mlađani entuzijast, pokušavao da saznam u kakav to strani svijet idem, kada su me poslali tamo za novinskog dopisnika. Dotični Bering, kasnije lord Kromer, bio je svojevrsni vladar Egipta, naravno u ime britanske kraljice, od 1883. do 1907. godine. Upoređujući orijentalnu, arapsku »pamet« a onom »zapadnom«, on je bio za to doba čak i veoma benevolentan kazujući: »Nedostatak preciznosti, koji se lako degeneriše u lažljivost, u stvari je glavna karakteristika orijentalnog uma…Uma Orijentalca…kojem kao i njegovim pitoresknim ulicama, upadljivo nedostaje simetrija...«

Da ne izvodim sada još zaključaka kojima bi trebalo skrenuti pažnju na novi smisao današnjeg prosuđivanja o tome gdje je ko bio i gdje je sada. Evo napisanog onda: »…Tih davnih godina poprilično sam simpatisao ocjene pomenutog Lorda jer je i nehotično otkrio tu divnu ’asimetričnost’ svakog slobodnog ljudskog uma. Uma koji vrluda, ne pokorava se, bježi ustranu pa se vraća, zaostaje i istrčava… Iz perspektive i ondašnjeg i današnjeg Zapada simetričnost uma, pravolinijski usmjerena, ravna, uglačana, pod konac i svakako doživljavana kao izrazita vrlina – zapravo je i najveći problem zbog kojeg se Orijent najčešće ne može razumjeti. Zato ni prihvatiti. I dobro je što se ne razumije, ako već ne može mimo »simetrije«. Tako su svojevremeno ti asimetrični mogli dostizati ono što su dostizali u matematici, astrologiji, medicini, dok su simetrični spaljivali Giordana Bruna zbog njegovog »svemira«…

Odlazim na Bliski istok često i dalje, nakon »konačnog povratka« odande. Asimetrični, vidim, dolaze sebi. Baš onako kako mi otklizavamo kroz kukavičluk prema konačnoj predaji – bezličnoj, poslušničkoj, poražavajućoj i globaliziranoj simetriji kloniranih. Čak i na njihovom repu. Lijep napredak i u trenu, što decenija za Orijent doista jeste. I o tome bi Šeherezada mogla pričati hiljadu noći. I još dvije. Najmanje.