Treći veliki rat: Svijeta više nema, pa se nema šta ni uništiti

Piše: Andrej Nikolaidis

Bio je četvrtak, dvanaesti april. Dan topal, sunčan, al’ generalno - ‘nako, bez’ze.

Ne mogu vam to objasniti, jer ono što vam govorim nema nikakvo racionalno objašnjenje, ali ima dana kada pomislim: danas se ništa loše ne može desiti. To je, dakako, najgluplja stvar koju čovjek može pomisliti. To je toliko glupo da se čak ne može nazvati mišlju, bez obzira na to što je većina zabilježenog ljudskog mišljenja tek impresivna kolekcija gluposti.

“Misao” o kojoj vam, govorim je, međutim, glupa izvan standard. Irvas koji bi to pomislio mogao bi umrijeti od sramote zbog vlastite gluposti. Jer ne postoji ne dan, nego tren, kada se zlo ne samo može, nego i hoće desiti.

Četvrtak, dvanaesti april, nije bio čak ni takav dan. Ni po čemu taj dan, dok sam ga posmatrao sa balkona, nije bio neobičan.

A onda sam upalio kompjuter i pročitao da je svijet na ivici uništenja.

Čekanje na kraj svijeta

Da ne duljim: Trump se prejeo hamburgera, nije mogao zaspati od kiseline pa je mlatio po tviteru. I najavio da će poslati rakete na Asada i Ruse. Oni, Rusi, će mu naravno uzvratiti. Onda će Trump njima poslati još veće rakete, a oni njemu još veće. Tako dva-tri puta… i nema više dunjaluka.

Mediji skloni senzaciji već su odbrojavali koliko nam je preostalo do kraja. Mediji koji su, kao, profesionalni, odnosno, kako bi rekao jedan moj bivši urednik, “imaju konzervativan odnos prema činjenicama” (što istog urednika nije spriječilo da razvije vrlo liberalan odnos prema lažima), u naslovima su koristili upitnik. Kao: “Je li ovo kraj svijeta?”. Mediji koji forsiraju takozvano “istraživačko novinarstvo” objavljivali su tekstove o atomskim skloništima za bogate i alternativnim načinima zaštite od radijacije (za siromašne).

Svojevremeno sam se bavio idejom kraja svijeta, iliti Apokalipse. Pa sam o tome napisao knjigu. Ili dvije. Ili tri.

Kraj svijeta ljudi čekaju otkako svijet postoji. Istorija ljudskih pokušaja da se odredi tačan datum Apokalipse iznimno je komično štivo. Poput kakvog idealnog crossovera Thomasa Pynchona i Ambrose Biercea, ta je istorija sačinjena od priča o ljudima koji su u svijetu oko sebe viđali znake, a u znacima kraj svijeta. Zaplet je pinčonovski: pun mistike brojeva, zavjere i bizarnih otkrića. Ali je kraj svake od tih priča bio birsovski sarkastičan: jedini kraj koji će dočekati oni koji predvićaju kraj svijeta biće – kraj njihovog života.

Već u drugom vijeku, apokaliptičkim proročanstvom oglasili su se Montanisti. Sektu je 156. godine osnovao Montanus. Kako bilo: Isus tek štoje bio otišao, a Montanus je vjerovao da ubrzo opet dolazi. Bez obzira što je promašio datum Hristovog povratka, njegov kult poživio je još nekoliko vjekova.

Ko bi bolje od pape znao odgovor na pitanje: kad će više kraj svijeta? Papa Innocenzo III bio je jasan: Drugi dolazak desiće se 1284. – 666 godina od pojave islama. Uprkos papskom autoritetu, Isus ipak nije stigao. Budući da je papa nepogrješiv, proizilazi da je tom prilikom pogriješio sam Hrist.

Apokaliptičkim predviđanjima nije odolio ni Botticelli. Na slici dovršenoj 1500. godine on ostavlja zapis na grčkom, kojim poručuje da Apokalipsa dolazi za tri i po godine. “Đavo će biti okovan i zbačen, kao na ovoj slici”.

Martin Luther vjerovao je da kraj dolazi do 1600. Tommaso Campanella bio je još precizniji: godine 1603. Zemlja će se sudariti sa Suncem.

Newtonovi spisi

Isaac Newton je veliki dio života i svoje ne samo matematičko nego i teološko znanje posvetio pokušaju da pronađe ono što je smatrao biblijskim kodom. Po sopstvenoj tvrdnji, na koncu je uspio. Godine 2003. mediji su brujali o do sada neobjavljenim Newtonovim spisima u kojima ovaj saopštava da kraj svijeta dolazi 2060. godine.

Posebno su vesele bile, da ih tako nazovemo, Londonske pričeo kraju. U kojima do punog izražaja dolazi znameniti britanski smisao za humor. U junu 1523, nekolicina londonskih astrologa izračunala je: kraj svijeta dolazi 1. februara naredne godine. Počeće poplavom u Londonu. Voda će potom pokriti čitavi svijet. Desetine hiljada ljudi napustili su domove, bježeći pred najavljenom vodom. Kada je dan proročanstva stigao, u Londonu nije pala ni kap kiše.

Prorok William Bell saopštio je da će se dana 5. aprila 1761 desiti zemljotres koji će uništiti svijet. Bell je prije toga predvidio zemljotres 8. februara. Nije se desio. Ništa zato, ne brinite, biće 8. marta, rekao je. Nije bio. Kada su i 5. aprila napustili kuće i pobjegli u brda, i kada zemljotresa ponovo nije bilo, bijesni građani su Bella bacili u Bethlem, londonsku ludnicu.

U svojoj Knjizi proročanstava Cristoforo Colombo saopštio je da je svijet stvoren godine 5343. prije Hrista i da će trajati 7000 godina. Kraj je, dakle, trebao doći 1658. Promašio je, ali šta očekivati od čovjeka koji je tražio Indiju a pronašao Ameriku?

Uto je stigla i godina 1666. Kako se toga ranije nisu sjetili! Broju 1000 (milenijum) treba dodati 666 (broj Zvijeri). I eto tačnog datuma Apokalipse. Kada je London te godine zahvatio veliki požar, makar na tren je izgledalo da je neko napokon pogodio.

A u oktobru 1908, vlasnik piljare u Pensilvaniji imenom Lee T. Spengler, zbunjenim mušterijama, koje su ga znale kao tihog i staloženog čovjeka, ponavljao je kako će svijet nestati u vatri. Propast svijeta dolazi, govorio je. Njegov prezimenjak, Oswald, napisao je zanimljivu knjigu o propasti Zapada.

Nove vizije Apokalipse

Šezdesetih godina dvadesetog vijeka droge postaju komoditet. Narkoticima i halucinogenim sredstvima obogaćen mozak traži novu filozofiju – New Age učenja razmnožavaju se brzinom većom od one kojom LSD prži moždane ćelije. Novo vrijeme traži i nove vizije Apokalipse. George Van Tessel, samouki ekspert za leteće tanjire, stupio je u kontakt sa vanzemaljcem koji mu je saopštio da će za koji dan ruski nuklearni projektili uništiti sjeveroistok Amerike. Danac Knud Weiking obznanio je da će na Božić 1967. početi nuklearni sukob usljed kojega će Zemlja ispasti iz svoje orbite…

Kraj svijeta se, jasno, ni ovoga puta, godine 2018, nije desio. Ne zbog “ravnoteže straha”, ili zato što su Trump i Putin najednom postal humanisti obzirni prema tuđoj patnji. Nego zato što svijeta, da prostite, više nema. Pa se nema šta ni uništiti i okončati. Tamo gdje je nekada stajao svijet, sada stoji slika svijeta, bez svijeta samog. Ta slika nije oblikovana prema svijetu, onako kako slikar portreta poteze vuče gledajući u model. Ono što zovemo svijetom oblikuje se prema toj slici. Ona, slika, prethodi svijetu. Ono što zovemo svijetom stoga nije svijet, nego odraz, slika slike.

Stvari su, pa tako i kraj svijeta, izgubile svoj prvobitni smisao. Da vam objasnim na šta mislim.

Recimo: otvorite novine ili sajt a tamo popularni apokaliptični narativ, kuknjava kako se rađa sve manje djece. Te prijeti bijela kuga, te neće imati ko da radi, te pozivi roditeljima: rađajte, ko će sačuvati našu tradiciju i kulturu. Ali kao što je lucidno primijetio Emir Imamović Pirke: djeca nemaju smisla danas, kada ih više ne smiješ poslati po pivu i cigare. Jeste: običaj da se djeci od malih nogu povjere važni zadaci, kao kupovina strateških namirnica u granapu – dio je naše pokojne tradicije i kulture. Da je meni, dok sam bio dijete, neko zabranio da komšiji Salki, radnicima gradske čistoće, građevinskim radnicima koji su živjeli u barakama kod trolejbuske okretaljke na Dobrinji, i ostalim ljudima dobre volje, odem kupiti pivu i cigare, oči bih mu izvadio. Jer ja nisam radio džabe. Jer je svaka tura bila barem rum pločica ili kola za mene. Ipak je to bila Titova Jugoslavija, gdje se rad, pa i dječiji, znao cijeniti. Mi nismo bili robovi, kao nesretna djeca koja po Aziji rade za kapitaliste koji finansiraju rad NVO-e za zaštitu prava djeteta. Mi nismo bili žrtve. Mi smo dobrinjskim bulevarom vozali bicikla i sokolovim okom vrebali ima li na kakvoj klupi kakav radnik ili alkoholičar kojem treba delivery usluga. Mi smo bili preteča Uber deliveryja.

Svjetovi nestaju svakodnevno, a sa njima i mi. Za kraj svijeta, za kraj nas jučerašnjih, nisu potrebne nuklearne rakete.

Dovoljan je progres.