Pravo i pravda na čekanju

Piše: Dženana Karup Druško

Izricanje drugostepene presude Vojislavu Šešelju u Haagu, nastavak je prakse koju je Theodor Meron, nekada predsjednik ICTY-a, a sada predsjednik Mehanizma za međunarodne krivične sudove, uspostavio u Haškom tribunalu izricanjem presuda Momčilu Perišiću, prvom čovjeku Vojske tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Jovici Stanišiću prvom čovjeku Državne bezbjednosti SRJ pod čijom upravom su bile paravojne formacije koje su na području Hrvatske i BiH počinile brojne zločine – negirajući time ulogu Savezne republike Jugoslavije u ratu u BiH i odgovornost za počinjene zločine s ciljem stvaranja Velike Srbije koja bi obuhvatala i dio Hrvatske i velike dijelove Bosne i Hercegovine.

Žalbeno vijeće Mehanizma, kojim je predsjedavao upravo Meron, osudilo je Šešelja na 10 godina zatvora, taman koliko je bilo potrebno da zaštite sebe od tužbi koje je Šešelj najavljivao, kao i traženje odštete, jer je u pritvorskoj jedinici u Haagu proveo 13 godina (što se poklapa, ukoliko se presudi Mehanizma dodaju tri presude izrečene Šešelju zbog ugrožavanja prvostepenog postupka otkrivanjem identiteta zaštićenih svjedoka).

Presuda Mehanizma je značajna utoliko što je po prvi put dokazano da su počinjeni zločini nad nesrbima Vojvodine, o čemu se i malo znalo i malo govorilo. S druge strane brojni zločini koji su povezivani s Vojislavom Šešeljom, a koje su njegove jedinice, Beli orlovi poznati i pod nazivom šešeljevci, počinili širom BiH i Hrvatske, po presudi Mehanizma nemaju veze sa Šešeljem.

Dobrovoljac Vučić

Po presudi je potpuno legitimno što je on godinama podstrekavao i pomagao te jedinice, i što ih je obilazio na ratištu dajući im podršku. Na youtubeu je dostupan snimak Šešelja koji je 1995. godine posjetio srpske jedinice koje su držale opsadu oko Sarajeva. Na snimci je i Aleksandar Vučić, s puškom u rukama, za koga je Šešelj tokom svjedočenja u Haagu rekao da je bio “dragovoljac Srpske radikalne stranke kod Slavka Aleksića na Jevrejskom groblju u Sarajevu”.

Do tog snimka iz 1995. se već znalo za brojne zločine koje su počinile srpske jedinice u BiH i ubistva civila u Sarajevu o čemu su brojni svjetski mediji izvještavali, a UN dobijao obimne izvještaje, Haški tribunal već bio formiran, prve optužnice napisane. Malo je poznato da je 1. augusta 1995. tadašnji glavni tužitelj ICTY-a, Richard J. Goldstone, potpisao zajedničku optužnicu protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića u kojoj ih je (u tačkama 1 i 2) optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti.

Na početku obrazloženja se navodi: “Civili bosanski Muslimani i bosanski Hrvati progonjeni su na nacionalnoj, političkoj i vjerskoj osnovi u cijeloj Republici Bosni i Hercegovini”, a u nastavku stoji: “... krivično su odgovorni za protuzakonito zatvaranje, ubojstva, silovanje, seksualno zlostavljanje, mučenje, batinanje, pljačku i neljudsko postupanje prema civilima; za progon političkih vođa, intelektualaca, stručnjaka; za protuzakonite deportacije i premještanje civila; za protuzakonito granatiranje civila; za prisvajanje i pljačku nekretnina i osobne imovine; za uništavanje privatnih i poslovnih prostorija; te za uništavanje vjerskih objekata.” U optužnici nema riječi o Srebrenici iz prostog razloga što dokazi o tim masovnim zločinima u augustu 2015. nisu bili dostupni, niti dostavljeni Haškom tribunalu.

