Piše: Miodrag Vlahović
Ovo gornje, iz naslova, nikada ne bismo rekli, a kamoli napisali za predsjednika SAD. Ne pamtimo da je iko od njih takav bio, a naše poznavanje te materije bismo, za svaki slučaj, ograničili na XX vijek i na ovo malo od stoljeća u kojem živimo. Crna Gora će uvijek pamtiti napore predsjednika Vilsona, na nesrećnoj konferenciji u Versaju, a i poslije nje, da se učini bar nešto za malenu kraljevinu u balkanskim brdima, koja je bila Saveznica u Velikom ratu, a, odmah potom, bila zaboravljena i brutalno zbrisana sa političke mape.
I danas nam je drago, dok se sjećamo počivše Jugoslavije, koja je, sa američke daljine, takođe bila mala zemlja, kada čitamo svjedočanstva i pronalazimo fotografije i snimke sa susreta maršala Tita sa američkim predsjednicima.
Nedavno smo se, sa starijim kolegom, takođe našim diplomatom, smijali začuđenom Niksonu pred kojim predsjednik SFRJ nonšalantno pali (kubanski!) „Romeo i Julija“ tompus, usred Ovalnog ofisa! Đe je apsolutno i bespogovorno zabranjeno pušenje, naravno. Priceless, kako kaže jedna reklama.
Zbog toga smo, uostalom, prošle godine, povodom čuvenog „guranja u reketu“ predsjednika Trampa, kada je, nezgrapno i nedolično, odgurnuo našeg premijera Markovića, da bi se probio u prvi red (đe mu je, i bez laktanja, mjesto) to tumačili kao nesnalaženje 45. predsjednika SAD u novim situacijama, kada diplomatska uljudnost nikada nije na odmet. Sada imamo nove „zgode i nezgode šegrta Hlapića“, da se sjetimo naslova jedne zaboravljene dječje knjige iz zapadnih krajeva bivše velike domovine, opredmećene u trideset sekundi nepovezanih i nezgrapnih misli stanovnika Bijele kuće, u kojima su Crnogorci ,,jaki i agresivni“.
Za prvo ćemo se odmah složiti, a o drugom ima svjedočanstava onih koji su kroz istoriju kidisali na malenu Crnu Goru. Nema, naravno, potrebe da se jedimo na Donalda Džona Trampa, na njegovo poznavanje istorije i geografije, a još manje na znanje i manire. Ima ko o tome da brine i da kaže. Nismo ga mi birali, pa je red da se, bar na javnoj sceni, uzdržimo. Drago nam je, s druge strane, da čitamo izjave našeg prijatelja, senatora Džona Mekejna i da svjedočimo brojnim reakcijama i kritikama drugih američkih prijatelja, iz obje glavne partije i iz mnogobrojnih institucija, koji precizno i pošteno tumače ono što je predsjednik Tramp uspio da kaže i obrazlažu neizbježne loše posljedice takvog nastupa - i po Ameriku, i po svijet.
Ono što, ipak, možemo i moramo ovim povodom reći, kao iskreni američki saveznici, kao građani najmlađe članice Alijanse - koja želi da bude i dio evropske porodice naroda i država - je vrlo jednostavna poruka: ne radi se ovdje o Crnoj Gori, niti o tome da li smo mi jaki ili nejaki, agresivni ili permisivni. O Sjedinjenim Državama je riječ, o njenoj sposobnosti, interesu i želji da ostane faktor stabilnosti i mira u ovom problematičnom svijetu, zajedno sa NATO saveznicima, i u saradnji sa svima koji žele saradnju zbog vrijednosti i interesa koji nas povezuju, bez obzira na veličinu i geografsku poziciju. Riječ je i o samoj Alijansi, o rezonu njenog postojanja i obavezama i odgovornostima svih koji je čine.
Upotreba Crne Gore i njene navodne sposobnosti da izazove globalni sukob, kako bi se zamaglili ili opravdali neubjedljivi diplomatski nastupi, ne samo ovaj posljednji u Helsinkiju, ne govori dobro o sposobnosti američkog predsjednika da upravlja krizama koje sam stvara. Zato mu, sve i da želimo, ne možemo reći da je to što radi „snažno i agresivno“. Jer nije. Naprotiv i nažalost, upravo je obrnuto.
(Autor je bio ministar inostranih poslova Crne Gore i prvi crnogorski ambasador u Vašingtonu. Sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne izražavaju nužno zvanične stavove Crne Gore)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR