Piše: Hrvoje Klasić
Krajem studenog 1984. pjevač Zabranjenog pušenja izgovorio je na koncertu u Rijeci frazu koja je cijeli bend skoro stajala karijere. Aludirajući na marku pojačala, ali ipak i uz dozu provokativnosti, uzviknuo je “crko maršal!”.
Čuvari tekovina revolucije a posebno lika i djela maršala Tita nisu imali smisla za šalu. Kako bi se spriječile slične neugodne situacije slijedeći koncert ove grupe je otkazan, a članovi benda su na “informativnim” razgovorima u policiji morali dokazati svoju vjernost režimu.
Među onima koji su se svojom pravovjernošću i agresivnošću isticali u hajci koja je uslijedila bili su predstavnici organizacije boraca iz rata. Nije im to bio niti prvi niti zadnji put. Svojim negativnim mišljenjem često su presuđivali javnom prikazivanju nekog dokumentarnog ili igranog filma, premijeri kazališne predstave, izdavanju knjige ili izlasku rock albuma.
Prepoznavanje neprijatelja domovine
U spomenutoj boračkoj organizaciji nisu sjedili filmski, književni niti glazbeni kritičari. Njihov jedini, ali dovoljni legitimitet i autoritet počivao je na činjenici da su sudjelovali u ratu. Samim time, tko je bolje od njih mogao prepoznati neprijatelja domovine, te njegovu prljavu rabotu u korijenu sasjeći.
Eto, takve su stvari bile moguće u nedemokratskom režimu. Umjesto stručnosti važnija referenca je često bio odgovor na pitanje “gdje si bio ’41?”. Ali kažem, to je bilo prije više od trideset godina kada na ovim prostorima nije bilo demokracije nego su vladali kriteriji političke i moralne podobnosti. Danas je sve potpuno drugačije. Ili?
Hrvatska nikad nije izašla iz takve atmosfere
Otkazivanje Bajaginog koncerta u Karlovcu 2018. na “preporuku” organizacija boraca iz (Domovinskog) rata neki su nazvali povratkom u prethodno opisanu atmosferu. Po mom mišljenju oni koji tako misle nisu u pravu. Hrvatsko društvo, sudeći po brojnim primjerima, iz takve atmosfere nikad nije ni izašlo.
Od dva moguća scenarija izabrali smo onaj najlošiji. Dakle, mogli smo sve dobro što je postojalo u prošlom režimu, sve od čega su radnici, učenici, pacijenti, umirovljenici i svi ostali građani imali koristi, uzeti u obzir, unaprijediti i učiniti još boljim.
I naravno, sve što je bilo loše trudit se ne ponovit. A što smo učinili? Potpuno iracionalno, metodom kolektivne amnezije nastoji se negirati da je išta uopće bilo dobro, a sve ono što je bilo loše uspijeli smo “unaprijediti” i učiniti još lošijim.
Fake news o Bajagi
U slučaju Bajaginog koncerta posebno zabrinjavaju razlozi ili bolje rečeno opravdanja za otkazivanje. Zvuči nevjerojatno da jednog profesionalca u jednoj pravnoj državi u obavljanju njegovog posla mogu spriječiti laži i dezinformacije.
Drugim riječima, Bajaga nikada, pa ni u Kninu 1993. nije pjevao četničke pjesme. Ta (dez)informacija je već odavno demantirana. I nikome ništa. Njome se i dalje barata, difamira i presuđuje. Gore od toga što se takve stvari događaju samo je to što su nam postale normalne. Danas je žrtva takve kampanje Bajaga, sutra može biti bilo tko od nas.
Bajaga je bio simbol antimiloševićevske Srbije
Za kraj nešto osobno u cijeloj priči. Momčilo Bajagić Bajaga moj je ne samo omiljeni pjevač nego i omiljena ličnost s rock scene. Odrastao sam na njegovoj glazbi, ali i na njegovoj pozitivnoj energiji. U ljeto 1991. kada sam obukao uniformu i dao svoj zbilja skromni braniteljski doprinos Bajagu sam nastavio slušati još intenzivnije. I do današnjih dana nisam prestao.
U vrijeme rata slušajući ga htio sam sam sebi dokazati da ne ratujem protiv Srba nego protiv bezumnih i zlih ljudi. Za mene je upravo on tada bio simbol “druge” Srbije, one koja je ustala protiv politike Slobodana Miloševića, koja se aktivno protivila ratu i nacionalizmu, koja je htjela slušati rock’n’roll a ne “limene trube i vojnu muziku”.
Bajagina misija oduvijek je bila ista
Više nego dvosmisleno davao je Bajaga tih godina do znanja što misli o režimu u kojem živi. Ne samo riječima nego i djelima. Mjesecima je svirao na antimiloševićevskim protestnim skupovima, surađivao sa Zoranom Đinđićem.
Daleko od toga da je Bajagu interesirala politika. On je i tada prvenstveno bio pjesnik i roker. Njegova misija oduvijek je bila ista. Bez obzira na okolnosti, političare i režime, ili unatoč njima, graditi svijet mira i ljubavi.
Sve je više barbara, sve manje Rimljana
I baš zbog toga će puniti koncertne dvorane gdje god se pojavi. Ali, baš zbog toga ga neki nikad neće razumijeti ni voljeti. Kojih je više? Bojim se da je već davne 1986. Bajaga svojim stihovima dao proročanski odgovor.
Južna plemena ratnička su stigla ispod zidina, i sve je više Varvara a sve je manje Rimljana.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR