Piše: Vedran Obućina
Vođa Sjeverne Koreje, koji je samo prije tjedan dana predstavljao globalnu nuklearnu prijetnju, prešao je granicu s Južnom Korejom i sa svojim južnokorejskim kolegom se dogovorio o denuklearizaciji Korejskog poluotoka.
Kim Jong-un i Moon Jae-in su se dogovorili također da nastave razgovarati sa Sjedinjenim Državama i unutar jedne godine proglase službeni kraj Korejskog rata koji je od primirja 1953. godine bio samo privremen. Ovo je povijesni susret.
Prvi puta u cjelokupnoj prošlosti dviju korejskih država sjevernokorejski vođa je ušao u Južnu Koreju. U zajedničkoj izjavi stoji kako Sjeverna i Južna Koreja potvrđuju zajednički cilj realizacije Korejskog poluotoka bez nuklearnog naoružanja, kroz potpunu denuklearizaciju. Izjava je dana javnosti nakon susreta Kima i Moona u Kući mira, konferencijskoj dvorani na južnokorejskoj strani pograničnog sela Panmunjom.
Njihova deklaracija uključuje obećanja smanjivanja naoružanja, zaustavljanja neprijateljskog djelovanja, transformiranje utvrđene granice u mirovnu zonu i početak multilateralnih razgovora s drugim državama uključujući Sjedinjene Države. Ove godine se obilježava 65. obljetnica primirja, što je bila prilika za kraj povijesti sukobljavanja. Moon je prihvatio posjetiti Pyongyang u jesen ove godine, a unutar jedne godine će se održati konferencija na kojoj će sudjelovati Sjedinjene Države, a možda i Kina, za ostvarenje mirovnog ugovora. Ujedno je dogovoreno otvaranje ureda za vezu u sjevernokorejskom pograničnom gradu Kaesongu u kojemu će se omogućiti susret obitelji koje je rat razdvojio gotovo cijelu jednu generaciju, ali gdje će se također voditi vojni razgovori krajem svibnja.
Obećanja, ne konkretni koraci
Svijet je većinom zadovoljan obećanjem dvojice predsjednika za osamdeset milijuna Koreanaca koji bi sada trebali živjeti s osjećajem veće sigurnosti. No, kada se bolje pogledaju sve vijesti koje dolaze s Korejskog poluotoka, sve što smo dobili su jasna, nedvosmislena i kratka – obećanja. Nema nikakvih konkretnih koraka putem kojih se može pratiti kako će Pyongyang završiti svoje nuklearne programe. Također nije jasno što se točno dogodilo da je nakon cijele godine lansiranja raketa i nuklearnih testiranja Kim odlučio prestati s dotadašnjom politikom sukobljavanja.
Najgore od svega, ove izjave su se već čule na podjednako optimističnim susretima 2000. i 2007. godine, kada su dvije Koreje također potpisale međusobno ugovore i davale zajedničke izjave. Čini se da se korejski dvojac ponovno dogovorio oko osnovnih načela, ali što se točno mora dogoditi da se provede denuklearizacija, to još nije poznato. Sjeverna Koreja je nakon susreta poručila Washingtonu da počne pristupati korejskom pitanju s iskrenošću, dobrim ponašanjem i bez arogancije. To je bilo očito i na samom susretu, jer sjevernokorejski diktator nije došao u susjednu zemlju kao vođa zemlje koja je pokleknula pod međunarodnim prijetnjama. Sasvim suprotno, Kim Jong-un je stigao u Južnu Koreju kao ponosan i moćan vođa nuklearne sile.
Aura nepovjerenja je visoko u zraku, unatoč širokim osmjesima, prijateljskom banketu i srdačnim rukovanjima kakva već poznajemo iz nedavnog susreta lidera Sjeverne Koreje i Kine. I od Pekinga i od Seoula Kim Jong-un treba hitno otvaranje trgovačkih puteva kako bi uspio pokrenuti gospodarstvo u ionako upropaštenoj državi. Svakako je i javno mnijenje u Sjevernoj Koreji važno. S obzirom da cijela zemlja gotovo u potpunosti ovisi o režimskim medijima, televiziji i novinama, koje su uspjele od vladajuće obitelji Kim stvoriti polubožanstva u skladu s državnom filozofijom Juche, a ostatak svijeta prikazati kao najgoru diktaturu, zanimljivo je uvidjeti kako građani Sjeverne Koreje nisu bili upoznati unaprijed s odlaskom njihovog čelnika u Južnu Koreju, a još manje su shvatili zašto je direktor CIA-e i vjerojatno budući državni tajnik Sjedinjenih Država Mike Pompeo posjetio Pyongyang. Sve što Sjevernokoreanci iznimno znaju jest da se njihova zemlja kreće istovremenim razvojem nuklearnog oružja i nacionalne ekonomije.
Sada Kim Jong-un objavljuje kako je taj razvoj dosegao svoj blistavi vrhunac. Na susretu vrhuške Komunističke partije Sjeverne Koreje Kim je rekao kako se nuklearno naoružanje usavršilo do razine kada više nema potrebe za njihovim testiranjem. Službeni medijski kanali nigdje nisu najavili smanjivanje nuklearne proizvodnje ili zaustavljanje cijelog programa. Istovremeno su smanjene optužbe i vrijeđanja američkog predsjednika, s kojim se mora naći krajem svibnja ili početkom lipnja.
Kina - najbolji model za Sjevernu Koreju
Preuranjena pohvala ovog susreta nije samo po pitanju procesa denuklearizacije Sjeverne Koreje, već cjelokupnog političkog sustava. Po načelu smanjene intervencije velikih sila, a poglavito Sjedinjenih Država i Kine, u poslove i političke sustave drugih država, komunistička diktatura Sjeverne Koreje se ne može propitivati u međunarodnim političkim odnosima. Međutim, problem sa Sjevernom Korejom nije nuklearni program, već upravo sjevernokorejski totalitarizam. Cijela zemlja je zapravo politički zatvor, a vlast ne samo da nadzire ponašanje svojih građana, već i njihove umove u pravom smislu totalitarnosti. Tu je potrebno daleko dugoročnija i pametnije politika prema Pyongyangu koji bi morao dovesti same sjevernokorejske vođe pameti.
Sjeverna Koreja nije, poput Vijetnama, Kambodže ili Laosa, pratila Kinu u preinaci maoističkog komunističkog sustava. Kad bi Pyongyang slijedio Peking, sjevernokorejskog problema vjerojatno ne bi bilo ili ne bi bio toliko naglašen. U nedostatku strateškog prostora, i sa slikom nasilnih revolucija koje su dovele do smrti Sadama Huseina i Muamara Gadafija, sjevernokorejski komunistički vrh se odlučio naoružati do te mjere da nitko nema hrabrosti dirati u Sjevernu Koreju. Sada Pyongyang ima samo dva rješenja: ili će nastaviti držati visokorazvijeno nuklearno naoružanje i nastaviti s totalitarnim režimom, ili će odustati od nuklearnog naoružanja i totalitarnog režima zbog kojih su komunističke vođe i dinastija Kim tu gdje jesu.
Postoje i neke međufaze. Primjerice, Kim Jong-un može odlučiti uništiti balističke projektile koji mogu pogoditi američko tlo i time dobiti olakšicu u smanjivanju sankcija; no to ne znači da će prestati proizvoditi nuklearne bojeve glave. Cjelokupno rješenje tražilo bi od Pyongyanga uništavanje i onih projektila koji mogu dosegnuti Japan i Južnu Koreju, što je i logično s obzirom da obje zemlje nemaju namjeru napasti Sjevernu Koreju. No, za trajno rješenje potrebno je mijenjati vlast u Pyongyangu.
Kinezi su doista najbolji model za Sjevernu Koreju. Kina je započela s olakšavanjem putovanja, u i izvan zemlje. Turizam je doveo do gospodarskog razvoja; sličnu situaciju doživio je Vijetnam, totalitarni komunistički režim koji je postao gotovo preko noći turistički san cijeloga svijeta. Kineski model je Vijetnamu omogućio ulazak u međunarodni financijski i ekonomski sustav. Ukoliko Sjeverna Koreja krene tim putem, zemlja bi se vrlo brzo pretvorila u autokraciju kakvu poznajemo i inače u svijetu i koji ne predstavljaju naročit problem drugim međunarodnim subjektima.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR