Hrvatski istoričar odgovorio Vučiću: Ko je bio Hitler ’91. kada je protjerano pola miliona Hrvata?

Piše: Hrvoje Klasić

Ako Vučić Hrvatsku uspoređuje s Hitlerom zbog progona Srba 1995., tko je Hitler u slučaju progona gotovo pola milijuna Hrvata sa svojih ognjišta u ljeto i jesen 1991.? Ima li empatije kod srpskog predsjednika, ali i u srpskom društvu općenito, i prema tim ljudima?

Izjave koje se na račun Hrvatske i Hrvata ovih dana mogu čuti od najviših političkih dužnosnika Srbije niti me čude niti svojim sadržajem predstavljaju nešto novo. Naprotiv, predsjednik Vučić i ministar Dačić su rijetki dosljedni političari na ovim prostorima. Ono što su mislili i govorili 1990-ih očito misle i govore gotovo tri desetljeća kasnije.

Ipak uz jednu važnu razliku. U ono vrijeme imali su priliku griješiti mišlju, riječju i djelom, ali su na sreću svih naroda na ovim prostorima već dugo spriječeni barem u ovom zadnjem. Sada svojim djelima griješe i nanose štetu isključivo vlastitom narodu.

Srbija se uopće ne suočava s prošlošću

Spomenute izjave mnogi su prokomentirali kao dokaz da Srbija ima problema u suočavanju s prošlošću. Sve koji tako misle ipak bi malo ispravio. Ne, Srbija, barem njezin veliki dio, nema problema. Ona se nažalost uopće ne suočava. A kada to i čini, učini vam se da bi bilo bolje da odmah i prestane. Iskreno, nije da nama u Hrvatskoj ovakav scenarij nije poznat.

I tamo, i ovdje zločinci su preko noći postali heroji. I obrnuto. U vrijeme ratova 1990-ih događaji iz prošlosti korišteni su kao mobilizacijsko sredstvo ali i dokaz da su sukobi između naroda na ovim prostorima povijesna nužnost. A onda, kada je oružje utihnulo rasprave o prošlosti postale su, kako bi rekla moja beogradska kolegica Dubravka Stojanović, “produžetak rata drugim sredstvima”.

Škole kao poligon za jačanje lojalnosti državi

Poseban je problem s nastavom povijesti u školama. Umjesto slobodne rasprave, nepravljenja razlika između “naših” i “njihovih” žrtava i zločinaca, odbacivanja crno-bijele perspektive, nastava je za glavni cilj dobila izgradnju nacionalnog identiteta, razvijanje patriotskih osjećaja i jačanje lojalnosti Narodu i Državi.

Ipak, u cijelom tom ludilu ima i jedna velika razlika. Povjesničari koji misle i govore drugačije od “službenog stava” u Hrvatskoj imaju pristup svim medijima, bili oni “desni” ili “lijevi”. A mislim da se možemo složiti da se tako puno jače utječe na nečije stavove nego (isključivo) pisanjem znanstvenih radova.

U Srbiji nema mjesta kritičarima

U Srbiji to uglavnom nije slučaj. Za povjesničare koji su kritični prema nacionalističkom narativu, koji argumentirano govore o zločinima Srba i žrtvama “drugih” (a ne samo Srba), koji ne misle da su Albanci, Hrvati, Bošnjaci (i mnogi drugi) uvijek i isključivo neprijatelji, nema mjesta na najgledanijim (prorežimskim) televizijama ili u najčitanijim (prorežimskim) novinama. Drugim riječima njihov je utjecaj na stavove najšire javnosti minimalan.

Netko može prigovoriti da unatoč navedenoj “prednosti” borba s revizionizmom u Hrvatskoj ipak i dalje traje. I bio bi u pravu. Ali da nema spomenutih povjesničara (i ostalih intelektualaca) bila bi odavno izgubljena.

‘Sindrom samoposluge’

Vratimo se posljednjim izjavama Vučića i Dačića. Obojica su pokazali ono što često nazivam “sindromom samoposluge”, odnosno kad u prošlost ulazite kao u samoposlugu s ciljem da uzmete samo ono što vam i koliko u tom trenutku treba. Obojica su također pokazali i prakticiranje “sindroma nulte godine”, odnosno da događaje tumačite od onog trenutka koji se vama čini najprikladniji za opravdavanje vlastitih stavova. Ono što se dogodilo prije toga, ako ti ne ide u korist, jednostavno zanemariš.

Drugim riječima. Da, nakon Oluje su deseci tisuća Srba napustili svoja ognjišta. Iako službeno dobrovoljno, svi znamo da se činilo sve da niti jedan ne ostane. Da, nakon Oluje su stotine nevinih civila, uglavnom staraca, poubijane od pripadnika hrvatskih oružanih snaga, a tisuće srpskih kuća su opljačkane i zapaljene.

Za sve ovo nema opravdanja, i umjesto srpskih ovim su se događajima odavno trebali baviti hrvatski političari. A još više hrvatski pravosudni organi. Međutim, ne umanjujući srpsku žrtvu i pozivajući sve u hrvatskom društvu na puno veću samokritiku, ostaje također i činjenica da rat nije počeo u kolovozu 1995.

Tko je Hitler 1991.?

Ako Vučić Hrvatsku uspoređuje s Hitlerom zbog progona Srba 1995., tko je Hitler u slučaju progona gotovo pola milijuna Hrvata sa svojih ognjišta u ljeto i jesen 1991.? Ima li empatije kod srpskog predsjednika, ali i u srpskom društvu općenito, i prema tim ljudima?

Ako se s pravom ukazuje na brutalno ubijanje srpskih civila po Lici, Baniji i Kordunu 1995., je li u srpskoj javnosti jednako prisutno zgražanje nad ubijanjem hrvatskih civila na istim tim prostorima 1991? Kada se u Srbiji spominje uništavanje srpskih kuća u ljeto 1995., spominje li itko uništavanje hrvatskih u ljeto 1991?

Jesmo li u stanju kažnjavati zločince?

Poanta je sljedeća. Vjerojatno se nikad nećemo složiti oko pitanja tipa tko je prvi počeo ili tko je više stradao. Ono u čemu bi se morali složiti je odgovor na pitanje jesmo li u stanju danas i sutra zločince kažnjavati, a žrtve poštivati bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ukoliko barem u tome postignemo konsenzus na dobrom smo putu da rat i ubijanja prestanu biti način rješavanja nesporazuma i problema. Zato je posebno važno da takav pristup u svojim izjavama ali i svakodnevnom radu primjenjuju oni koji imaju ovlasti odlučivanja o ratu i miru.

Zašto sam sve ovo napisao, i zašto su me Aleksandar Vučić i Ivica Dačić baš “naljutili”? Ne iz razloga koji će se ovih dana moći pročitati po nacional-šovinističkim portalima po Hrvatskoj, već potpuno suprotnih.

Volim ići u Srbiju, često sam u Beogradu, i bez ikakve patetike osjećam se tamo kao doma. Usudio bi se reći da u Srbiji imam prijatelja možda i više nego u Hrvatskoj. Ovo pišem upravo zbog njih, kao i svih ostalih stanovnika Srbije koji zaslužuju živjeti u boljoj državi i boljem društvu. Zaslužuju puno bolji životni standard, zaslužuju društvo političkih i medijskih sloboda. Ljudi koje poznam, a siguran sam i mnogi koje ne poznajem, europski su građani po svemu, osim po političkim elitama koje ih vode.

Vučić bi prvo trebao pomoći Srbima u Srbiji

I upravo zbog toga jedan savjet gospodinu Vučiću. Lijepo od njega što nudi pomoć i zaštitu Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, i na Kosovu. Ali, možda bi prvo trebao pomoći Srbima u Srbiji.

U tome mu sigurno neće pomoći nekvalitetno obračunavanje s prošlošću. Posebno ako je to samo pokazatelj nedostatka kvalitetnih rješenja za budućnost.