Ako ste Srbin koji je pobjegao u Oluji ili nekadašnji slavonski Njemac, vas na đedovskom ognjištu ne čekaju

Piše: Ante Tomić

Stotine Hrvata svakodnevno odlaze iz Hrvatske. Bogzna zašto, znanost još nije rasvijetlila ovaj fenomen. Zna se zašto čaplje s jeseni lete u Afriku i zašto jegulje plivaju u Sargaško more, ali zašto Hrvati odlaze iz svoga čarobno lijepog zavičaja između Drave i Jadranskog mora, biolozima je dan-danas nerješiva zagonetka.

Mi smo Hrvati jednostavni, primitivni ljudi. Oduzmeš li nam jela od tri sastojka, glazbala s jednom žicom i pjesme s dva stiha, što će od nas ostati?

Kako bilo, mnogi naši ljudi nakon nekog vremena shvate da su se prevarili. Nađu odlično plaćen posao, smjeste se u udoban i prostran stan u mirnom predgrađu Muenchena, otplate Passat, naprave prvorazredne zube, ljetuju na Ibizi, zimuju u Chamonixu, gledaju Bayern uživo u Alianz Areni i uštede šest do sedam stotina tisuća eura za desetak godina, ali sve uzalud.

Pajdo moj, nije to to, kažu oni gorko. Nedostaje im rodni Neorić, vrh Kozjaka ujutro u magli, iz daljine zvuk mjedenog zvona na ovunjskom vratu, a subotom navečer tučnjava u gostionici.

Joj, rugat će nam se

Oni bi se vratili, ali je nezgodno. Boje se da će im se u starom kraju rugati, da će im zemljaci koji plaćom jedva pokrivaju ratu stambenog kredita u švicarskim francima kroz prozor starog Yuga krezubo doviknuti: “Jesmo li vam rekli, a?! Nema do Lijepe naše!”

Zbog ovakvih ružnih situacija u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske su napravili poseban Ured dobrodošlice, zamišljen da iseljenicima učini stvar lakšom. Smisao je Ureda dobrodošlice, ukratko: “Vratite se u Hrvatsku, nećemo vam se smijati.”

Otkad je osnovan, nema dana da u Ured dobrodošlice ne dođe koji Hrvat iz Njemačke, Kanade ili Irske, postiđen da jednom u prošlosti nije imao vjere u voljenu zemlju, da je nasjeo drskoj propagandi kako je negdje bolje nego u nas. Takvi obično nose tamne naočale, a nije rijetkost ni da nalijepe lažne brkove da ih tkogod ne prepozna. “Mib svrtili”, mucaju oni jedva razgovjetno, tiho, pokajnički. “Kako, molim?” upita službenik, ne odolijevajući ipak da im se zlobno ne podsmjehne. “Khm! Mi bi se vratili”, ponove nevoljni iseljenici rumeneći se od nelagode, a onaj za stolom se sažali i reče: “Kako da ne, sjedite, sjedite. Nećemo dugo. Brzo to ide.”

Ured dobrodošlice zamišljen je da naše ljude iz dijaspore kratko upozna s prilikama u zemlji, uputi ih u recentna hrvatska pravila i običaje ne bi li se što uspješnije prilagodili životu ovdje. Pretpostavljam da su štampali nekakvu brošuru gdje je podrobno nabrojano koliko valja dati gradskom službeniku da bi se kuća u razumnom roku priključila na vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, koliko uobičajeno ide građevinskoj inspekciji, a koliko liječniku u invalidskoj komisiji, kome se javiti tražite li posao, gdje se možete upisati u HDZ, kojem župniku bez straha možete poslati dijete na vjeronauk i slične informacije bez kojih je život u Hrvatskoj praktično nemoguć.

Nemoj sine nikud ići...

Uzgred, da ne bude zabune, Ured dobrodošlice namijenjen je samo etnički nesumnjivim Hrvatima. U prijavi svakako valja donijeti nekakvu potvrdu da ste se izjašnjavali kao Hrvat, a neće odmoći ni katolička krštenica. Ako ste Srbin koji je pobjegao u Oluji, potomak Talijana koji su se nakon Drugog svjetskog rata odselili iz Istre ili nekadašnji slavonski Nijemac, vas se na djedovskom ognjištu ne čeka. Džaba ste dolazili, nema hostese u narodnoj nošnji koja će vama poslužiti “welcome drink” ni debeljuškastog tenora koja će vama osjećajno zapojati: “Nemoj, sine, nikud ići, tvoj je kamen, maslina i drača.”

Ured dobrodošlice, u najkraćim crtama, još je jedan u beskrajnome nizu idiotskih tijela državne uprave u ovoj beznadno pokvarenoj, truloj birokratskoj i nacionalističkoj zemlji. U samoj ideji toga tijela sadržani su zapravo svi dobri razlozi da se odselite iz zemlje.

Iseljenicima će to nesumnjivo pomoći. Ako se ijedan od njih ujutro probudi ispunjen čežnjom za starim krajem, pitajući se šta više radi u Muenchenu ili Torontu, i pomisao da tamo negdje iza sedam gora ima nešto što se zove Ured dobrodošlice i u njemu dva hadezeovska poletarca koji primaju plaću da dijele letke Plitvičkih jezera i diskove klape Intrade, dovoljni su da shvatite kako to strašno mjesto zvano Hrvatska više nikad ne želite vidjeti.