KUČKO POČIVALO I MORAČKI MINHAUZEN

Piše: Aleksandar Radoman

Otkako je prije dvadeset i osam godina po zadatku raspoređen u Crnu Goru mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije Radović utrkuje se sam sa sobom da dokaže koliko o Crnoj Gori ništa ne zna, doli da manirom visprena čobančeta manipuliše njenim mentalitetom. I nikako da se u tome duhovnome rvanju ustanovi što je veće – Amfilohijevo neznanje ili zla namjera. Još manje je racionalno objašnjivo – pa ćemo taj fenomen pripisati njegovu intuitivnu čitanju mentaliteta ovoga naroda – kako mu to uspijeva da što masniju laž formuliše, ona bude bolje primljena. Podśetiću ovđe na neke od njegovih antologijskih laži uzdignutih na nivo kulta, kao i na sasvim aktuelni udar na crnogorsku etnologiju, nakaradnim tumačenjem toponima Počivalo.

Jedna od takvih mudrozvukih laži ponovljena je u potonje gotovo tri decenije toliko puta da je danas i đeca naizust recituju – Crnu Goru je stvorila crkva čiji je eksponent morački Minhauzen više bradom, nego glavom! Za potvrdu te svoje teze on u pomoć redovno prizove sve one silne mitropolite iz svetorodne loze Petrovića, pa vladike iz raznih plemena, što su u romantičarskoj predstavi crnogorske istorije gospodarili državom puna tri i po vijeka. Poruka je jasna – Crnu Goru je stvorila Srpska pravoslavna crkva i njome su gospodarili njezini sveštenici, pa je ne može biti bez Srpske pravoslavne crkve, a aktuelnu istorijsku devijaciju da njome upravljaju svjetovni vladari i ustanove valjalo bi u ime istorije korigovati da na tron Svetoga Petra Cetinjskoga u punome kapacitetu zaśedne aktuelni mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ono što Minhauzen i njegovi trabanti uporno zaboravljaju da saopšte jeste lako provjerljiva istorijska činjenica da je pravoslavna katedra od njezina institucionalisanja u Crnoj Gori početkom XIII vijeka – uvijek nosila ime države u kojoj se nalazila. Tako je 1219. godine osnovana Zetska episkopija, pa neće biti da su joj ime dali po rijeci Zeti, već po, kako bi to rekao učeni Domentijan, „velikom kraljevstvu otprva“!? Ta je ustanova, dakle, bila mlađa od države jer jepo državi dobila ime, a nije bila ni najstarija hrišćanska ustanova na ovim prostorima, jer je Dukljansko-barska nadbiskupija (nasljednica drevne Dukljanske arhiepiskopije) utemeljena još 1089. godine. Kad je državnoga imena Zeta nestalo s istorijske pozornice Zetska se episkopija (u međuvremenu uzdignuta na rang mitropolije) konsekventno promjeni državnoga naziva od Zeta u Crna Gora – prozvala Crnogorskom mitropolijom.

Morački Minhauzen, naravno, bar kad je riječ o apostolskom prejemstvu i kontinuitetu, nema baš nikakve veze s tom ustanovom koja je bila vjekovima nosilac pravoslavlja u Crnoj Gori, budući da je vjerska ustanova kojoj on pripada u Crnoj Gori aktivna od 1920. godine, kad je nakon okupacije crnogorske države regent Aleksandar Karađorđević ukinuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu. No i taj ostatak kolonijalne politike, u vidu eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, danas nosi naziv Mitropolija crnogorsko-primorska, pa bi moračkome Minhauzenu trebalo postaviti pitanje nosi li njegova eparhija naziv po četinarskoj šumi poznatoj pod imenom „crnogorica“ ili po državi u kojoj djeluje (a koju, doduše, ne priznaje)!?

Ljubitelj pseudoistorijskih analogija, morački Minhauzen već se dobrano umorio poredeći sebe sa Svetim Petrom Cetinjskim, pa u potonje vrijeme sve češće u svojim otrovnim parabolama poseže za jednim drugim Petrovićem, kraljem Nikolom. Ispada tako u njegovoj interpretaciji da se Crna Gora odrekla kralja Nikole koji je osvajao Metohiju, činom priznanja Kosova. Neka ovđe i meni bude dozvoljena jedna povijesna analogija. Istorijska misija i Svetoga Petra Cetinjskoga i kralja Nikole je država Crna Gora. Tu su državu stvarali ne samo na bojnome polju, već i donošenjem zakona, uspostavljanjem organa državne vlasti i sl. Istorijska misija moračkoga Minhauzena je razur države Crne Gore. Najave njezine obnove svojevremeno je poredio s pitom od g..., njezinu vlast optužuje da je izdajnička, autokefalnu crkvu naziva bezbožničkom sektom, a državotvorni narod upoređuje s volovima!? Pri tome, u svome mahnitom istorijskom revizionizmu, povijesnu misiju Svetoga Petra Cetinjskog svodi na kletve, a Nikole I na ekspanzionističku politiku prema Metohiji!? Poigrajmo se onda malo istorijskim analogijama pa pokušajmo zamisliti djelovanje Svetoga Petra Cetinjskog usklađeno sa savremenom misijom moračkoga Minhauzena. Taj Sveti Petar radio bi protiv crnogorske državne samostalnosti i svim silama nastojao da Crna Gora postane provincija najmoćnijeg suśeda (čitaj Osmanskoga Carstva).

Taj Sveti Petar Cetinjski smatrao bi Crnogorce nepostojećim narodom, a Crnogorsku crkvu istorijskim falsifikatom, ne bi pisao zakone ni stvarao državne organe, već bi vazdan radio da te države ne bude. Taj Sveti Petar, dakle, ne bi imao kome ni da piše poslanice, niti da bude državni i duhovni autoritet. Taj Sveti Petar Cetinjski, rečeno bez eufemizama, bio bi oglašen državnim neprijateljem. Na svu sreću, misija Svetoga Petra Cetinjskoga dijametralna je misiji moračkoga Minhauzena, pa je i svaka analogija između njih dvojice ne samo povijesni revizionizam, već i svojevrsna nekrofilija.

Kako se već dobro izvještio u prosipanju laži po Crnoj Gori, moračkome Minhauzenu ne smeta ni da zarati s etnologijom. Najnoviji primjer njegova visokoparnog razračuna s crnogorskom tradicijom je promocija Počivala Svetoga Save u Kučima. U poslu sijanja toponima s pomenom najmlađega sina Stefana Nemanje, morački je Minhauzen uspješan gotovo koliko i u poslu sijanja mržnje prema svemu što odbija da korača u stroju. Najnoviji je Savin toponim tako uzdignut na nivo narodnoga predanja u Kučima, na mjestu na kojem je više lebdeći no zemljom hodeći navodno jednom odmorio utemeljivač srpske crkve. I sve bi to bilo lijepo da u Crnoj Gori (a i šire, sve do u Dalmaciju) počivala ne označavaju nešto sasvim drugo od zgodnoga odmorišta za umorna putnika.

Naime, toponim Počivalo vezan je za drevni običaj da prilikom nošenja pokojnika povorka zastane, a to se mjesto smatra posljednjim pokojnikovim „odmorištem“ na putu do groblja. Riječ je zapravo o vjerovanju da duša postepeno izlazi iz tijela. A duša grešnoga raba Raška zovom Save Nemanjića iz tijela je izašla u Velikome Trnovu u Bugarskoj đe je prvobitno pokopan, što isključuje svaku mogućnost da su mu ikad zemni ostaci „odmarali“ na kučkim Počivalima. Jedna laž više ili manje ne čini razliku, no iza ove potonje ostaće i spomen ploča da kučkom potomstvu prenese lažibajku o tome da je živi Sava odmarao tamo đe po narodnoj tradiciji odmaraju samo mrtvi!?

Nesretni baron Minhauzen u ovom je tekstu ipak nepravedno oklevetan. Tip jeste uživao u laži, ali to je radio nekako za sebe, dok ovaj njegov morački pandan od laži pravi ideologiju i biznis. Prodornost i moć te ideologije pokazuje, nažalost, da je danas u Crnoj Gori države taman onoliko koliko moračkome Minhauzenu odgovara, u protivnom ne znam kako bi se moglo desiti da vrišteći govor mržnje crnogorsko tužilaštvo oglasi bogougodnom beśedom!