U SLAVU OKUPACIJE – AUTOŠOVINISTIČKA FARSA

Piše Darko Šuković.

Piše: Darko Šuković

U Budvi, na Mitrovdan 1918., nije bilo austrijske vojske, pa grad, logično, nije bilo moguće, ni teorijski, a kamoli praktično – osloboditi. Ali jeste –zauzeti. Ni najfanatičniji falsifikatori istorije ne pominju ijedan metak ispaljen u borbene svrhe. Ako se pucalo, a zasigurno jeste, onda su cijevi bile okrenute uvis, pošto nema pomena da je toga dana ikome dlaka na glavi stradala.

Naprotiv, u Državnom arhivu Crne Gore nalazi se oduševljeno svjedočenje, izvjesnoga Budvanina Mila Ljubiše, da su „oslobodioce“ dočekale očišćene kasarne, spremni kreveti i specijalna hrana, sve rezultati rada vrijednih ruku ad hoc formiranog Odbora žena.

Srpska se vojska, nakon iskrcavanja kod Bara i Budve, ušetala u Crnu Goru. Sve do dolaska na naspramnu crnogorsku granicu, na Čakoru, tek ako je neki vojnik prehladio, zglob uganuo ili fasovao zubobolju... Ni to ne spori nijedan ozbiljan srpski istoričar. Crnogorski komiti su već bili obavili posao oslobađanja, a vojna i državna propast crno-žute monarhije desila se na važnijim frontovima.

A, kakav je karakter ulaska srpskih trupa u Crnu Goru?

Nedvosmisleno ga je definisao profesionalni vojnik, legenda srpskoga ratovanja, vojvoda Živojin Mišić: "Nastavite najenergičnije i svim sredstvima da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala uguši svaka agitacija, pa ma od koga ona dolazila. Za to vam stoje na raspolaganju sva sredstva koja možete raspolagati bez ikakvog prezanja".

Mišić je ovo napisao kao načelnik Srpske vojne komande i uputio komandantu Jadranskih trupa u Crnoj Gori, generalu Dragutinu Milutinoviću,19. novembra 1919. (Original te Naredbe nalazi se u fondu biblioteke »Đurđe Crnojević« na Cetinju.) Da je uputstvo o svim sredstvima primijenjeno, svjedoči statistika pobijenih, mučenih, utamničenih i izgnanih crnogorskih patriota, popaljenih domova, zaplijenjene stoke...

Godinu ranije, a koju sedmicu nakon „oslobađanja“ Budve, pod stražom srpskih bajoneta, delegati Podgoričke skupštine izbrisali su sa mape državu Crnu Goru, detronizovali dinastiju Petrović, stvorili uslove da, ubrzo, kralj Aleksandar ukine autokefalnu Crnogorsku crkvu... išlo se i do prijedloga da se mošti Sv. Vasilija Ostroškog spale!!! Nije prošlo to sa svecem, ali jeste prihvaćeno načelo Sava Fatića da se zatre ime crnogorsko...

Na tome se zaključku i danas radi, u širokopojasnoj lepezi aktivnosti, koje, u prisustvu države Crne Gore, često i uz njenu pomoć, dobijaju na intenzitetu. Kulminacija je planirana za stotu godišnjicu Velike skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori. Bilbordi u Budvi samo su parče te priče.

A, kakav je državnopravni karakter Podgoričke skupštine? Radi lakog snalaženja na raskrsnici za izdajnike i patriote, dovoljna su dva citata... zainteresovani mogu naći hiljade sličnih.

Kralj Nikola piše francuskom premijeru Klemansou, 26. avgusta 1919.: »Vlasti i srbijanska vojska, koja se nalazi pod komandom istočne armije, povrijedile su suverenitet države crnogorske i proklamovali ni manje ni više aneksiju Crne Gore Srbiji i ne savjetujući se i ne pitajući za pristanak predstavnike crnogorskog naroda, koji, prema Ustavu Crne Gore, jedini imaju prava odlučiti o tom pitanju«.

Živojin Perić, jedan od najvećih srpskih pravnika ikada, decenijama kasnije, potvrđuje ispravnost riječi kralja Nikole. Perić citira čl. 36. Ustava kraljevine Crne Gore, konstatuje njegovu ustavnu kategoričnost, i zaključuje:

“Otuda, kad niko drugi osim zakonodavne vlasti nije bio ovlašćen čak ni za to da državne granice smanji ili razmijeni, tim manje je moglo biti govora da neko ko nije zakonodavac cijelu oblast Crne Gore otuđi, tj. prisajedini (anektira) nekoj drugoj državi, pa dakle, to nije mogla učiniti ni Velika Skupština Podgorička, koja nije imala nikakvog oslonca u Ustavu Crne Gore, koji je Ustav, kao što malo prije rekosmo, u času kada je ta skupština sastavljena i vijećala, bio u punoj snazi, budući da je i sama država, Crna Gora, još uvijek postojala kao pravno nezavisni i suvereni međunarodni individualitet. Prema tome, bez ustavne i pravne vrijednosti je Odluka Velike Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji”.

Autori Krivičnog zakonika obnovljene države Crne Gore propisali su kaznu za priznavanje okupacije. Ali, nijesu bili dovoljno maštoviti da sankcionišu slavljenje toga čina.

Nije, međutim, bit problema u manjkavom pravnom okviru, u kojem se državni organi nemaju na šta pozvati da bi procesuirali antidržavnu feštu u prjestonici turizma.

Problem je u doktrinarnom, sistemskom kalkulantstvu aktuelne crnogorske vlasti, koja metanisanjem i mantrom o pomirenju odgovara na, da prostite, uriniranje po crnogorskoj prošlosti i identitetu. Zbog šake glasova, nalaz Komisije za podizanje spomen obilježja da sadržaj ploče postavljene iznad Veljih vrata1931.”ne odgovara istorijskim činjenicama”, pa je treba ukloniti – ostao je mrtvo slovo.

Problem je u konvertitstvu onoga dijela suverenista što je danas u opoziciji, koji izgovor za svoj višegodišnji muk na anticrnogorsko orgijanje i mučku podršku slaviteljima okupatora, pronalazi u kriminalu Sveta Marovića i “crkvi” (za njih više nije “limenka”!!!) na Rumiji. Duh Staniše Crnojevića samo seli iz jednoga domaćina u drugoga.

Problem je u “psima čuvarima” crnogorske demokratije, grantoprežnim medijima i NVO koji do neba zavijaju zbog ugroženosti biodiverziteta ulcinjske Solane, a ni da pisnu povodom nasrtaja na vrijednosti bez kojih sva Crna Gora nije održiva.

Problem će, međutim, opet ispasti oči koje vide, a ne ruke koje rade. Opet će neprijatelj pomirenja biti onaj što ukazuje, a ne onaj što slavi okupaciju i onaj što mu to ćutke dopušta.

Problem je, zapravo, što su ovo, kao i prije vijek, toliko nikakva vremena da je autošovinizam postao mejnstrim. I što je destruktivna moć ta tri tupa ugla crnogorske zbilje, višestruko jača od odbrambenog potencijala najmlađe članice NATO. (Član. 5 Sjevernoatlantskog ugovora ne odnosi se na zaštitu od zla domaćega.)