U jednoj od prvih presuda Haškog tribunala, izrečenoj Dušku Tadiću (Goldstone potpisao optužnicu 13. februara 1995.), u kontekstu se opširno govori o raspadu SFRJ, dešavanjima u BiH uz objašnjenje kako se ne može shvatiti optužnica protiv Tadića, odnosno ono što se dešavalo u BiH 1992. osim “kroz događaje u BiH i ostalim dijelovima Jugoslavije u dvije prethodne godine”; detaljno navođenje činjenica o prvim višestranačkim izborima, ideji Velike Srbije koja je obuhvatala BiH, te kako je ona provođena u BiH kroz stvaranje srpskih autonomnih oblasti, osnivanje kriznih štabova, uz detalju analizu uloge JNA, njenom raspadanju, transformaciji (“u vojsci u kojoj su Srbi sačinjavali oko 40 posto oficirskog i drugog kadra, do početka 1992. taj postotak se popeo na nekih 90 posto”), podjeli JNA, zatim o vojnim operacijama u BiH, do konkrenih događaja u općini Prijedor u okviru kojih su počinjeni ratni zločini za koje je bio optužen Duško Tadić.

Presudom je utvrđeno: “Pretresno vijeće se ponovo vraća na odnos VRS i Republike Srpske u cjelini prema VJ i Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora). Iz dokaza je jasno da su vojni i politički ciljevi Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije bili u velikoj mjeri komplementarni. SRJ, koja je bila intenzivno angažirana u aktivnostima u Hrvatskoj protiv snaga hrvatske vojske, bila je zainteresirana za održavanje koridora za snabdijevanje koji bi išao od Srbije kroz sjevernu Bosnu (gdje se nalazila općina Prijedor) do Srpske Krajine u Hrvatskoj. Političko rukovodstvo Republike Srpske - SDS - i njihovi stariji vojni komandanti bez sumnje su smatrali uspijeh sveopćeg srpskog ratnog napora preduvjetom za njihov iskazani politički cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije, koja bi objedinjavala teritorije u kojima su živjeli Srbi u bivšoj Jugoslaviji.”

“Žalbeno vijeće zaključuje da u predmetnom periodu (1992. godina, prim. aut) za oružane snage Republike Srpske treba smatrati da su djelovale pod opštom kontrolom u ime Socijalističke Republike Jugoslavije. Stoga se čak i nakon 19. maja 1992. oružani sukob u BiH između bosanskih Srba i centralnih vlasti BiH mora kvalificirati kao međunarodni oružani sukobi.”

Perišić i Afganistan

Uslijedile su optužnice za skoro kompletan vojni, policijski i politički vrh u Republici Srpskoj, ali i optužnice protiv Slobodana Miloševića, predsjednika SRJ, Perišića, komandata Vojske Jugoslavije i Stanišića, šefa DB-a. Uslijedile su i presude. Upravo Vojislav Šešelj je, proročanski, u martu 2012. godine, prilikom izvođenja završnih riječi, obraćajući se Sudskom vijeću rekao: “Ovaj sud je kompromitovan i on je svoje završio, samo što vi o tome niste obavješteni”. Uslijedile su oslobađajuće presude Anti Gotovini, Momčilu Perišiću, Ramušu Haradinaju, Jovici Stanišiću.

Uslijedila je presuda protiv Carlsa Tejlora na sudu za Siera Leone u kojoj je petoro sudija Žalbenog vijeća decidno naglasilo da su presude ICTY, posebno oslobađajuća presuda Perišiću, prst u oko međunarodnom pravu, te da su sudije ICTY zloupotrebili svoju poziciju i svoju obavezu da sude u skladu sa zakonom i međunarodnim pravnim običajima. Uslijedilo je i pismo pismo danskog sudije Frederika Harhofa koji je izrekao sumnje da se presude donose pod političkim uticajem, optužujući Theodora Merona za političko mešetarenje, odnosno da je vršio pritiske na sudije u vijećima.

U završnoj riječi na suđenju Perišiću, tužitelj Mark Harmon ga je nazvao “čovjekom iz sjenke” koji je pomagao i doprinosio zločinima iz svoje kancelarije u Beogradu, navodeći: “General Perišić nikada nije ispalio metak, niti je ikoga lično ubio ili otjerao iz kuće. Međutim, general Perišić se tereti za pomaganje i podržavanje ljudi koji su činili te stvari, koji su ubijali, prisilno premještali i vodili kampanju snajperske vatre i granatiranja. (…) Zločine su počinili pripadnici VJ koji su preko 30. i 40. kadrovskog centra Generalštaba VJ upućeni na službu u Vojsku Republike Srpske i Srpsku Vojsku Krajine.”

Govorio je Harmon i o “združenom djelovanju” VJ i VRS-a, koja je počinila zločine nad nesrbima, kada ga je Bakone Moloto, predsjednik Vijeća, prekinuo i uporedio njegove tvrdnje sa situacijom u Afganistanu gdje su počinjeni zločini nad civilima od strane snaga iz sastava NATO-a.

Moloto: “Da li to znači da su svi NATO komandanti, čije jedinice združeno djeluju, odgovorni za ratne zločine?”

Harmon: “Cilj NATO-a nije da etnički očisti Afganistan, nego da se bori protiv talibana”.

Moloto: “Perišić nije optužen za etničko čišćenje”, na šta mu je Harmon uzvratio da je prisilno premještanje između 25.000 i 30.000 Muslimana iz Srebrenice, što se navodi u optužnici, jednako etničkom čišćenju. No, Moloto je insistirao da mu Harmon objasni po čemu se razlikuje nekadašnji položaj generala Perišića od sadašnje situacije oficira NATO-a?! Na Harmonove argumente da “u Afganistanu NATO nema cilj da etnički čisti. Kao Amerikanac, znam i da su krivično gonjeni Amerikanci koji su počinili zločine i neki služe doživotnu kaznu. U Perišićevom slučaju niko nije bio krivično gonjen za zločine”, Moloto je odgovorio: “Ali, NATO oficiri su, također, svjesni da su zločini u Afganistanu počinjeni, a i oni su nastavili da učestvuju u tom ratu. Znači li to da su svi oni krivi?” Raspravu je prekinuo sudija Pedro David iz Argentine, koji je tvrdeći da se radi o sasvim drugim okolnostima naglasio: “Upoređivanje Perišićeve odgovornosti sa odgovornošću oficira NATO-a u Afganistanu je neprimjerena generalizacija koja je manjkava i obmanjujuća.”

Mračno područje prava

No, Perišić je oslobođen, uz obrazloženje Vijeća da jeste pomogao Vojsku Republike Srpske i plaćao njene oficire, ali im nije naređivao. Iz presude prozilazi da je na svakom sanduku municije, na svakom snajperu, tenku, avionu..., trebalo biti precizno naznačeno koji je sanduk (ili konvoj) vojne pomoći za podržavanje rata, a koji za činjenje zločina. Meron i suci, koji su učestvovali u donošenju ove odluke, standard dokazivanja su podigli tako do nevjerovatnih pravnih visina tražeći direktne naredbe o zločinima, čime su uspostavljeni novi standardi međunarodnog prava po kojima komandanti druge vojske koja je pomagala određeni rat i zločine nikada neće odgovarati. Nakon presude Perišiću Benjamin Ferencz, jedan od tužitelja iz Nürnberga, izjavio je da“oslobađanje odgovornih vođa utemeljeno na tehničko-pravnim nejasnoćama prkosi zdravom razumu i potkopava univerzalnu težnju za više mira u svijetu”.

Slično se desilo i u slučaju Stanišić koji je bio optužen da je učestovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem etničkog čišćenja velikih dijelova Hrvatske i BiH. Sudije Alphons Orie i Elizabeth Gwaunza (koje su bile u većini u Vijeću) oslobodile su Stanišića (i njegovog zamjenika Simatovića) krivice, uz objašnjenje da njihova namjera nije bila da se počine zločini, već da se uspostavi srpska kontrola nad tim mjestima.

Sutkinja Michele Picard, treća članica Vijeća, nije se slagala s ovim i u svom izdvojenom mišljenju istakla je da su Crvene beretke iz kampa Državne bezbednosti Srbije u Pajzošu upućene u Bosanski Šamac po nalogu optuženih, kao i da su ih potom poslali u Doboj, iako su znali za njihove prethodne kriminalne radnje. Sve to, po Picardovoj, ukazuje na namjeru da se zločin počini. Dalje je ukazala na nalaze većine da su arkanovci, pripadnici jedinice koja je imala “čvrste veze sa Državnom bezbednosti Srbije”, počinili zločine ubistva, deportacije i prisilnog premještanja u Zvorniku.

Optuženi su, po njoj, osnovali kampove za obuku Crvenih beretki i drugih jedinica, poput Martićeve milicije, koje su činile zločine; angažirali su Crvene beretke u vojnim operacijama iako su znali da su u prethodnim akcijama njeni pripadnici činili zločine; imali su kontrolu nad osobama koje su “direktno odgovorne za etničko čišćenje poput Hadžića, Martića i Arkana”, kao i da su aktivno surađivali sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem tako što su obučavali njihove ljude za napade u kojima su nesrbi protjerivani. I, konačno, da su sve radili sa sviješću da se zločini čine i da će biti počinjeni.

Sutkinja Picard je istakla da ukoliko se i pored svega ne zaključi da su Stanišić i Simatović pomagali i podržavali zločine u Hrvatskoj i BiH, međunarodno pravo ulazi u “mračno područje u kojem, kako je 1949. godine govorio američki sudija Robert H. Jackson, zakon zastrašuje samo male ljude i u obzir uzima samo sitna nedjela”.

Stanišić i Simatović su u MKSJ oslobođeni svake odgovornosti. Presude su kasnije poništene i vraćene na ponovono suđenje koje je u toku pred Mehanizmom.

Pravo i pravda za – moćnike

Nakon Harhofovog pisma u kome je napisao da je predsjednik ICTY-a Theodor Meron vršio pritisak na vijeća u slučajevima Gotovina i Perišić da bi donijeli oslobađajuće presude zbog straha da bi praksa ovog suda mogla ugroziti interese nekih drugih vojnih zapovjednika, odnosno sila kao što su SAD i Izrael – umjesto da potakne stručnu raspravu u kojoj bi se neke stvari razjasnile, zbog kritike i Suda i predsjednika i sam je postao žrtvom. Naime, nakon što je Vojislav Šešelj ekspresno zatražio izuzeće Harhofa (bio u vijeću koje je vodilo postupak) optužujući ga za pristrasnost koju je, navodno, iznio u pismu navodeći da je praksa ICTY da se donose presude po komandnoj odgovornosti, Meron je to iskoristio da se obračuna sa ovim sudijom koji je kritikovao njegov rad. Sudija Harhof je sklonjen iz Vijeća i pored brojnih žalbi, čak i pisma podrške dvoje sudija iz Vijeća, i završio je karijeru na ICTY. Imenovanjem novog sudije po okončanju postupka dodatno se izgubilo na vremenu. Šešelj je pušten na slobodu i iz Beograda je nastavio sa žestokim napadima na ICTY.

Diskvalifikacija suca Harhoffa, ostat će kao jedna od najmračnijih potvrda da su pravo i pravda rezervirani samo za moćnike, a što će se pokazati vrlo brzo – prvostepenom oslobađajućom presudom Vojislavu Šešelju i njenim obrazloženjem kojim bi bio oslobođen i sam Hitler. Po obrazloženju predsjedavajućeg Vijeća, francuskog sudije Antonettija (jedan od najkontroverznijih sudija ICTY) u Hrvatskoj i BiH nije bilo “sistematskog i rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo”, a nesrpski civili nisu bili protjerivani i proganjani, već su bježali iz zona borbenih dejstava i sklanjali se u naselja u kojima živi njihova etnička grupa, pri čemu su im srpske vlasti “iz humanitarnih razloga” obezbjeđivale autobuse za transfer.

Glavni tužitelj ICTY-a, Serge Brammertz, prokomentirao je tada da “mnogi nalazi sudija značajno odstupaju od uobičajene prakse ICTY-a” navodeći kao primjer nepostojanje sistematskog i široko rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo i izostanak govora mržnje, “koji su sudije ocijenile kao sredstvo za podizanje morala a ne podsticanje na činjenje zločina”.

U izdvojenom mišljenju sutkinja Lattanzzi, članica Vijeća koje je vodilo postupak Vojislavu Šešelju, na početku konstatirajući da većina članova Vijeća nije uzela u obzir atmosferu zastrašivanja kojoj je Šešelj izložio svjedoke u sudnici dok su van sudnice to činili njegovi saradnici, dalje navodi: “... većina članova Vijeća koristi jedan element koji je relevantan za rekonstrukciju općeg istorijskog konteksta, kao što je ratna situacija u bivšoj Jugoslaviji, čiji je jedini uzrok, po mišljenju većine članova Vijeća, bilo nezakonito otcjepljenje, kao element koji je relevantan za njihove konstatacije u vezi sa zločinima počinjenim na terenu ili krivičnom odgovornošću. Još jedan primer: rat, koji većina članova Vijeća, kako se čini, smatra legitimnim jer je imao za cilj zaštitu srpskih interesa, ili činjenica da se nesrpsko stanovništvo naoružavalo, tretiraju se kao relevantni elementi na osnovu kojih se može isključiti da je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen i sistematski napad, ili smatrati da razaranje sela i vjerskih objekata ne predstavlja zločine. I posljednji primjer: većina članova Vijeća smatra da to što regrutiranje i raspoređivanje dobrovoljaca nije samo po sebi protivzakonito predstavlja relevantan element, i na osnovu toga odbacuje odgovornost Vojislava Šešelja za pomaganje i podržavanje, ne uzimajući pritom u obzir mjerodavnu sudsku praksu koja se odnosi na to pitanje.”

Bez pomoći Srbije RS i RSK ne bi opstale

Svjedočeći, kao svjedok odbrane na suđenju Radovanu Karadžiću, Vojislav Šešelj je braneći Karadžića, ali i Perišića, Stanišića i Simatovića rekao da je predsjednik Srbije Slobodan Milošević pružio ključnu pomoć Srbima u Hrvatskoj i BiH, naglašavajući: “Bez pomoći Srbije, ni Republika Srpska, ni Republika Srpska Krajina ne bi mogle opstati, oslobađajuće presude izrečene generalu Momčilu Perišiću i zvaničnicima SDB-a Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju pokazuju da ni Tribunal tu pomoć nije inkriminisao.”

Negirajući postojanje udruženog zločinačkog poduhvata za progon Hrvata i Muslimana iz dijelova Hrvatske i BiH koje su Srbi smatrali svojim, Šešelj je premještanje stanovništva opisao kao “prirodnu podjelu”, bosanske muslimane nazvao “Srbima koji su prešli na islam”, te izjavio da je “Drina rijeka koja prolazi kroz srce Srbije”.

U vrijeme suđenja Vojislavu Šešelju Aleksandar Vučić je, kao tadašnji generalni sekretar radikala, uputio pismo Upravnom odboru Radio televizije Srbije i tadašnjem generalnom direktoru Aleksandru Tijaniću, sa zahtjevo da RTS prenosi suđenje Šešelju, jer će to povećati “rejting Javnog servisa i u znatnoj mjeri zadovoljiti više miliona gledalaca koji plaćaju pretplatu”.

S obzirom na sve navedeno jasno je da žrtve itekako trebaju biti i više no zadovoljne osuđujućim presudama izrečenim u Haagu, koje su donošene zahvaljujući pojedincima koji su vjerovali u pravo i pravdu. No, ironično je da će u haškom naslijeđu ostati puno više presuda u kojima je dokazan međunarodni konflikt i udruženi zločinački poduhvat, odnosno učešće Hrvatske u ratu u BiH, nego što je presuda koje potvrđuju ulogu Savezne Republike Jugoslavije u ratovima u Hrvatskoj i BiH.

Malo je poznato, ali ostalo je zabilježeno, da je Tužiteljstvo ICTY-a od Sudskog vijeća, koje je vodilo postupak protiv Šešelja, a nakon njihovog zahtjeva da se optužnica značajno smanji, zatražilo od Vijeća, zbog efikasnosti na koje se Vijeće pozivalo, da se Šešeljev predmet spoji sa predmetom Milana Martića, Jovice Stanišića i Franka Simatovića kako bi se funkcionalno povezali zločini i odgovornost navedenih. Vijeće je to odbilo. Ali, podsjetimo, Žalbeno vijeće u predmetu Martić utvrdilo je da je “politički cilj ujedinjenja srpskih područja u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom u svrhu stvaranja jedinstvene teritorije sprovođen putem rasprostranjenih i sistematskih oružanih napada na pretežno hrvatska i druga nesrpska područja, kao i putem činjenja dela nasilja i zastrašivanja”.