piše: Jovan Nikolaidis Ako je, kako nas uče, ljudsko pravo prirodno pravo, otkuda čovjeku pravo da nipodaštava drugog čovjeka, da ga kinji i satire?
Ako će, kako nas uče optimisti, jednog lijepog sunčanog dana, svi ljudi biti braća među se, nije li vrijeme da se na Balkanu (slojevitoj zajednici koja je dobar ogledni primjer u kome se može demagoška lektira o nacionu stopiti u realno stanje, deklarativni multikulturalizam srasti u konkretnu toleranciju i druželjublje, a stidljivi optimizam nahraniti voljom da se do bratstva stigne), danas, sjutra, ispunimo takav zavjet: jedinstvo u raznolikosti? I da se onda svaki govor i svaki čin o koegzistentnosti i za koegzistentnost više naroda na jednoj teritoriji u relativnom skladu, međudodiru i poštovanju sliju u dobro organizovan život društvenih zajednica koje zovemo Zapadni Balkan. Otvorenu i demokratsku teritoriju koja pulsira jednim ritmom, a unutar kojeg su nacionalni, kulturni i religijski segmenti zadovoljeni.
Opšte je mišljenje dobronamjernih analitika da Crna Gora jeste takva država. Na to nas upućuju direktna priznanja relevantnih političara i poslenika kulture s kojima smo diljem regije i Evrope, raznim povodima poneseni, razgovarali o temi.
Pozitivan sociopolitički subjekt stopljen od više naroda, dobra multikullturalna zajednica, ovorenost i tolerancija višenacionalnih, multikonfesionalnih sredina, sa vrlo slojevitim kulturološkim osobenostima, malo čudo nakon nemilih događaja koji su srušili jednu veliku i lijepu zemlju i zakovitlali Balkan. I danas mu prijete ne samo ‘oni koji ne znaju što čine’, već i igrači iz balkanskog gotla nesvijesti. Zaborav ne stanuje kod dobrih komšija. Trošeći strpljenje i onih iz kojih su potekli i onih koji su ih bratski priglili.
Sledstveno tome, i konzistentan i dan za danom sve bolje definisan stav o manjinama koje Crna Gora treba još pouzdanije da ojača i potvrdi visoku potenciju države koja manjine ima. A koja ih nema?! Nije idealno! A gdje je idealno?
Još jedna valjana prilika se ukazuje da se naši kapaciteti, neovisno od političkih opcija i strategija partija koje nastanjuju ovu mediteranskobalkansku postaju, spregnu u jednu maticu. Dobri zakoni o manjinama uvod su u postojanost opšte državne politike i mnogih zakona koji će biti donijeti, a ne moraju se ticati odnosa većinskog i manjinskog prava građana ove zemlje. Integrisani državljani, koji pozicioniraju svoje mjesto u evropskoj budućnosti.
Što je Crna Gora manjinama, a što su one njoj? Što nam znače rijeke izbjeglica, koje su granice Montenegra prešle u strahu a iz njega izašle sa mirom? Što je donijelo današnjoj državi bogato istorijsko iskustvo multikulturalnosti? Zašto naturati primjere rušenja te multikulturalnosti, kojih je, dakako, bilo, i od njih runiti snagu dobrih namjera da se konflikti prevaziđu? Ljudska je zadaća da se zlo nadvlada uime dobrih namjera kojih je sijaset. Ne vidim lakšeg puta ka pacifikaciji od činjenja dobrih djela svih nas. Zašto ne sastavljati optimističku sliku kad je svijet sve više turoban i krut? Manjine su ionako uvijek bile najtrpeljivija grupacija. Politički najvidovitija i milosrdnija od nadmenosti većinskih naroda u Crnoj Gori.
Najvažniji argument crnogorske nezavisnosti u evropskom hodu ka idealu ‘slobodan pojedinac u slobodnoj zajednici oslobođene države’ bile su i ostale manjine u Crnoj Gori. Od koji su “veći i jači” naučili kako je stidno to bilo kada isticati. Jer je snaga u činjenju, ne u pokazu.
Nemojmo iritirati frustriranu podsvijest fašistoidnih svadljivih pojedinaca koji sami, svojim sitnim ekscesima slute svoj debakl; njihova utroba puna je žuči pred činjenicom da se narodi u Crnoj Gori sve bolje razumiju i sve više slažu.
Demonska je država koja ne gaji kult dobrog susjedstva. Složni susjedi iz sokaka, agilni susjedi jedne varoši, jedna vojska više naroda jedne države. Kojoj do rata nije, ali do rada i sticanja jeste. Iz takve tekovine kreću svi usponi svake državne zajednice.
Mihailo Lalić na jednom mjestu kaže: susjed je najbliža svojta. Bar se pomenuti crnogorski pisac nagledao zala koje su stvorili međukomšijski razdori neznavenih i pobješnjelih. Istinski zdrave kulture to su pretvorile u nepisani zakon svog kulturnog naslijeđa, u matricu iz koje su naša i njihova plemena, naše i njihove vjere, naše i njihove nacije i grupacije izrasle u zdrave nosioce zdravih građana. A ono što važi za dva susjeda u selu, za dva susjedna sela, susjedna grada, važi za dva naroda, dvije države koje se dodiruju - granice nisu tačke gdje se ljudi razdvajaju, već mjesta gde idu jedni drugima ususret.
Današnja Crne Gora dobrim dijelom afirmiše dobro započeto druženje. Dakle, multikultura njena nije tlapnja već realnost. A o granicama, kao i uvijek-vavijek pečatom ovjeravaju malo veći i malo pametniji od nas.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR