Kad vlada izvrsnost: 'Feral' je mrtav, a 'Informer' živ i zdrav

Piše: Andrej Nikolaidis

Kako to da je Boris Dežulović, jedan od najvećih novinskih pisaca koji govore našim jezikom, "dobio nogu" u svakoj novini u kojoj je radio, osim u onoj koju je osnovao? Kako to da je "crkla" najbolja novina koja je ikada izlazila na našem jeziku, baš ona kojoj si mogao vjerovati, baš ona koja je edukovala, baš ona koja je objavljivala ono što drugi nisu htjeli - dakle, neisplative istine, baš ona u kojoj je koncentracija ljudi koji su genijalni u svome poslu bila veća nego u NASA-i? Kako to da su riknule obje novine koje su vodila dva najbolja bosanskohercegovačka novinara – dva Senada?

Odgovor znaju evolutivni biolozi: inteligencija je smetnja za preživljavanje. Inteligencija vodi (samo)propitivanju, što, opet, vodi slabljenju vlastite pozicije u borbi za opstanak – svemu onome sa čim problem nema bakterija, biće sa, u poređenju sa raskošno talentovanom ljudskom osobom, superiornom sposobnošću opstanka.

Duh i stvaralaštvo su, što se Majke prirode tiče – bolest. Ono što je inteligentno, dakle oboljelo, nema šansu da preživi. Ono što je bez uma praktično je neuništivo. Inteligencija smanjuje šanse za opstanak, u krajnjem dovodi do zaključka o izlišnosti opstanka. Inteligencija nas vodi do zaključka da opstanak nije vrhovna vrijednost. Čovjek je priroda bolesna na smrt, primijetio je, ili nije, Hegel.

Blago onima siromašnima duhom

Ovaj svijet ne pripada ljudima (nama, uzgred, ne pripada ništa – niko od nas nema čak ni samog sebe). On pripada bakterijama. Oni su bili tu prije nas i poslije nas će ostati. Ljudi koji će posljednji napustiti ovaj svijet biće ne oni najnadareniji, nego oni najsličniji bakteriji i virusu. Blago onima siromašnima duhom – njihovo je ne samo Carstvo nebesko, nego i ovozemaljsko.

Liberalno-demokratsko-kapitalistička propaganda, doduše, tvrdi suprotno: po ideologiji koju ona promiče, današnja društva nisu gomile (ne zajednice, mi današnji zajednice ne trpimo, jer smetaju našoj slobodi, a naša sloboda je ime za odsustvo svake askeze) debila, čija je kolektivna inteligencija daleko ispod one virusa, nego takozvana društva izvrsnosti.

Izvrsno, izvrsno...

No, ako je tako, kako to da je, pored sve te vladajuće izvrsnosti, Feral mrtav, a Informer živ i zdrav? Kako to da nema na tržišnim vrijednostima zasnovane novine koja bi zaposlila (i na poslu zadržala) Dežulovića, Viktora Ivančića, dva Senada - Pećanina ili Avdića? Ako spadate u one koji imaju problem da prihvate današnjeg Petra Lukovića, evo pitanja za vas: koja bi novina danas zaposlila Lukovića in his prime, onog iz devedesetih godina prošlog vijeka?

Je li to zato što pomenuti pretjeruju? Ali, velike umjetnosti (pa ni velikog kolumniste) nema bez ekscesa. A ekscesivnost, rekosmo, smanjuje sposobnost opstanka. Osim ekscesivne gadosti i niskosti, koje su, rekosmo li, evolutivno probitačne.

Zašto glasamo za sve te ljude?

Vrlina ubija, to je sva priča. Zato je ono što traje lišeno svake vrline. Pogledajte ovdašnje političke elite. Vidite li među njima i trag vrline?

Retoričko je pitanje: zašto glasamo za sve te ljude? Odgovor glasi: zato što mislimo da su oni manje zlo – ako ne dobiju oni, dobiće oni drugi, a onda će nam biti još gore. Povijest našeg višepartizma povijest je pristajanja uz manje zlo. Izuzetak su, možda, oni prvi višestranački izbori, na koje smo izašli puni entuzijazma, i svojim glasovima za nacionalizam širom otvorili vrata za svako zlo koje nas je docnije pljunulo u lice.

Kompleks demokratija/kapitalizam je ultimativna ponuda manjeg zla. Ona se tako, kao "manje zlo", i reklamira. Svakako ste čuli za parolu "demokratija je najmanje loš oblik vladavine". Ali, zašto "najmanje loš" kad su ovo "društva izvrsnosti"? Zašto ne "izvrstan"?

Budući da je u toku kampanja za još jedne izbore u Bosni i Hercegovini, ja bih da sa vama provjerim je li ovako bilo: kako nam se razvijala demokratija, tako nam je propadala industrija? Ne tvrdim, božemesačuvaj, da je to povezano. Nego, tako: potrefilo se da je u našim krajevima demokratizacija značila deindustrijalizaciju. Što više partija, to manje fabrika. Što više poslanika, to manje radnika. Što više službenih limuzina i džipova, to manje bagera i dizalica. Tako je, meščini, bilo.

Poznanik mi neku noć - onako, uz pivo - kaže kako mu nije jasno na šta tačno misle kada govore o održivom razvoju malih i srednjih preduzeća. Stani malo, kaže, za mene je razvoj kada otvoriš kombinat aluminija, veliki hotelski kompleks, željezaru, probiješ puteve, sagradiš luku, napraviš hidroelektranu... Nije razvoj, oca mu j... - tako je rekao - kada otvoriš trafiku. Pa je, znači, bilo neodrživo kada smo proizvodili i izvozili, a održivo će biti kada svi budemo sjedjeli po kioscima, reče.

Mali i srednji partijski biznis

Ima anegdota, ili ipak vic, koji kaže kako je izvjesni delegat na kongresu sovjetskih pisaca održao kratak subverzivan govor. Navodno je rekao: "Drugovi i drugarice, pismom su nam se javili i drugovi iz Jasne Poljane. Kažu da je sada, nakon revolucije, i kod njih sve bolje. Nekada su, kažu, imali samo jednog pisca, Tolstoja, a sada ih imaju čak petnaest..."

Da bi se objasnilo kako stoje stvari sa kratkom i tragikomičnom poviješću naše parlamentarne demokratije, treba obrnuti pomenuti antikomunistički i antitotalitarni vic. Sada, nakon uvođenja višepartizma, stvari kod nas stoje mnogo bolje.

Nekada smo, naime, imali jednu apsolutističku partiju, koja je, doduše, izgradila zemlju, zaposlila ljude i obezbijedila jedini – istini za volju, nepotpun i očito neuspješan – prosvjetiteljski period u našoj istoriji. Sada ih, partija, imamo oko 500. One, doduše, već četvrt vijeka ne rade ništa, osim što krčme – i još nisu uspjeli raskrčmiti – ono što je ona totalitarna partija u ono vrijeme jednoumlja stvorila, ali održivi demokratski razvoj podrazumijeva upravo to: da, umjesto jedne svemoćne, uložimo u mali i srednji partijski biznis.

Partija, dakle, ima koliko i trafika. Nikome, doduše, nije jasno čemu te partije, ali je od najvećeg značaja da se obezbijedi pluralizam i sloboda političkog djelovanja. Zato što je bolje imati politički sistem koji čini puno nekompetentnih kretena, nego da o svemu odlučuje nekoliko ozbiljnih i pametnih ljudi – nakon četvrt vijeka života u demokratiji, to valjda nikome više nije potrebno dokazivati.

Kad aplaudiramo svečanom otvaranju trafika

Da se razumijemo: jeste, ja imam totalitarni um, ali prema onom vremenu nemam nostalgiju. Kao i sve drugo, i ono je propalo iz valjanih razloga. Da je moglo biti, i dalje bi bilo. Niti jedan poredak nije dobar. Sve što se ozida, pašće.

Ali, znam da je ispod ljudskog dostojanstva da aplaudiramo svečanom otvaranju trafika i piljara. Znam, mislim, da je ispod ljudskog dostojanstva da nakon četvrt vijeka – hej, pola ljudskog vijeka! – demokratske gadosti sričemo parole i frazetine – tako slične pionirskim zakletvama - o tome kako to, eto, nije savršen, ali jeste najbolji poznati poredak.

Pogledajte partije i kandidate koji se takmiče za vaše glasove. To su lideri društva izvrsnosti? Ne možemo bolje od toga? Sve je propalo do mjere da ljudi traže veze u partiji ne bi li dobili posao u trafici, do mjere da danas kod nas više radnih mjesta ima u politici nego u industriji, pa se ljudi po našim malim gradovima zapošljavaju u partijama ne bi li riješili egzistencijalne probleme, jer je to, višepartijski kompleks, jedino mjesto gdje još ima posla i para. I od toga nema bolje, to je najmanje loše?

Ma to je prosto izvrsno, izvrsno...