Piše: Dragan Bursać
"Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu protiv šestorice pripadnika jedinice 'Simini četnici' za ubistvo 27 romskih civila i za rušenje džamije u selu Skočić kod Zvornika u julu 1992. godine. U obrazloženju sud, između ostalog, navodi da prisustvo optuženih na mestu izvršenja masakra ne dokazuje da su oni učestvovali u zločinu. Ova presuda je pravosnažna, što znači da ne postoji pravo žalbe višoj sudskoj instanci."
Od ove presude ledi se krv u žilama. "Pa ima li pravde pod svodom nebeskim?", prvo je što se upita svako normalno ljudsko biće. Odmah potom glavu lupi pitanje: "Čekaj, ako ti četnici nisu krivi, ima li ko da je kriv? Nisu li onda četnici Simini nevinašcad, koja su u julu '92 bila na pikniku u selu Skočić? Ima li iko na svijetu da odgovra za ovaj monstruozan zločin? Ko je krivac?"
E, pa krivac je Zijo Ribić. To je onaj osmogodišnji dječak kojem su pobili devet članova porodice. Oca, majku, šest sestara, dvogodišnjeg brata. To je ono dijete koje je gledalo kako mu "Simini četnici" siluju, pa ubijaju sestru Zlatiju. To je onaj Zijo koji je, sleđen od straha, promatrao kako mu i majku u poodmakloj trudnoći ubijaju zajedno sa dvogodišnjim bratom. I to je, na koncu, isti onaj Zijo kojeg je "nevina osoba" Dragana Đekić vodila do jame uz riječi: "Sad ćeš i ti kod majke..."
Zijo je kriv! Kriv je, doslovno, zato što je živ.
Četnici nisu ljudi, samo sliče ljudima
Kriv je što je svjedočio. Tako živom, ostala mu je memorija da na nas prenese slike zla koje su mu se deslie. Ali, krivi su i ostali Romi iz Skočića. Krivi su što su im četnici spalili džamiju, a za svaki slučaj su je i eksplozivom "počastili". Pa bi se svi Romi svijeta, na čelu sa Zijom Ribićem, trebali izviniti Simi Bogdanoviću, Zoranu Stojanoviću, Đorđu Ševiću, Zoranu Aliću, Zoranu Đurđeviću i Dragani Đekić što ih uznemiravaju nakon svih godina, a oni su samo odmarali. Krvav odmor bio...
Ne bi bilo loše da se i građani Bosne i Hercegovine, zajedno sa svim Romima, izvine građanima Srbije, poznatijim kao "Simini četnici", što ih maltertiraju i deranžiraju. Jer, "Simini četnici" su, valjda iz hobija, u selu tokom pretresa tukli Rome kundacima i metalnim šipkama. Do smrti. Malo ih ponijelo, šta li? Žene su od zadobijenih udaraca padale u nesvijest. Ali, ni tu nisu stali "četnici Simini". Pa je tako pedesetogodišnji Arif Nuhanović od udaraca pao mrtav na zemlju. Treba li se i on izviniti Siminim hordama što su ga poslale na onaj svijet? Kako morbidno.
Trebaju i se žrtve izviniti silovateljima?
No, to je tek početak nekavog izvinjenja "Siminim četnicima". Jer, Simo je lično silovao djevojčicu, kojoj je poslije izvadio dva zuba, dok su njegovi "humanitarci" vrijeme kratili kolektivnim silovanjem druge, trinaestogodišnje djevojčice. Trebaju li i one da se izvine svojim silovateljima? Na koncu, trebaju li se kolektivno izviniti sa onoga svijeta, jer ih četnici nisu ostavili na ovom, i svi oni Romi, muškarci, kojima je Simo Bogdanović naredio da jedan drugom rade felacio, bez obzira na rodbinske veze? Možda četnicima treba uputiti posebno izvinjenje Esad Aganović, kome su odsjekli polni organ...
Ako znate da su "Simini četnici" prvo zlostavljali, silovali, prebijali... svako živo ljudsko biće iz Skočića, ako znate da su prije smrti i olovnog rafala žene, djecu i starce tukli, silovali, nožem probijali stomak, igrali se sa nedoklanim ljudima, ako znate da su Ziji prvo zabili nož u vrat, pa metak u leđa, pa na njega sručili bombe, znači li to da se "četnicima Siminim" treba izviniti i ostatak čovječanstva? Jer, četnici nisu ljudi, samo sliče ljudima.
Nema ubijenih, to je samo privid
Pa, opet, nakon svega, nakon svih ovih godina, nakon nadljudske borbe Zijine sa svojim traumama, pa sa sudovima, pa sa realnošću, pa sa četnicima kojima je gledao u lice, država Srbija je odlučila kako, eto, sve to nije dovoljno, kako "četnici Simini" nisu baš nešto krivi i pravosnažno ih proglasila slobodnim ljudima.
"Ovo je sramotno. Po mom mišljenju, oni smatraju da ja nisam živ, kao i ove tri djevojke koje su preživjele." Ovim riječima komentariše presudu Zijo Ribić.
I u pravu si, Zijo. Za pravni sistem Srbije ti si irelevantan. Tek jedan Rom. Statistička greška, koja jedva da se vidi i kao da ne postoji. Zapravo, krivi jesi. Opet, zato što si živ. Nakaradna i demonska pravila u nakaradnom sudskom sistemu. A trebali ste lijepo, Zijo i tri preživjele svjedokinje, da poginete odmah. I silno se Simo sa svojim četnicima trudio da vas ubije. I noževima, i palicama, i cipelama, i kundacima, a napose i rafalima i bombama. Otuda vam pravo da preživite?
Ma, otkuda vam pravo da živite i dalje? I, ne samo to. Preživjeli "Simini četnici" će, kao slobodni građani, moći da tuže bilo koga ko ih dovede u vezu sa njihovih krvavih ruku djelom. Pa i tebe, Zijo. Tebe najprvog. Jer, nisu tebi ubili devet članova porodice, na najmonstruozniji način, to se tebi samo učinilo, Zijo. To je bilo od vrućine onog julskog dana '92. To si ti sve izmislio. Ti četnici su neki "fin svet", koji je, onako, turistički, došao u oblizak Istočne Bosne.
Kako se situacija razvija i koliko god to bilo perverzno i strano, još će žrtva biti proglašena za krivca, a krivac za žrtvu. A ovom presudom nije samo ubijen pravni sistem jedne države, ovom presudom se nište smrti 28 ubijenih Roma, ovom presudom je izvršen pokušaj pravnog ubistva Zije Ribića i ovom presudom je urinirano po zdravom razumu svakog čovjeka na planeti zemlji - bio on Rom, Srbin, Bošnjak, Argentinac...
Uvod u srebrenički genocid
Zijo Ribić će se, dabome, nakon sudskog zločina u Srbiji, žaliti međunarodnim sudskim instancama, ali sve to urušava i njega, i njegov život, i kosti njegovih namilijih. Kosti koje sve još nije sakupio Zijo, istinski heroj našeg doba. I Zijo koji za pravosuđe ne postoji.
Bio je to 11. jul. I bilo je ljeto, i bila je vrućina. I čuli su se glasovi i jauci djece, i staraca, i žena. I bilo je to u Istočnoj Bosni. I nije to bila Srebrenica, nisu to bili Potočari. Jer, nakon zločina bez adekvatne kazne 11. jula '92, desio se genocid '95. Tek tako...
Apendix: Da ponovimo: Zoran Đurđević, Tomislav Gavrić i Zoran Alić, kao i Damir Bogdanović, Đorđe Šević i Dragana Đekić, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pod obrazloženjem da ne može da se utvrdi saizvršilaštvo u zločinu koji se dogodio.
Da li je to realnost u kojoj živimo?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR