Svjetsko prvenstvo je otkrilo ružno naličje evropskog rasizma i netolerancije.
Piše: Abdullah Al-Arian
Početkom mjeseca cijela Francuska je slavila drugu ikad pobjedu na Svjetskom prvenstvu. U međuvremenu, većina pažnje izvan države bila je fokusirana na multikulturalnu pozadinu francuskog tima.
Istina je da su tokom finalne utakmice protiv Hrvatske, mnogi gledatelji širom svijeta podržavali Francusku upravo zato što je od ukupno 23, 15 članova afričkog porijekla. Mnogim pristalicama je pobjeda ovog tipa predstavljala trijumf nad izazovima s kojima su suočeni ljudi tamnije puti u evropskim društvima: posljedicama kolonijalizma, ekonomskoj uskraćenost i eksploataciji, sistematskoj diskriminaciji i rasizmu na svim nivoima društva.
N'Golo Kante, naprimjer, čiji su roditelji emigrirali iz Malija, odrastao je u pariškim predgrađima gdje je skupljao smeće da pomogne svojoj porodici, i počeo se baviti samo fudbalom kasnije u odnosu na svoje suigrače. Tokom Svjetskog prvenstva, ovaj vezni igrač bio je motor koji je doveo mladi i energični francuski tim do pobjede i hvaljen je naširoko za svoj nastup.
Nakon pobjede Francuske, neki posmatrači su izrazili nadu da će francusko društvo spremnije prihvatiti ljude koje je marginaliziralo i prema kojima je postupalo nepravedno zbog njihovog etničkog ili vjerskog identiteta.
Ovi pozivi su bili dobronamjerni ali su promašili poentu: oni su podržali ideju da se državljanstvo treba „zaslužiti“ ili da zavisi od monumentalnih postignuća kao što je pobjeda na najvećem prvenstvu u fudbalu.
Povlačenje zbog rasizma
Samo sedmicu dana kasnije, njemački vezni igrač Mesut Ozil ponudio je otrežnjujući protuargument ovim ambicioznim pozivima. Ozil, koji je kao i Kante rođen u Evropi i čiji su roditelji imigranti, najavio je povlačenje iz njemačke reprezentacije zbog rasizma koji je trpio od Njemačke fudbalske asocijacije (DFB), dijelova njemačkih medija i nekih fanova.
Ozil, koji trenutno igra u Engleskoj za Arsenal, fudbaler je svjetske klase koji je pobjeđivao na najvišim nivoima širom Evrope i koji je rekordnih pet puta bio dobitnik njemačke nagrade za igrača godine. Prije četiri godine u Brazilu, on je podigao trofej kao ključni igrač tima koji je Njemačkoj osvojio četvrto Svjetsko prvenstvo.
Ali nakon što su u grupnim fazama ispali s prvenstva, pristalice ovih šampiona otišle su u potragu za odgovorima. Iako je nastup cijelog njemačkog tima bio ispod standarda, Ozil je izdvojen, a mnogi od komentara su ukazivali na njegovo tursko naslijeđe.
Rasisitički podtekst ove kritike u oštrom je kontrastu sa razdraganim proslavama francuskog multikulturalizma koji je pratio pobjedu Francuske. „Nijemac sam kada pobjeđujemo, a imigrant kada gubimo“, napisao je Ozil.
Nakon što je već pretrpio medijsku oluju zbog postavljanja fotografije sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u maju, Ozil je uzvratio udarac.
U svojoj izjavi, izazvao je one Nijemce koji odbijaju prihvatiti njegovo dvostruko naslijeđe i vide ga kao „drugog“. „Imam dva srca, jedno njemačko i jedno tursko“, izjavio je on. Njegov sastanak s Erdoganom, objasnio je, bio je odraz održavanja kontakta sa zemljom svojih korijena. „Za vrijeme djetinjstva, majka me učila da uvijek budem pun poštovanja i da nikada ne zaboravim odakle potječem, i to su vrijednosti o kojima razmišljam do danas.“
Njegovim kritičarima nije bilo važno to što je Ozil odbacio optužbe da je njegov sastanak s Erdoganom imao ikakvu političku agendu. To je bilo nezamislivo. Odabacivši ovaj izraz turskog identiteta, elementi njemačkog političkog i medijskog establišmenta poslali su snažnu poruku za tri miliona njemačkih državljana turskog porijekla da je njihovo prihvatanje u njemačko društvo zasnovano na ostavljanju iza sebe bilo kakvih veza sa svojim prvim domom.
Štaviše, zbog trajnog neslaganja sa Erdoganom, njemačka vlada je aktivno radila na potkopavanju tih veza, kao kada su otkazali niz javnih sastanaka između turskih državnih zvaničnika i turskih zajednica u Njemačkoj pred turski referendum 2017. na kojem je 1,4 miliona Nijemaca imalo pravo glasa.
Prekomjerno oštra reakcija na Erdoganovu fotografiju treba biti shvaćena u svjetlu tog šta znači kada javna njemačka ličnost Ozilovog ugleda izaziva politički status quo ukorijenjen u rasizmu i islamofobiji.
Kako je Ozil hrabro prepričao u svom otvorenom pismu, DFB je nepolitičko tijelo koje se samo bavi sportskim uspjehom. Njegov predsjednik Reinhard Grindel je bivši predstavnik u Parlamentu sa historijom podržavanja zakona koji bi ograničili prava imigranata. On je također rekao da je multikulturalizam „laž“ i ranije je upozoravao na prisustvo islama u Njemačkoj. „Ovo je neoprostivo i nezaboravno“, napisao je Ozil.
Zlostavljanje igrača
Širom Evrope, zlostavljanje fanova i intenzivno medijsko propitivanje su svakodnevna realnost za profesionalne fudbalere imigrantskog porijekla. Nakon prepuštanja slobodnog udarca koji je uspostavio pobjednički gol Tonija Kroosa tokom zadnjih sekundi utakmice iz grupne faze protiv Njemačke, švedski vezni igrač Jimmy Durmaz je podvrgnut bujici rasističkog zlostavljanja na internetu.
Durmaz, sin roditelja asirskog porijekla koji su emigrirali iz Turske, dobio je snažnu podršku Švedske fudbalske asocijacije, koja je prijavila neke od prijetnji policiji.
Za razliku od njih, DFB je samo pojačao zlostavljanje svog igrača, ubrzavši Ozilovu odluku da se povuče. Sa svega 29 godina, on još ima mnogo tog za dati svojoj domovini na terenu, pa ova odluka nije trebala biti olako uzeta.
„Ljudi sa rasno diskriminatorskom pozadinom ne bi trebali moći raditi u najvećoj fudbalskoj federaciji na svijetu koja ima mnogo igrača iz porodica sa dvostrukim naslijeđem“, napisao je on. Milionima građana imigrantskog porijekla u Njemačkoj i širom Evrope prisiljenih da često trpe zloupotrebu i diskriminaciju od državnih zvaničnika, ova izjava zvuči istinito.
Kao što je Ozil primijetio, dvostruki standard je bio izložen svima da ga vide. Lothar Matthaus, bivši igrač i počasni kapiten njemačke reprezentacije nije napadan zbog sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tokom Svjetskog prvenstva. Kritika bivših Ozilovih kolega iz kluba Lukasa Podolskog i Miroslava Klosea nikada nije spominjala njihovo poljsko naslijeđe u istom kontekstu kao Ozilovo tursko.
Ozilova izjava je bila jednako promišljena kao i strastvena. Njen duh izdaje godine internaliziranih pitanja o identitetu i inkluzivnosti u Njemačkoj koju nikakva količina uspjeha na terenu ne može riješiti.
U konačnici, usred takvog nemilosrdnog neprijateljstva zbog tog ko je on a ne kako igra, Ozil se osjetio pozvanim da kaže „kad je dosta, dosta je. To nije razlog zbog kojeg ja igram fudbal i neću sjediti ne radeći ništa. Rasizam nikada, ali baš nikada ne treba biti prihvaćen.“
Osim sposobnosti da pokaže vrhunski fudbalski talenat na planeti, Svjetsko prvenstvo se razvilo u događaj koji ispituje napredak u društvima koja su proizvela ove sportiste. Može poslužiti da rasvijetli uglove ovih društava koje ne viđamo često. A ponekad, to svjetlo otkriva mnogo više u porazu nego u pobjedi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR