Velika sloboda govora zahtijeva i veliku neslobodu za nasilje

Piše: Miroslav Ćosović

Novinarku Oliveru Lakić 8. maja ranila je za sada nepoznate osobe. Napad na nju je, naravno, napad na demokratiju, a demokratija se do sada, skoro uvijek i skoro svuda, pokazivala kao slabašna, sa slabim imunitetom, uglavnom nesposobna da u dužem vrmenskom periodu samu sebe odbrani.

Demokratija je najčešće - slabašna i bolešljiva: Najveću bolešljivost ikad, demokratija je pokazala između dva svjetska rata u Njemačkoj. Adolf Hitler je bio osoba koja je počela svoju političku karijeru poslije Prvog svjetskog rata, držeći govore u minhenskim pivnicama pred desetak ljudi. Ovaj ludak je zatim okupljao sve veće i veće mase ljudi, a u novembru 1923. godine, i prije nego je njegova partija izašla na izbore, pokušao je pučem da preuzme vlast u Bavarskoj i šire - u Njemačkoj.

To je uradio jer je imao u vidu da su u nekoliko prethodnih godina uspjela dva puča, pa se ugledao na njih. Prvi je bio boljševički 1917. godine, kojim je carska Rusija pretvorena u pakleni eksperiment, a drugi uspješni prevrat bio je fašistički Marš na Rim na čelu sa Musolinijem, koji je rezultirao Musolinijev preuzimanjem vlasti u Italiji. Ne smetnimo sa uma da je Musolini do Prvog svjetskog rata bio ljevičar - socijalista. 

U Minhenskom ili Pivničkom puču (kako se još zove), Hitlerove oružane snage su ubile 4 pripadnika policije a policija je ubila 16 Hitlerovaca. I što se desilo na suđenju? Hitler je osuđen na 5 godina zatvora, a odležao je 9 mjeseci. Vilijam Širer piše: "No, Hitler je uprkos zakonu - član 81. nemačkog krivičnog zakona - koji je propisivao da se 'svako ko silom pokuša da izmeni ustav nemačkog Rajha ili bilo koje nemačke države kažnjava doživotnim zatvorom', osuđen na 5 godina zatvora u staroj tvrđavi Landsberg." (Vilijam Širer, Uspon i pad Trećeg rajha, Beograd, 2015, str 75)

Zapravo, za to što je pokušao da je sruši, i za to što je ubio 4 policajca, ova anarhodidna demokratija je Hitlera nagradila, dala mu je priliku da svoje stavove promoviše na suđenju i još je u zatvoru (od ludovanja napolju nije imao vremena), napisao Majn Kampf (Mein Kampf), svoj ideološki program. 

Umjesto da je ubijen na licu mjesta dok je pokušavao da oružjem uzme vlast, ili da je na suđenju dobio doživotnu robiju, ovaj ludak je dobio priliku da se uključi, divno izreklamiran, u politički život Njemačke, đe je i kasnije neprestano kršio demokratiju, sve dok nije uspio da je potpuno ukine 23. marta 1933. godine. 

Njemačka demokratija između dva svjetska rata izgledala je kao organizam obolio od AIDS-a, organizam bez imuniteta, koji prehlada može da ubije. Znamo što se kasnije desilo, ovu izuzetnu bolešljivost demokratije i Njemci i drugi narodi su platili desetinama milionima ljudskih života. 

Danas u Evropi demokratija je opet ponižena i posramljena, u Francuskoj, Britaniji, Švedskoj, Njemačkoj... hapse se ljudi zbog objava na Facebook-u, starci se izvode na sud i kažnjavaju kad na društvenim mrežama objave kako imigranti: prośače, ugrožavaju javni red i mir, bave se kriminalom... o tome sam već pisao i davao primjere, možete pročitati na linku.

Demokratija = sloboda govora: Najveći dio onoga što zovemo demokratija sačinjava sloboda govora i izražavanja, ljudi koji su u demokratiji izabrani da vladaju izabrani su zahvaljujući slobodi govora i sve u demokratiji proizilazi iz slobode govora. Drugi dio demokratije su izbori - glasanje. U mnogim režimima širom svijeta postoji glasački proces, ali su ti izbori obična farsa, pa tako "izbori" postoje i na Kubi i u Śevernoj Koreji.

Vrlo je lako organizovati pošteni izborni proces - i, ako su izborna mjesta kontrolisana od strane raznoraznih posmatrača (od strane partija i drugih), praktično je nemoguće lažirati glasački proces na sami dan izbora. U Crnoj Gori je pošteno glasanje omogućeno još prije nekih 20 godina, od tada redovno poslije izbora čujemo kako same partije, i to one koje gube, daju saopštenja - "glasovi su pošteno prebrojani".

Dobro uređena zemlja, slobodna zemlja, može da postane takva prije svega zahvaljujući slobodi govora, ako su demosu dostupne sve informacije, demos će znati da odluči i rijetko griješi (a njegove greške mogu da ocijene tek istoričari). Ako se informacije od demosa kriju, to je kao kad neko hoće da riješi neki komplikovani problem, ali istovremeno ne želi da analizira sami problem. Ako demos nema informacije, ako su mu uskraćene, sami demos ne može da rješava probleme. 

Prva demokratija u istoriji nastala je u Atini, prije nekih 2525 godina. Ron Harison pokazuje neke detalje: "Jedne večeri u Atinu je iznenada stigla vest da je Elateja, ključni grad za prilaz koji omogućava pristup središnjem delu grčkog poluostrva, neočekivano bio napadnut i da je u ruke pao Filipu Makedonskom. Ulice su najednom uzavrele, članovi Veća su pokušali da raščiste put do Skupštine, a tamo su se, do narednog jutra, građani Atine sastali, spremno čekajući da se Veće pojavi i objavi tu vest. Kako to Demosten opisuje: "Glasnik je zatim uzviknuo 'Ko želi da govori?' Niko se nije pokrenuo. Pitanje je nekoliko puta bilo ponovljeno a da nijedan čovek nije ustao, mada su svi generali bili tamo, kao i svi govornici." Ovo prisećanje, daleko od nepristrasnog, samo je uvod u besedu koju su svi oni očekivali. Jer "činilo se da je ova prilika od govornika iziskivala ne samo patriotsko osećanje i imućnost već i temeljno poznavanje javnih poslova kao i pravu procenu Filipovih ciljeva i motiva." Otuda, narator skromno zaključuje: "Ja sam bio čovek koji je pokazao takvu sposobnost toga dana. Istupio sam i obratio se Skupštini". (Dem XVIII 170; 172-3) Ovde vidimo atinsku demokratiju na delu, makar samo kao odgovor na pretnju koja ju je na kraju okončala." (Ron Harison, Demokratija, Clio, Beograd, 2004, str 24)

"Ko želi da govori", to je bio početak rješavanja problema u antičkoj Atini, zvijezdi vodilji evropske civilizacije.
Laš Fr. H. Svensen (1970) profesor je filozofije na Univerzitetu u Bergenu. U beogradskom listu “Danas“ od 13. do 21. novembra 2013. izlazio je feljton urađen po njegovoj knjizi “Filozofija slobode“. On piše: “Bez slobode izražavanja ne bismo imali učesničku demokratiju. Uvek bismo mogli imati pseudodemokratiju u kojoj građani imaju pravo glasa, ali ako ne mogu slobodno obrazovati svoje mišljenje ona neće biti istinski demokratska, jer će joj nedostajati sam proces koji predstavlja srž demokratije.“ (Država ne može delovati unapred, online Danas, novembar 2013)

Možda jedina zemlja na svijetu u kojoj danas postoji potpuna, to jest – prava sloboda govora (uz neke dalekoistočne?), su Sjedinjene Američke Države. Laš Svensen opisuje principe slobode govora u SAD: “Slična ideja bila je jasno formulisana na američkom vrhovnom sudu, u slučaju Brandenburg protiv Ohaja (1969), gde je utvrđeno da je sloboda izražavanja neporeciva, osim kada određeni iskaz ima za cilj ”da neposredno ubrza ili izazove protivzakonit postupak u bliskoj budućnosti, a verovatno je da će uspeti da ga ubrza ili izazove.“ Iz takvog principa proizilazi da država ne može delovati unapred, i cenzurisati iskaze koji bi na duže staze potencijalno mogli biti štetni - mora biti verovatno da će iskaz direktno prouzrokovati ”protivzakonit“ postupak, i da mora biti reči o neposrednoj pretnji. Možemo, međutim, zamisliti da će slabi konsekvencijalista smatrati da ni iskaze koji u perspektivi mogu predstavljati opasnost, ne treba zaštititi slobodom izražavanja.” (Država ne može delovati unapred, online Danas, 10. novembar 2013)

U SAD, bastionu demokratije i predvodniku slobodnog svijeta, za ono što izgovoriš možeš biti tužen samo ako si pozivao na neposredno kršenje zakona, uglavnom - ako si pozivao na neposredno nasilje. Daily Mail je 3. februara 2017. objavio da je na Twitter-u, objavljeno preko 12.000 tvitova u kojima se traži ubistvo predśednika Trampa, link. Američki sudovi ove ljude ne procesuiraju, jer valjda smatraju da ti pozivi nijesu ozbiljni, da ne mogu da prouzrokuju neposredan fizički napad na Trampa.
Crna Gora je zemlja u kojoj je sloboda govora i izražavanja na jako visokom nivou, to su činjenice. Iako jedna ista partija Crnom Gorom vlada skoro 30 godina, npr opoziciona štampa je daleko tiražnija nego provladina. Na teritoriji Crne Gore postoji nekoliko TV kuća koje su opoziciono orijentisane, a RTCG, državna TV kuća koja se finansira iz budžeta nije pod kontrolom vlasti, već je dobrim dijelom pod kontrolom prebogatih sorošističkih NVO organizacija. U ime koga su NVO uključene u rad RTCG? U ime Džordža Soroša? Koliko je Džordž Soroš dobio glasova na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori 2016? Vrlo je rijetka situacija u svijetu da partija na vlasti ne kontroliše državnu TV kuću. Na RTCG više prostora da iskažu svoje stavove imaju opozicionari nego pripadnici vlasti. 

Što se internet portala tiče, postoji nekoliko provladinih portala i na stotine (uključujući portale sa teritorije suśednih država), antivladinih portala. Portali u Srbiji i Republici Srpskoj u svojoj kritici crnogorskih vlasti upotrjebljavaju mnogo žučniji rječnik nego crnogorski portali, i ti se portali čitaju u Crnoj Gori, itekako. 

Obični građani pišu na društvenim mrežama praktično sve što im padne na pamet, ne znam da je iko u Crnoj Gori priveden na sud, sem ako nije pozivao na nasilje, dok u zapadnoevropskim "demokratijama" to nije slučaj, ljudi se redovno hapse zbog objava na društvenim mrežama - koje nijesu u skladu sa politikom korporacija. 

Sve u svemu, ne postoji nijedna osoba u Crnoj Gori koja nije čula sve opozicione stavove i to mnogo puta ponovljene i obrazložene.

Rijetka demokratija sa jakim imunitetom je američka: Demokratija u Sjedinjenim Američkim Državama još uvijek ima jak imunitet, premda takozvani "Deep state" sve čini da uruši demokratiju. Izraz "Deep state" koji je postao vrlo moderan u političkom diskursu, nije ništa drugo nego eufemizam za - korporacije.

Evo dva primjera kako demokratija umije da se brani, kad hoće. Sirhan Sirhan je 6. juna 1968. godine izvršio atentat na predśedničkog kandidata Roberta F. Kenedija, mlađeg brata predśednika Džona Kenedija, koji je takođe ubijen u atentatu, 1963. godine. Evo već 50 godina Sirhan Sirhan je u zatvoru, i iz njega će izaći u kovčegu. To je pravi odgovor demokratije kad se na nju nasrne. U Evropi bi Sirhan Sirhan odavno bio pušten, Soroševe organizacije bi mu to izlobirale, u ime "humanitarnih" razloga.
Drugi primjer. Jedna žena je krajem marta ove godine u Teksasu osuđena na 5 godina zatvora, zato što je glasala na izborima, dok je bila na uslovnoj kazni zatvora, možete pročitati na linku. Surova kazna, zar ne? Kod nas i u Evropi vlada uvjerenje da ogrješenje o samu demokratiju ne treba da povlači ozbiljnije posljedice, vlada kolektivno podsvjesno mišljenje da je demokratija - jedan vid anarhije. No, vidimo da je u SAD uglavnom ne razumiju tako, 5 godina je žena dobila jer je zaokružila glasački listić a nije imala pravo na to! U Evropi se za brutalna silovanja na sudu dobije manje nego što je ova žena dobila, a u zatvoru se provede trećina od izrečene kazne.

Slabosti demokratije pokušavaju da iskoriste skoro svi: Zbog njenog slabog imuniteta na demokratiju kidišu skoro svi. Istaknuti političari, na javnoj sceni, koji imaju manje ili veće biračko tijelo, još i najmanje ugrožavaju demokratiju, to jest slobodu govora. Pošto su mnogo puta kritikovani, klevetani i vrijeđani, navikli su se, pa imaju veće razumijevanje za slobodu govora nego drugi. 

Neprijatelji demokratije su mnogobrojni (pseudo)intelektualci na javnoj sceni: deklarisani i prikriveni marksisti i neomarksisti, zatim deklarisani i prikriveni anarhisti, deklarisani fašisti (takvi su rijetki) i oni prikriveni, pa lažni liberali (pseudoliberali). Stalno čujemo njihove povike: UHAPSITI, ZABRANITI, UKINUTI, OSUDITI, a skoro svi deklamuju da jesu za slobodu govora?! Bezbrojni (pseudo)intelektualci na javnoj sceni traže slobodu da kažu što oni hoće da kažu, ali u isto vrijeme zahtijevaju da se ne govori o onome što se njima ne dopada. Teško im je da razumiju da je sloboda govora pravo da neko kaže ono što ti se ne sviđa.
Demokratiju napadaju kriminalci, vidimo to na primjeru novinarke Lakić, njima se ne sviđa kad im aktivnosti kvari nekakvo pravo na slobodno izvještavanje.

Najveći neprijatelj demokratije je kao i uvijek (istorija se ponavlja), aristokracija, sada je to nova aristokracija. Nekada je to bila, do Francuske revolucije 1789, i kasnije sve do 20. vijeka, ona prava, stara aristokracija, koja je narode držala u podjarmljenom položaju, bez ikakvih političkih prava, a danas su najveći neprijatelji demokratije - korporacije, to jest milijarderi/oligarsi - nova aristokracija.
Kapitalizam je naravno nezamjenjiv i vječan, ali kapitalizam ne postoji zbog kapitalista, već i kapitalizam kao i demokratija postoje zbog naroda/demosa. Da kapitalizam nije neophodan narodu, narod bi lako promijenio taj ekonomski sistem, a narod je pokušavao (ili dio naroda), i uspijevao da ga promijeni, na mnogim mjestima u svijetu, no to nije dalo iole dobre rezultate. Poslije neuspjelih ekonomskih eksperimenata narod se vraćao kapitalizmu, ne zbog kapitalista, već zbog sebe.

Tako, npr, prije neki dan, pjevač Vanja Radovanović se glupo i neumjesno "našalio". Kome se ne sviđaju "šale" Vanje Radovanovića može da ga bojkotuje, oni koji su se ośetili povrijeđenim mogu da bojkotuju njegove nastupe i da se bore protiv njega demokratskim sredstvima. No, jedna NVO je tog dana odmah ulučila priliku i tražila da se Radovanoviću zabrani nastup na Evroviziji. Nije ta NVO to uradila zbog toga što se zabrinula za one koje je Vanja povrijedio svojom glupom šalom, ne, ta NVO je to tražila da bi se stvorio presedan, da poslije toga i znatno umjerenije šale može da sankcioniše, jer se to tako radi u zapadnoj Evropi koja je pod kontrolom korporacija i njihovog specijalca Džorža Soroša. Cilj korporacija je ukinuti slobodu govora, jer je ona velika prepreka za ostvarivanje njihovih ciljeva, a prije svega cilj korporacija je naseljavanje 100 miliona potrošača iz Azije i Afrike koji će živjeti od dotacija iz budžeta Njemačke, Francuske, Britanije, Švedske... Migrant u kampu u Etiopiji ili Siriji troši 1 € dnevno, a kad dođe u Evropu troši 1000 € mjesečno na račun poreskih obveznika Njemačke, Britanije, Francuske... Novac koji migranti dobijaju, te troše u pomenutim zemljama, sliva se u kase korporacija, i tako su korporacije našle način da dodatno isisavaju novac iz budžeta zemalja zapadne Evrope.

Može li demokratija da brani samu sebe: Marksistički, fašistički, monarhistički, teokratski režimi brane svoje diktature upotrebom brutalne sile; ako njihovi podanici požele slobode čelnici u tim dikataturama nemaju nikakvih dilema da li ljude treba hapsiti, mučiti, osuđivati na duge robije, ubijati. Odlučno brane svoje vrijednosti neslobode.
Pitanje velike slobode govora nije baš jednostavno pitanje, ali mislim da je velika sloboda govora moguća pod uslovom da uz veliku slobodu govora postoji i velika nesloboda za nasilje. 

U ovom tekstu sam prilično jadikovao nad demokratijom i njenom bolešljivošću, pa bi se moglo pomisliti da sam pristalica neke vrste diktature, jer mnogi koji kritikuju demokratiju zbog njenih slabosti, spas traže u nekim oblicima diktature, što bi se pravoslavna pučina rekla - "treba nam čvrsta ruka". Ne pada mi na pamet da od svih do sada ponuđenih društvenih uređenja kroz istoriju postoji nešto bolje od - demokratija + kapitalizam, ali mislim da demokratiju treba bolje "naoružati" i ne razumijem zašto i demokratija ne bi bolje branila samu sebe, zašto ne bi bolje branila pravo ljudi da žive u slobodi?
Poslije ovog lamentiranja nad demokratijom, bio bih nedorečen i nejasan ako ne bih imao neke ideje - kako ojačati demokratiju.
U mom idealnom svijetu:

- postojalo bi krivično djelo Napad na demokratiju, zaprijećena kazna u slučaju napada kao što je bio napad na novinarku Lakić bila bi dvostruko veća nego za isti vid nasilja sa nekim drugim motivom.
- zakon bi propisivao dvostruko ili trostruko veću zaprijećenu kaznu za političare koji bi napunili svoje džepove korupcijom, nego za ostale građane koji nezakonito dolaze do istih suma novca. A to zato što - političar koji koristi svoju poziciju da bi nezakonito stekao novac, zapravo napada demokratiju, itekako ugrožava demokratiju.
- već sam pisao u jednom tekstu, najveći neprijatelji demokratije, bogataši, bi morali (kad bih se ja pitao) da poslije svakog kontakta sa političarima, ili urednicima novina ili novinarima napišu izvještaj o čemu su govorili i javno ga objave. A ako tu pretpostavljenu zakonsku obavezni ne bi ispoštovali, nili bi kažnjeni ogromnim finansijskim kaznama. Podmuklo lobiranje bogataša da se donesu zakoni i da se kreira društvo po njihovoj mjeri - ili će jednom biti zaustavljeno - ili će oni svuđe u svijetu srušiti demokratiju.
- pozivanje "intelektualaca" koje često čujemo - "spriječite ga da govori, zabranite tu priču", potpadalo bi takođe pod krivično djelo - Napad na demokratiju, sem ako to što oni pozivaju da se zabrani - ne propagira nasilje. Zamislite društvo u kojem je pozivanje na zabranu nečijeg stava - krivično djelo. U takvom društvu bi se i đeca brzo naučila da zakon propisuje da se mora poštovati pravo da svako ima svoje slobodno mišljenje i da se nikome ne može zabranjivati da iznese svoj stav, ukoliko taj nečiji stav nekoga interesuje. 

Dakle, moj politički (i ideološki) princip je: istovremeno - velika sloboda slobodi govora i velika nesloboda nasilju i sprječavanju slobode govora.