Vidjeti vodu u kojoj plivamo

Piše: Dino Bauk

Godina je pada Zida, proljeće 1989, mart, šesnaest mi je godina, drugi sam srednje, tada još usmjerene škole društvenih nauka i opće kulture, dovoljno star za duvan, alkohol i noćne izlaske, Cankara, Igoa i Dostojevskog, a ipak svejedno premlad za izborni listić. Taj i za punoljetne građane samo magloviti koncept pokušava preko nekih omladinskih subverzivnih medija pridobiti moju pozornost. I u tome uspijeva, na pomalo bizaran način, nakon što moj tada devetogodišnji brat izjavi za porodičnim ručkom da su se u školi neki mali Miha i još jedan drugi trećeškolac, znači dva mala šmrkava klinca, potukli do krvi, jer je jedan za Bulca, a drugi za Drnovšeka. Koji je to bio za Drnovšeka a koji za Bulca, čiji je to mali, iz kakve porodice, tko su mu roditelji, traže se podrobni detalji. I naravno: ko je pobijedio u tuči. Skoro pa trideset godina kasnije, deset godina poslije Drnovšekove smrti, na spratu gradske knjižare listam knjigu s njegovim portretom na naslovnici. Nekakav zbornik uspomena njegovih bližnjih i ne tako bližnjih suradnika i poznanika, među njima i Alje Brglez, koja kaže da u glasilu Socijalističkog saveza radnog naroda od 23. marta 1989. godine čitamo da će radni ljudi i građani po prvi put javnim izjašnjavanjem odlučivati o slovenskom članu predsjedništva SFRJ. Ta nedjelja 23. marta 1989. godine ostala je u njenom sjećanju kao nešto posebno, kao nedjelja na koju su ljudi masovno odlazili na birališta da daju glas za ime o kojem nisu znali ništa, ali su od njega očekivali sve – oličavao je nadu u promjene, koje smo u Sloveniji umjeli zamišljati bolje nego ljudi u drugim dijelovima zemlje.

Pr(a)va riječ koja nam pada na pamet kao asocijacija na prve demokratske izbore je, znači, nada. Ili promjena. Ili ti ga nada za promjene? Onda, 1989. godine nadali smo se društvenim promjenama koje bi značile više demokracije, sa više mogućnosti izbora i točno tu mogućnost tada je personificirao novi lik na sceni – Janez Drnovšek. Ljudima kojima nije nedostajalo ni solidarnosti, ni socijalne države, ni jakih javnih službi na području školstva, zdravstva, socijalne brige i kulture, pofalilo je dakle demokracije, one prave, višestranačke. Nisu se više bili spremni zadovoljiti njezinim supstitutom u vidu pluralizma mišljenja unutar jednopartijskog sistema. Iz te nade se, to je sada već legenda, rodila promjena. Dobili smo demokraciju, za samo tri godine imali smo prve višestranačke izbore, a usput, onako kao dodatak na vagi ostvarenih nadanja i promjena, dobili smo i samostalnu državu.

Čemu se nadati danas, kakve promjene zazivati, tri desetljeća kasnije, kad je djeci tadašnjih šesnestogodišnjaka već šesnaest, kad su oni dovoljno stari za tulume, alkohol i (još uvijek) za Dostojevskog i Igoa, a ipak premladi za izborni listić. Naše su zadnje nade te vrste stare ravno četiri godine, koliko ih je prošlo od zadnjih izbora: nada za moralnijim društvom i državom koju je budilo novo lice zadnjih izbora, Miro Cerar, profesor i pravnik, kao i nada da ćemo napraviti prvi mali korak ka sistemskoj promjeni u smjeru jednakopravnijeg, solidarnijeg društva, koju su budili mladi socijalisti, alternativnog izgleda i ideja. Osjećalo se tada, prije samo četiri godine, nešto u zraku, još nešto mimo proljeća, neki povjetarac promjena koji je dopuhao sa nemirnih ulica i trgova na kojima su se, zimu prije toga, odigrali takozvani ustanci protiv korupcije i nedemokracije. Onaj tko je na zadnjim izborima prije četiri godine mislio da je temeljni problem današnjeg slovenskog društva (zbog kojeg je i vrijedilo izaći na ulice) pokvarenost i korumpiranost ljudi na vodećim položajima u gospodarstvu i politici, taj se nadao novoj etici i poštenju novih lica na političkoj sceni. Ali bilo nas je, prije četiri godine, i onih koji smo mislili (ili barem instinktivno osjećali), da temeljni problem u stvari i nije u korumpiranosti i pokvarenosti svakog pojedinca na poziciji moći, nego u postojećem društvenom poretku, utemeljenom na prevladi neoliberalne ideologije, koja je polako, korak po korak, napunila ideološki ispražnjen prostor. Ovih nas potonjih i nije bilo tako malo, čak i ako znamo koliko je čvrsto ukorijenjeno većinsko mišljenje da taj neki neoliberalizam ne postoji, da je to neki izmišljeni, radikalni ljevičarski, ludistički čak koncept, otrcani refren iza svake njihove revolucionarne strofe.

Neoliberalizam naravno itekako postoji.

Razlog tome da ga većina nije sposobna vidjeti vrlo je jednostavan. Neoliberalizam je kao voda u priči Šta je voda Davida Fostera Wallacea. Valjda ste je čuli: dvije ribe plivaju i razgovaraju, nailazi treća i pozdravi pitanjem: kakva je voda danas, momci?, na što one dvije zabezeknuto odgovore: šta ti dođavola dođe ta tvoja voda?. Svi plivamo u toj neoliberalnoj vodi, svi mi smo svojim promišljanjima i djelovanjem upleteni u iste neoliberalne modele, zato nam i jeste tako teško prepoznati taj fil rouge koji uistinu određuje naše djelovanje i opredjeljenja. Ili, kako piše Jeremy McCarter u svom romanu Mladi radikalci: Rat za američke ideale, u kojem opisuje milje američkih mladih socijalista dvadesetih godina prošlog stoljeća: vrlo su rijetko pravi protivnici napretka male grupice pokvarenih plutokrata, češće je to sistem koji nas sve obuhvaća i koji se neprestano uspostavlja djelovanjem svakog od nas, čak i onih koji sebe smatraju vrlima.

O čemu, dakle, pričamo kad pričamo o neoliberalizmu?

Kad ja pričam o neoliberalizmu, pričam o svom prijatelju Janu i njegovom bratu Leu. Jan je dugotrajno nezaposlen radnik strugarske stručne spreme, a Leo je nedavno umro, nakon što je život proživio s cerebralnom paralizom unutar zidova socijalne institucije, dok su njegova dva brata, Jan i Dani, živjela s majkom u nekad društvenom stanu kojeg je njihov pokojni otac otkupio po privatizacijskom zakonu, da bi ga poslije njegove smrti, iza njega naslijedila njegova tri sina i žena. Neoliberalizam stupa na scenu na ostavinskoj raspravi iza pokojnog Lea, kad se u sudskoj dvorani, pored njegove majke i braće Jana i Danija, pojavljuje i predstavnica grada u kojem svi oni cijeli život žive, da bi taj isti grad proglasila kao nasljednika Leove šestine stana, skupa s ožalošćenim najbližim članovima porodice.

U čemu je fora?

U kom grmu čuči zajeb, pita se moj prijatelj Jan, koji ne zna da u Zakonu o nasljeđivanju postoji mali članak velikih posljedica, po kojem se nasljeđivanje iza osobe koja je uživala socijalnu pomoć ograničava do visine primljene socijalne pomoći na taj način da svojstvo/imanje pokojnika u vrijednosti primljene socijalne pomoći postaje vlasništvo države, odnosno opštine, od koje je socijalnu pomoć ta osoba primala. Znači: za Lea, sa njegovom cerebralnom paralizom, društvo nije uzelo da se brine kao o osobi kojoj je posebna briga potrebna na temelju solidarnosti i ustavno određene socijalnosti ovoga društva i države, nego se između njega i društva, svih tih pustih godina, odvijao odnos potpuno druge prirode, brutalno bezosjećajni, ekonomski, dužničko-vjerovnički odnos. Leo koji nikad nije radio, koji nikad nije posudio nikakav novac, koji je cijeli svoj život bio samo teško bolestan, po računu koji je na njegovu ostavinsku raspravu donijela opštinska službenica, umro je dužan debelih trista hiljada eura. I to u gradu i državi u kojima inače veliki dugovi imaju jaku tendenciju nestajanja, isparavanja u zrak. Kroz nebrojene postupke prisilnih nagodbi, stečajeva i prijenosa diskontiranih potraživanja na tzv. slabu banku, nestajali su milionski dugovi, da bi brojni dužnici, neuspješni i korumpirani vlasnici tvrtki i njihovi menadžeri osvanuli rasterećeni i spremni na nove slične poslovne podvige. Ali: to su bili neki drugi, drugačiji dužnici, to nisu bili teško bolesni pojedinci poput Lea, koji je eto, u deželi zaduživanja, prenapuhanih investicija i neodrživih finansijskih shema, a da sam u životu nije protraćio ni jedan jedini euro, tolar ili dinar, umro dužan ko Grčka.

Priči tu još nije kraj. Šlag dolazi na kraju. Grad uistinu nema neku suvislu potrebu za vlasništvom 1/6 malog stana, koja je ostala iza Lea, zato gradsku službenicu na ostavinskoj raspravi iskreno zanima da li je ožalošćena porodica jadnog Lea u stanju od opštine otkupiti (ponovo!) taj šesti dio stana, da li bi se u nekoj njihovoj čarapi doma možda ipak moglo naći koji euro, dva, tri… Jan ima policu životnog osiguranja, na kojoj se za svih ovih godina, malo po malo, po djelićima doista bijednih dohodaka, nakupilo par tisuća eura. Super, imamo rješenje! kao da je zapljeskala i poskočila opštinska službenica; ako Jan dobro pogrebe sav novac koji je godinama štedio, i pored njega to naprave i brat i majka i sve što su postrugali i skupili odnesu u opštinu i polože u opštinski fiscus, opština će se odreći svojeg zakonitog prava nasljedstva iza prezaduženog Lea!?

Ako do sada još nisam imao pravu sliku o tome kako funkcionira temeljni zakon neoliberalizma o kretenju novca od dna prema vrhu društvene piramide, onda su mi se na ovom slučaju, potpuno jasno i prezentno, pred očima iscrtali i oni zadnji, najmanji kapilari u podrumu društvene piramide, kojima društvo (samodeklarirano kao socijalno) preko neoliberalnih poluga raspršenih diljem zakonodavnog sustava, bez ikakve milosti crpi i preraspoređuje i one zadnje eure i cente ljudi koji ionako nemaju dovoljno za dostojan život. Kamo? Pa prema gore, naravno. Jednako kao što se to preraspoređivanje novca i bogatstva prema gore vrši preko svakog potplaćenog, prekarnog rada, svakog outsorcinga, svakog neplaćenog sata odrađenog preko osmosatnog radnog vremena, sve s namjerom da do radnika (u najširem smislu te riječi, znači onoga koji nije vlasnik sredstava produkcije) kapne što je moguće manje novca.

Ako je, dakle, neoliberalizam (još) tu, danas jači no ikad (na steroidima, što se kaže), onda je nadati se solidarnijem, pravičnijem društvu danas jednako bitno kao što je prije trideset godina bilo nadati se demokraciji. Vidjeti vodu u kojoj skupa plivamo je prvi korak do promjene.

Autor (1973) je advokat, kolumnist i pisac iz Ljubljane. Tekst je preuzet iz Mladine, u prevodu autora.