"Ako mene i moje dijete neće u EU, jer nas smatraju manje vrijednim, onda ja njima kažem - MRŠ"!

Viktor Ivančić je negdje napisao kako je Evropska unija muzej napuštenih evropskih vrijedenosti. Tome nemam što dodati, samo aplaudirati. Ako zbrojimo prije neki dan objavljenu Makronovu viziju Evrope, sa prije desetak dana objavljenom Stratfor/CIA analizom budućnosti Evrope, dobijemo sljedeće: Zapadnu Evropu, ekonomsku i politički uniju kao jedan blok, takozvanu Višegradsku skupinu kao drugi blok, koji je sa onim prvim u nekoj vezi ekonomske, ali ne i političke unije, te ono što Stratfor/CIA nazivaju Nova Vizantija – čitaj, prostor kojim upravljaju Rusija i Turska. U toj perspektivi, koja, uprkos činjenici da još uvijek govorimo o špekulacijama, ne može biti prenebregnuta, naročito zato što smo iz EU obaviješteni da Crna Gora u EU neće ni 2025, pa ni 2030, nego, to nije rečeno, ali se nameće kao zaključak – nikad, pred Crnom Gorom ostaje izbor: ili će pripasti takozvanoj Novoj Vizantiji i nestati, ili će pripasti Višegradskoj skupini. To uspostavlja posve nove standarde onome o čemu smo već govorili: izboru između dva zla. Ako građani Crne Gore uopšte bilo šta više mogu birati.

Crna Gora je apsolutno nebitna država u evropskom kontekstu. Ali je idealan kandidat da bude primljena u EU. Zato što bi EU time pridružila državu koja je tako mala i slaba da joj ne može stvoriti značajan problem, a sa druge strane, tako bi vrlo jeftino pokazala da proces pridruživanja nije mrtav. Problem je u tome što, očito, taj proces jeste mrtav. Kada jedna imperija ili jedna ideologija više nije u ekspanziji, ona je u opadanju.

Koncept Utvrde Evrope je apsolutno neodrživ. Svaka utvrda ima samo jednu sudbinu: pašće. Ima Poova priča koja na divan način govori o tome. Mislim, naravno, na „Masku Crvene smrti“. Ne samo da će smrt koju si visokim zidovima želio odbiti ući i stići i do najtajnije odaje utvrde, nego je smrt nastupila znatno ranije: onda kada si, da bi sačuvao sebe, odustao od sebe. Dragi Evropljani bi malo da budu svjetionik vrijednosti i civilizacije, malo bi da osvajaju, pa malo da šire tržišta. Malo su za slobodu kretanja ljudi, roba i ideja, sa naglaskom na kretanje roba. Malo su prevazišli ideju nacije-države, sve dok je nacionalne granice i nacionalne zakone potrebno ukloniti da ne smeta njihovom liberalnom kapitalizmu. Ali dragi Evropljani imaju problem kada im, shodno nadnacionalnoj ideologiji slobode koju su sami promovisali, počnu pristizati ljudi-barbari sa svojim barbarskim idejama. Barbarski novci su dobri, no to se ne može reći i za njihove ideje i kulture. Stoga bi dragi Evropljani sada malo utvrdu, pri čemu je jasno da kada govore o „očuvanju hrišćanskih vrijednosti“ misli na očuvanje opljačkanog. Kao što je ondašnjoj formi kapitalizma odgovarala ideologija slobode, novoj formi kapitalizma odgovara povratak nacije-države. To je sve.

Kaže Benjamin kako je svaki spomenik kulture ujedno i spomenik barbarstva. Luvr je, hoće se reći, muzej, ali je ujedno i Ali Babina pećina.

Naposljetku, da se vratim na odnos Crne Gore i Evropske unije. To je za mene pitanje ljudskog dostojanstva. Koje nije rezervisano samo za moćne i bogate. Ako EU, kao manje vrijedne, ne želi primiti mene i moje dijete, a želi istovremeno, preko svojih namjesnika u Crnoj Gori, upravljati našom budućnošću, pričajući nam bajke o pridruženju koje svakim danom postaje sve dalje, jedino što na to imam reći gospodi evropskim ambasadorima u Podgorici i probranim damama i gospodi u Briselu je: mrš.

 (Iz intervjua Andreja Nikolaidisa zagrebačkom Nacionalu)