Miodrag Vlahović, ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici i prvi crnogorski ministar vanjskih poslova po obnovi nezavisnosti, dobitnik je medjunarodne nagrade “Ramon Trias Fargas”, koju dodjeljuje Fondacija za slobodu i demokratiju iz Barselone, a čiji su dobitnici, od 1996., kada je nagrada ustanovljena, izmedju ostalih, bili i dugogodišnji njemački ministar inostranih poslova Hans Ditrih Genšer, predsjednik Slovenije Janez Drnovšek, čuvena francuska političarka Simon Vejl i poljski istoričar Bronislav Geremek. Prenosimo Vlahovićev govor koji je održao na ceremoniji prijema nagrade.
Piše: Miodrag Vlahović
Kada sam počeo da se interesujem za politiku, u podgoričkoj Gimnaziji, krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, jedan moj dobri drug, koji je želio da bude ljekar, stalno me je začikivao zbog moje čvrste namjere da, baš kao i moj otac, budem pravnik. Pitao me je, a tada je takvo pitanje bilo svojevrsna jeres: “Pravnik? A što ćete, vi pravnici, ako se promijeni sistem?” Ovaj me prijatelj, danas jedan od najboljih crnogorskih hirurga, kada se ponekad sretnemo, uvijek podsjeti što sam mu tada rekao: “Ako se promijeni sistem? Pa mi ćemo ga mijenjati!”
To sam, dakle, odgovorio, ne znajući, ustvari, što sam, zapravo, kazao. I promijenili smo ga - ne mi pravnici, naravno, već ova generacija crnogorskih gradjana i političara. Promijenili smo ga, pošto su promjene bile neizbježne, mada, u tragičnom slučaju bivše Jugoslavije, i zakašnjele i bolne, pa čak i razarajuće i porazne, a, u nekim, istina - rjedjim - slučajevima iznenadjujuće pozitivne i od istorijskog značaja, što nas je učinilo ponosnim, jer nam je bila data šansa da učinimo nešto korisno i dobro, i za naš narod i za našu zemlju, Crnu Goru, za godine i generacije pred nama.
Takodje se sjećam, razmišljajući o najinteresantnijim i (relativno) važnim stvarima koje bih vam mogao reći u ovoj prijatnoj prilici, koja mene i moju suprugu Natašu (bez čije podrške i razumijevanja teško da bih izdržao sve ovo što se dešavalo posljednjih tridesetak godina), čini posebno ponosnima, kako je moj pokojni otac, kada sam mu pokazao govor za prvi Miting za mir, u julu 1991. godine, u Podgorici, što je bio jedan naivni i dobrodušni pokušaj da se zaustavi zlo nadolazećeg rata, rekao: “Slušaj, ovo je dobro i pravedno što radiš. Ali, očekuj najgore i pripremi se ako želiš da sve to preživiš. I još, ima jedna stvar, da li ti zaista misliš da će Crnogorci podržati ovaj tvoj slogan ‘Danas je junaštvo ne ići u rat!’? Naša je istorija vezana za ratove, ovdje smo jer smo vodili ratove, stvorili smo sebe i našu zemlju u ratovima i pomoću ratova, dakle, ko će da slijedi ovakvu poruku?”
Jugoslovenski rat je bio pogrešan rat i to svakako nije bio crnogorski rat, ali, u to vrijeme, malo je njih slušalo naše poruke i govore - i moj je otac, nažalost, bio u pravu. Tih godina su Crna Gora i njeni gradjani bili pod ogromnim pritiskom ratne propagande i pod direktnim bezbjednosnim rizicima. Bili smo, kako sam tada pisao za nezavisni nedjeljnik “Monitor”, “dobrovoljni taoci” Miloševićevog ratnog režima i srpskog nacionalizma i hegemonije. Bilo je to vrijeme kada je svako suprotstavljanje mržnji, ksenofobiji i destrukciji bilo žigosano kao “izdaja, sramota i kukavičluk”. Ratni zločini su bili slavljeni, a miroljubiva i civilizovana politička stanovišta su bila brutalno proganjana i marginalizovana.
