CRTICA O PRIJEMU „BARSKIH OLIMPIJACA“: AUTOGOL AUTSAJDERA

Piše: Darko Šuković Gradonačelnik i predsjednik parlamenta barske opštine svečano su, prekjuče, primili petoro učesnika OI u Rio de Žaneiru. Barane rodom. Kriterij lične karte gradski su oci nadredili kriteriju pasoša. A logiku grba na dresu u kojem su njihovi sugrađani nastupali, što je, saglasićemo se, u konkretnom kontekstu, suštinska stvar - potpuno obesmislili! Od petoro „olimpijaca“, naime, tek je dvoje branilo boje Crne Gore na OI!

Neka mi bude oprošteno, domaćini zaista ne djeluju pretjerano zainteresovani za sport, ali bi morali znati kako Olimpijske igre nijesu takmičenje gradova. Sljedstveno tome, u Brazilu nijedan sportista nije predstavljao „sredinu iz koje potiče“, osim ako je MOK u tajnosti usvojio lex specialis za Bar. OI su takmičenje država, tamo je bila i Crna Gora, a u crnogorskom dresu Majda Mehmedović i Vlatko Đonović.

Odbojkašica Silvija Popović reprezentativka je susjedne nam Srbije, Goran Stojanović brani gol Katara, zemlje s kojom Bar ne dijeli ni kontinent, a Željko Todorović trenira strijelce Turske, koja se, fakat, malo preliva na Balkan, ali joj to, mnogi će reći, pravi više konfuzije u strateškim ciljevima, nego što joj donosi bilo kakve koristi.

Red stvari u sportu takav je da stručnjaci idu tamo đe ih pozovu, pa se gospodinu Todoroviću nema što zamjeriti. Sportisti, pak, u principu, sanjaju da postanu reprezentativci svoje zemlje. Od toga pravila ima izuzetaka, ali, po glavi stanovnika, niđe kao u Crnoj Gori. Možda baš zato što crnogorski zvaničnici, makar i opštinskog nivoa, ne prave razliku između sportista za koje je crnogorski nacionalni dres svetinja i onih koji, iz nekog razloga, radije nose tuđ.

Staviti u isti koš dvoje crnogorskih reprezentativaca, sa reprezentativcem Katara, Srbije i trenerom Turske, neprihvatljiv je gest koji nosi društveno neprihvatljivu poruku: da je sasvim isto, zvaničnog iskaza poštovanja vrijedno, kad crnogorski sportisti igraju za Crnu Goru i kad, umjesto svoje domovine, odaberu stranu državu!

Ionako „krađa gena“, kako u modernom sportu definišu fenomen naturalizovanja sportista, u Crnoj Gori poprima zabrinjavajuće razmjere, pa bi barem izabrani predstavnici naroda mogli da se uzdrže od ohrabrivanja mladih crnogorskih sportista da za uzore biraju razne mirotiće, mandiće, prlainoviće...umjesto Vučevića, Janovića, Ivovića, Brguljana... Golemo bih se iznenadio da su se Majda i Vlatko osjećali kao „dio tima“ na prijemu, ni po čem različiti od ostalih „barskih olimpijaca“!

Svaki sportista ima legitimno pravo da bira svoj put. Bilo bi viteški, zato nije realno, da svi slijede primjer Rajana Gigsa. Ali, izvan pameti je prijemima poput onih u Herceg Novom ili ovoga u Baru, u Crnoj Gori uspostavljati sistem vrijednosti u kojem je vrlina okrenuti leđa svojoj domovini. Otvoreno, praveći od toga političku predstavu ili kroz sportski vodvilj, u kojem je glavni lik godinama povrijeđen, a naprečac ozdravi kad stigne poziv selektora strane zemlje.

Nakon hercegnovskog crvenog tepiha za Prlainovića i prekjučerašnjeg prijema za „barske olimpijce“, zaista je analogija sa „stokholmskim sindromom“ neizbježna.

Možda neko misli kako je povukao mudar politički potez, u pravom trenutku. Posrijedi je, zapravo, otužna demonstarcija inferiornosti, odsustva samopoštovanja i, bojim se, jeftinog politikantstva na štetu strateških državnih i nacionalnih interesa. Kako to često i biva kad se na lokalnom nivou pokušava voditi velika politika.

A, baš uoči početka Olimpijskih igara, gradonačelnik i saradnici pokazali su kako umiju da urade pravu stvar. Organizovali su svečani ispraćaj odbojkašicama Srbije, koje su se za OI pripremale u Baru. Bio je to gospodski gest, demonstracija našeg tradicionalnog gostoprimstva i uljudnosti.

Izgleda da je ovaj postolimpijski prijem za „barske olimpijce“ takođe demonstracija nečega – recimo, izgubljene sposobnosti da razlikujemo lojalnost i nelojalnost državi Crnoj Gori!