Kome smeta turbofolk u Hrvatskoj?

Piše: Andrej Nikolaidis

Ne želim zvučati neskromno, ali sebe smatram solidnim poznavaocem ranog turbofolka, recimo produkcije od godine 1992. do 1996.

Ljudi, kao što znamo, imaju sposobnost da uče na različite načine. Neko stručnjak za vino postaje tako što ispljune hiljade gutljaja skupih, starih berbi. To bi bio, jel’te, sommelier. A neko vino poznaje zato što je popio cisterne onog najjeftinijeg, iz tetrapaka. To bi bio Bukowski.

Neko ima diplomu iz Londona ili Pariza, papir na kojem piše da zna sve o rakiji. Pa opet, i pored najbolje škole, ispadne levat. Najslavniji somelijeri Ujedinjenog Kraljevstva, zavaljeni u najudobnije kožne fotelje najekskluzivnijih klubova za gospodu, s gnušanjem su govorili o heavy peated Islay maltovima, kada su ih prvi put probali. Danas je upravo Islay viski, Lagavulin 16, zlatni standard škotskog single malta.

Neko je, opet, autodidakt. Senad Avdić je u jednom tekstu sebe opisao kao vodećeg regionalnog stručnjaka za Heineken. Niko to nije osporio. Zvanje nije stekao u akademiji za somelijere, nego u „Džehenemu“, kafani čiji šarm njeno ime adekvatno opisuje. U nekim stvarima, hoću vam reći, praksa je starija od teorije.

Moje znanje o turbo folku je takve, praktične prirode. Stekao sam ga najprije u kafani, gdje sam radio kao šanker, potom u maloj privatnoj štampariji, gdje sam radio sve: i kompjutersku pripremu, i sitoštampu, i ofset i knjigoveznicu.

U toj je štampariji po čitav dan treštao Elmag radio, koji je puštao isključivo najnovije narodnjačke hitove i klasike – pjesme kojima su ljudi jedni drugima čestitali vjenčanja, rođenja djece i odlaske na ratište: „Svat do svata, kum do kuma/ a đeveri na svom mjestu/otac kaže vrijeme je/da se pođe po nevjestu“.

Rekordi slušanosti

Dvije i po decenije kasnije, nakon dugotrajnog i mukotrpnog pretvaranja da se pripada „zapadnom civilizacijskom krugu“ i „Mitteleuropi“, i Hrvatska je dobila takav radio. Zove se „Extra FM“ i ruši rekorde slušanosti.

Dio hrvatske javnosti je, čini se, iznenađen i zgrožen. Ja nisam. Još prije pet-šest godina narodnjake sam čuo u Zagrebu. Čuo sam ih i u „hrvatskoj Toskani“, u Istri, u Puli – dopirali su iz lokala u kojem se tiskala gomila srednjoškolaca.

Dozvolite da vam opišem svoj muzički ukus. Kad želim utjehu i osmjeh na rubu usana, pustim nešto beskrajno depresivno. Od tri autora čiji radovi (uz „Dog Man Star“ od Suede i prva dva albuma Tindersticks) čine vrh moje intimne top-liste devedesetih, dvojica su izvršila samoubistvo (Mark Linkous i Elliott Smith). Preživio je samo Will Oldham, ali ne i njegov genij. Godine 1999. snimio je svoj magnum opus, „I See a Darkness“ (naravno da mi nećete vjerovati, no svejedno – ta ploča ide u top 10 svih vremena), nakon čega je Oldham nastavio da svira, a genij mu odjahao u sumrak.

Narodnjaci su, međutim, previše depresivni za mene. Narodnjaci su, ako mene pitate, gola egzistencijalna mučnina, čista ljudska bijeda – svejedno jesu li to narodnjaci za čaše lomim, ruke mi krvave ili narodnjaci za penjanje na sto i mahanje maramicama.

Prema narodnjacima nemam ironijski odmak, kao što ga nemam ni prema bolu u želucu. Ne, jer moja reakcija na njih nije intelektualna, nego fizička.

Poezija Sodome i Gomore

That being said, pomenuo bih nekoliko stvari koje nisu odbrana narodnjaka, nego moj skromni estetski sud. Ne vidim, kako bi se reklo, bitnu etičku ili estetsku razliku između narodnjaka i tekstualnog prosjeka Billboard Top 100 liste. Najdebilniji narodnjak ne doseže debilnost pjesme „Gucci Gang“ mladog, dakako urbanog hip-hopera po imenu Lil Pump (24 sedmice na Billboard listi, između ostalog i kao broj 3,668 miliona YouTube pregleda).

Poezija Sodome i Gomore u skladbama Seke Aleksić manje je društveno opasna i ni približno repulzivna kao koketiranje sa srpskim nacionalizmom u Bregovićevom narodnjaku „Đurđevdan“. U poređenju sa „rokerskom“ uspješnicom „Lipe cvatu“, Bešlićev narodnjak „Miljacka“ je Frank Sinatra koji pred gospodom u smokinzima i damama sa Chanel tašnama u lasvegaskom kazinu izvodi „My Way“. Thompson je cajka, i to nižerazredna.

„Extra FM“ je slobodno tržište i demokratija (dakle zapadne vrijednosti) na djelu. Sad, to što se zapadne vrijednosti u Hrvatskoj manifestuju kao istočnjačka estetika... Da hrvatski građani masovno žele slušati Bacha, Kraftwerk i audioknjige Miroslava Krleže, „Extra FM“ i još pedeset drugih radio stanica puštali bi im baš to, a reklamni blokovi između dva poglavlja „Povratka Filipa Latinovicza“ trajali bi po 20 minuta, jer bi oglašivači zahtijevali da se reklame za energetske napitke i deterdžente vrte svaki put kada slušaoci u rubrici „želje i pozdravi“ odaberu CAN – „Vitamin C“ i Krležin roman.

Ljudi koji glasaju za narodnjačke stranke, bio to Vučićev SNS, Izetbegovićev SDA ili Plenkovićev HDZ, vole da slušaju narodnjačku muziku. Šta je tu, tačno, za čuđenje?

Upravo ti ljudi, tako naporni u insistiranju da „mi i oni nismo isto“ i violentni u odbrani vjerskih, civilizacijskih i nacionalnih razlika, ujedinjeni su u nesvetom duhu papanstva. Upravo ti ljudi, a ne oni koji pozivaju na toleranciju, garant su zajedništva. Jer oni bližih i sebi sličnijih od onih koje mrze - nemaju.