Pristupio sam Liberalnom savezu Crne Gore (LSCG) krajem 1991., i bio njegov medjunarodni sekretar i poslanik u Skupštini Crne Gore dvije godine. Ova prestižna nagrada pripada našim liberalima, takodje, kao što sam već izjavio za crnogorske medije, pošto su ti ljudi, a posebno oni za koje šira javnost ne zna, bili istinski crnogorski heroji tog doba. Vjerovali su u slobodu i nezavisnost kada su to bile samo udaljene, potisnute i opasne ideje. Pošto sam bio od onih liberala koji su vjerovali (i koji i dalje vjeruju) da je umjetnost politike u tzv. “korak po korak društvenom inžinjeringu”, kako je to definisao Karl Poper, moji su politički putevi vodili na drugu stranu od onih koje je, nažalost, odabralo vodjstvo LSCG tada, 1993. godine, a i kasnije.
Tada sam dao ostavku na funkciju poslanika u Parlamentu Crne Gore, jer nisam želio da glasam za promjenu Zakona o izboru odbornika i poslanika, koja je bila neustavna, a koju je, zbog mene, predložila moja partija, kako bih napustio Skupštinu. Trebalo je da prodje deset godina, pa da Ustavni sud Crne Gore proglasi te zakonske odredbe neustavnim, pa je “Lex Mićoni”, kako ga je šaljivo nazvao moj prijatelj prof. Veselin Pavićević, ostao kao podsjećanje na to da je pogrešno donositi zakone zbog jednog čovjeka, ako se time ugrožavaju prava mnogih.
Komnen Cerović, jedan od partizanskih rukovodilaca iz Drugog svjetskog rata i narodni heroj, koji je bio jedan od rijetkih hrabrih ljudi koji su podržali Milovana Djilasa, najznačajnijeg disidenta Titove Jugoslavije, i koji je, zbog toga, smijenjen sa svih funkcija i stavljen u faktički kućni pritvor i socijalnu izolaciju koja je trajala godinama, je bio moj politički učitelj kada su mi ohrabrenje i podrška bili najpotrebniji. Posvećujem ovo lijepo priznanje uspomeni na ovog zaboravljenog Crnogorca, briljantnog intelektualca i eruditu, koji me učio o suštini i dinamici politike. Uvijek je insistirao da moramo biti i principijelni i pragmatični. Nikada nije zaboravio krucijalnu važnost medju-etničke i vjerske solidarnosti i zajedništva. Razumio je pitanja crnogorskog identiteta i kulture, političke individualnosti i nezavisnosti, na način koji se pokazao ispravnim, tačnim i uspješnim, nepunih deset godina poslije njegove smrti. Njegove ideje i njegove priče još uvijek žive, iako se odnose na ličnosti i zemlju koji polaku tonu u tamu prošlosti ...
Kada sam bio pozvan da se priključim Vladi Crne Gore, kao ministar inostranih poslova, u julu 2004., razlog za takav “iznenadjujući” poziv premijera Mila Djukanovića je, logično, bio vezan za nezavisnost. Odluka naših gradjana na referendumu 21. maja 2006. je bila rezultat slojevitog i kompleksnog procesa, kako u političkom, tako i u diplomatskom smislu. Taj proces je u sebi sadržavao unutrašnju crnogorsku situaciju, podjele i nerazumijevanja, sa političkom opozicijom koja je bila suprotstavljena ne samo konceptu crnogorske nezavisnosti, već i samom postojanju Crnogoraca; bio je otežan istorijski frustrirajućim odnosom sa Srbijom, koji je, taj odnos, dakle, bio kompromitovan lažnom mitologijom, dugovječnim predrasudama, kao i razarajućim pritiskom nacionalističkih ideja u našem obrazovnom i informativnom sistemu, ali i u kulturi, u najširem značenju te riječi; na kraju, postojao je i završni “krug”, onaj koji se odnosio na nivo medjunarodne zajednice, dje je samo jedna apsolutno strpljiva i, istovremeno, vrlo odlučna politika/diplomatija imala šansu na uspjeh. Nije bilo lako “harmonizovati” pristupe i interese Vašingtona, Brisela i Moskve, ali je malena Crna Gora i to uspjela, što nas čini veoma ponosnim.
Učinili smo to kroz proces za koji sam volio da kažem kako je izraz “potrebe za radikalnim strpljenjem”, dje pregovori sa Visokim predstavnikom EU za spoljnju i bezbjednosnu politiku, Havijerom Solanom, ostaju kao predložak za neka buduća istraživanja, doktorske disertacije i knjige. Čuveno pravilo od 55%, koje je su naši prijatelji iz EU “ljubazno naredili”, je bilo, zasigurno, najčudnovatiji sastojak u ovoj “sui generis” crnogorskoj priči. Sjećam se iskrenog čudjenja jednog visokog austrijskog diplomate (Austrija je, naravno, bila predsjedavajuća članica EU u prvoj polovini 2006.), koji me je, u atmosferi koja je podsjećala na špijunske romane, u poznatoj bečkoj kafani “Landman”, dva mjeseca pred referendum, pitao: “Ministre, Vi ste pisali ovaj ‘Aide Memoire’ o pravilima za referendum ... Recite nam, molim Vas, što ovdje, zapravo piše: da li Vi prihvatate ili odbijate pravilo o 55%?” Odgovorio sam: “Drago mi je što to pitate. To više ne zavisi od nas, to sada zavisi od Vas.”
Nije bilo nasilja prije, tokom i poslije referenduma u našoj maloj balkanskoj zemlji, što je dostignuće jednako vrijedno kao i sam rezultat referenduma.
Moja sadašnja funkcija - ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu - čini me spremnijim da vjerujem, ili da se pretvaram da vjerujem u čuda. Crnogorski referendum nije bio čudo, ali je bio čudesan.
I, kao tzv. “bottom-line”, završna poruka - kao neko ko je radio sa Amerikancima prije ove “tviter” ere, mogao bih da vam se povjerim: moj najvažniji skromni doprinos nezavisnosti Crne Gore je bio skriven od očiju javnosti, medijskih naslova, rijetkih aplauza i uobičajenih kritika. Dogodio se 1. marta 2002. godine, kada je Milo Djukanović pozvao na razgovor petnaestak crnogorskih intelektualaca. Došlo nas je, sticajem okolnosti, dvanaest, a domaćin nas je sačekao “jednostavnim”, a tako dramatičnim pitanjem: “Da li treba potpisati Beogradski sporazum?”
Taj medjunarodni ugovor sa Srbijom, pod pokroviteljstvom EU, je predvidjao odlaganje našeg referenduma na tri godine.
Sada se možemo šaliti, naravno, da su te tri godine, u prostorno-vremenskom kontinuumu Brisela postale - četiri godine. Medjutim, politička briljantnost crnogorskog vodjstva, odnosno samog Mila Djukanovića, je napravila presudnu istorijsku odluku: ne brzati i ne rizikovati poraz, izbjeći nemire ili, čak, gradjanske sukobe, ne ostati bez razumijevanja i podrške medjunarodne zajednice, već biti strpljiv i čekati, pripremajući našu zemlju za odluku naših gradjana, u punoj saradnji sa svim zainteresovanim stranama. To je bio odlučujući potez, uglavnom neshvaćen u tom trenutku. To je bio presudni politički manevar koji je otvorio vrata za demokratsku i legitimnu istorijsku odluku.
Sada vam se mogu povjeriti, zahvaljujući vam još jednom na ovom vrijednom priznanju, koje doživljavam i kao znak podrške i pažnje prema svim crnogorskim liberalnim demokratama, i starim i novim, da smo, te večeri, samo prof. Dragan Vukčević, koji je sada predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, i ja sugerisali g. Djukanoviću da potpiše Beogradski sporazum.
I bili smo u pravu. A to je uvijek lijep osjećaj - kad vam istorija dokaže da ste bili u pravu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR