Bahatost apartčika

Piše: Draško Đuranović

Neki evropski zvaničnici misle da imaju smisla za humor. Evo, recimo, njegova ambasadorska ekselencija Aivo Orav. Čovjek nam je prije koji dan svečano predstavio šest novih medijskih projekata koji su finansirani novcem EU poreskih obveznika. A projekti su, gle humora, toliko novi da pojedini traju skoro pola godine i pretrpjeli su toliko ,,aneksionih izmjena“ da ni sam gospodin Orav nije baš najsigurniji kako sada stvarno izgleda, na primjer, ugovor RTCG i CGO.

A da su pogledali detalje ugovora koji su odobrili i za čije su sprovođenje iskeširali 112.000 eura, neko bi se, ko ima zrno odgovornosti, morao zapitati: kako će to nevladini eksperti bez dana novinarskog iskustva ekspresno pretvoriti novinare Javnog servisa u buduće dobitnike Pulicera; po kojem zakonskom osnovu će CGO honorarno plaćati odabrane novinare i urednike da rade posao za koji su već plaćeni; kako to da neko van Javnog servisa ima pravo da određuje programske sadržaje te medijske kuće...

Pa još aneksom ugovora sve to proglase za strogo povjerljivu stvar, poslovnu tajnu. Tajni ugovor Javnog servisa, pod pokroviteljstvom EU? Divota jedna neizreciva.

I onda, uz diplomatski osmijeh, prizna gospodin Orav da ima nekih nejasnoća, ali će sve te ,,poteškoće biti riješene aneksom pa neće dolaziti do nesporazuma i uređivačka politika biće u rukama Javnog servisa“.

Ma, stvarno?! Ako će tek nekim budućim aneksom ugovora uređivačka politika biti u rukama Javnog servisa – u čijim je rukama sada? Ako su ugovor, kako kažu, čekirali u ,,nezavisnoj komisiji“ Delegacije EU, pregledali potom ,,eminentni pravnici“, zašto je onda - za boga miloga - potreban taj famozni aneks koji će čarobno ,,da riješi sve poteškoće“?

Izvinite što kvarim ove lijepe majske dane u našoj divnoj državi, ali sve je tako očigledno: ugovor RTCG i CGO, kojim se menadžment Javnog servisa ponizno obavezao da urednici i novinari ne smiju emitovati priloge vezane za ugovor u tri ključna TV formata - bez posebne pisane saglasnosti ljudi iz CGO – direktni je atak na samostalnost, nezavisnost ili autonomiju uređivačke politike. Nešto u stilu: mi ćemo da damo pare, vi ćete da svirate kako mi tražimo, a sve će da kontrolišu naši pioni iz nevladinog sektora, koje takođe plaćamo. To nije put ka profesionalizaciji medija, već banalno ograničavanje slobode urednika i novinara urednika Javnog servisa. Ili bilo kojeg drugog medija koji pristaje na ovakvu korupcionašku trgovinu uticajem.

Nekad je, u doba jednopartizma, postojala takozvana Ideološka komisija Saveza komunista koja je detaljno analizirala tekstove printanih glasila i, kasnije, priloge u elektronskim medijima. Partijska kontrola moguće štete. Da se vidi ko je ,,na liniji“, ko nije. Uprkos svemu, i pod takvim teretom, nastajali su ugledni mediji u Jugoslaviji i sjajni novinari koji su se mjerili sa kolegama iz Evrope i SAD.

Danas, u vremenu interneta, portala, svijeta koji vam je na dlanu jednim klikom na kompjuteru ili mobilnom telefonu, iz Delegacije EU su podržali – pod krinkom pomoći medijima – retrogradnu ideju koja, po svojoj rigidnosti, prevazilazi vrijeme ideoloških partijskih komisija. Uticajni Evropljani nam prodaju i opravdavaju priču kako će mediji biti bolji ako se – novinari ništa ne pitaju. Kakva bahatost apartčika.

Tomas Džeferson je nekada govorio da građanska država može opstati bez vlade, ali ne i - bez slobodne štampe. Pola vijeka kasnije, ambasador Aivo Orav u ime Delegacije EU misli da mediji mogu opstati jedino - ako nema slobodnih novinara. Kakvo poniženje. Za menadžment Javnog servisa koji na to pristaje, za novinare RTCG koji to prihvataju, za nevladine organizacije koje grabe ono što im ne pripada, za crnogorsku medijsku zajednicu... Ali i za državu Crnu Goru.

A možda je njegova ekselencija ipak u pravu. Većina je ćutala, i mediji i državne institucije i NVO, kada je Italijan, službenik Delegacije EU, krojio tender da bi svojim sunarodnicima obezbijedio milione evropskog novca za digitalizaciju koja je tako neprofesionalno urađena. Samo su malobrojni upozoravali da nije fer i nije stvarna pomoć kada se, iz godine u godinu, dijele stotine i stotine hiljada prijateljski povlašćenim NVO da rade ono za što nijesu stručni...

Što bi sada ambasador EU lomio glavu i pravdao se oko jednog projekta i nekih stotinjak hiljada eura? Kako sam kaže: tražili ste, gledajte.

Inače, projekat čiji je nosilac CGO, „nevoljni saučesnik“ RTCG, a koji finansira Delegacija EU, zove se ,,Činjenice su važne – objektivno i inovativno novinarstvo za EU“. Sad ostaje da čekamo dodjelu nove Pulicerove nagrade.

Ako ovaj projekat ne porodi nekog laureata iz Crne Gore, ništa neće.