Piše: Ahmed Burić
Prošao je Dan Evrope, a dan pobjede nad fašizmom, 9. maj, tradicionalno je obilježen velikom paradom u Moskvi, kojoj su pored domaćina Vladimira Putina, od državnika prisustvovali još samo Aleksandar Vučić i izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Dakle, ni od te velike uspomene i pobjede nije ostalo više ništa: objektivno, dobar dio današnje Evrope, pogotovo Rusija i Srbija, o Izraelu da ne govorimo, od izvornih načela antifašizma jednako su daleko kao, recimo, politika Evropske unije od antičke filozofije, Opus Dei od “izvornog” kršćanstva ili ISIS od temeljnih načela islama. Propast ideja, svih osim nacionalizma, duboki je označitelj našeg vremena: glavni vladar je kapital, a on ne poznaje nijanse. Njegov jedini zadatak je da uvečer bude veći u odnosu na ujutro. I to, bez suvišnih pitanja. O eksploataciji, i nejednakosti.
Kad već nemamo sadašnjosti, sve češće se uporišta traže u prošlosti: ove godine se obilježava dvjesto godina rođenja Karla Marxa, praktično oca političke ekonomije, i čovjeka čiji je opus od skoro 20.000 strana (!) poslužio kao teorijski osnov komunističkim društvima, od Pekinga do Ljubljane, i od Vijetnama do Estonije. Ideologija o ujedinjenju radničke klase na svjetskom nivou “proleteri svih zemalja ujedinite se”, nakon višedecenijskih eksperimenata u Istočnoj Evropi srušila se, uz najveći tresak i tragediju upravo kod nas, a marksizam, ta nekadašnja neiscrpna tema samoupravljanja, danas je sinonim za nešto zastarjelo, propalo, zaboravljeno i zaostalo.
Pogotovo kod nas: mi smo takvi da najradije zaboravljamo ono što smo do jučer bili, pa najviše i mrzimo jučerašnje sebe. Najveća tragedija bude kad se ljudi koji ne znaju ništa, pokušaju nečeg sjetiti: onda poput premijera Federacije Fadila Novalića, ili onomad gradonačelnika Abdulaha Skake, lupetaju da su se “partizani borili protiv antifašizma”. No, antifašizam i marksizam ne treba miješati: prvo je nastalo kao organska potreba suprotstavljanja zlu, a drugo je – ideologija. Koja je iskrivljena i “krivo” tumačena dovela do totalitarnih društava.
Izluđeno društvo
Mi smo zbunjeno, izluđeno društvo, i nije čudo što nas sve više traži bilo kakav put (fizičkog) napuštanja ovoga, slobodno se može reći – zla. Zato trebaju i novi oblici borbe protiv zla. Ako za njih, uopće, ima potencijala. Svaka se ideja, ako se tako može govoriti, mora osigurati: u tom smislu je dovoljno pogledati ekonomije skandinavskih zemalja, pa i dio Marxove domovine Njemačke. Nikako se ne može reći da njegove analize nisu bile tačne: tamo gdje je kapitalizam na vrhuncu, radnici još uvijek mogu (pristojno) živjeti od svoga rada. Ono što je Marx zaboravio, ili nije mogao vidjeti, a i ono što zaboravlja veliki broj njegovih romantičarskih teoretskih sljedbenika iz tzv. nove ljevice jeste da svaki sistem, kapitalizam, pogotovo počiva na ljudima. Odnosno na nivou koji je neko društvo postiglo. Nijedan politički sistem, makar on bio i potpuni raspašoj, nije laboratorijski eksperiment, već živ organizam. Kojeg valja tako i posmatrati.
Jer, najveća tragedija ovog društva (a slobodno možete upotrijebiti množinu Zapadni Balkan) i nije u tome da prevelik broj ljudi nema posao, nego da najveći broj njih ne može živjeti od njega. Mali broj radnika treba bi “izdržavati” velike administracije država koje su strateški i globalno skoro beznačajne. Tu su zatim školstvo, obrazovanje, mirovinski fondovi, zdravstveno i socijalno osiguranje… Sve to neko mora obezbijediti. To je u ovakvim uvjetima (ne)proizvodnje nemoguće i zato se troše krediti koje Svjetska banka i MMF upumpavaju kako bi spriječili novi rat. Ogroman broj ljudi nema riješen radno pravni status, radi se na nepovoljne, često fiktivne ugovore, ili na dogovore koji nemaju nikakvo osiguranje.
U tom smislu se ideologija marksizma i ne čini toliko mrtvom.
Danas, dvjesto godina od Marxova rođenja i stopedeset godina od prvog izdanja Kapitala, Marxove “akcije”, izgleda, uopće ne stoje loše. Thomas Piketty u djelu Kapital u XXI vijeku uspio je izvaditi srž iz Marxova djela i staviti ga u kontekst novoga vremena: kapital, ma kakav bio uvijek teži akumulaciji, i time stvara nejednakost, a iskorištavanje radnika dovodi do ekonomskih kriza. Jasna stvar. Ono društvo koje obezbijedi ideju jednakosti koja neće počivati na tržišnom principu izrabljivanja, uslugama i principu džungle kupi jeftino – prodaj skupo, obezbjeđuje i kakvu-takvu budućnost. Ostalima, poput nas ostaje da tavorimo pri dnu. Zakucani lažnim obećanjima, nacionalizmom i prekarijatom, tim proleterstvom 21. stoljeća.
Marx nije odgovoran za sve okrutnosti
U Marxovom rodnom gradu Trieru ovih dana je postavljen skoro šest metara visok spomenik filozofu autora Wu Weishana, poklon Narodne Republike Kine. Kip, u nekom smislu, podsjeća na figuru Tita koju je 1948. godine u bronzi izvajao Antun Augustinčić. Samo što Marx ovdje iskoračuje lijevom, dok Tito “gazi” desnom nogom. Spomenik je u Njemačkoj već izazvao kontroverze, krajnja desnica je duboko protiv toga, SPD-ovi prvaci su objeručke prihvatili dar, dok su Zeleni i Liberali odbijanjem spomenika htjeli pokazati da se ne slažu sa kršenjem ljudskih prava u Kini.
Bilo kako bilo, spomenik težak gotovo dvije tone je postavljen, a svečani govor na otvorenju održao je niko drugi nego predsjednik Evropske komicije Jean Claude Juncker, presjekavši: “Marx nije odgovoran za sve okrutnosti za koje bi njegovi navodni nasljednici trebali odgovarati”. Eksplicitniju verziju te misli izrekla je jedna od čelnica ljevice Sahra Wagenknecht: “Kad bi svako bio odgovoran za ono što je počinjeno u njegovo ime onda lik Isusa Krista ne bi smio biti izložen ni u jednoj crkvi.”
Tako je Marx, preko Kine došao svojoj kući. A naši će ljudi u potrazi za poslom nastaviti odlaziti: hiljade automobila na graničnim prelazima preko Save koji odlaze prema Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, nakon prvomajskih praznika, svjedoče o tome da se proleteri nisu ujedinili, nego da su se morali pomjeriti. Oni se neće vratiti, osim kao vrlo stari ljudi. Ili spomenici. I to je jedan od zakona dijalektičkog materijalizma.
Ono u čemu je Marx definitivno bio u pravu, i zbog čega je s neke metafizičke ravni i zaslužio taj spomenik jeste da je uvidio da tržište neće riješiti ništa. Ono je samo izgovor da oni koji imaju, imaju još više, a da oni koji su iskorištavani imaju iluziju da žive u uspješnom društvu.
Što ova naša, svakako, nisu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR