BiH i Kosovo

Piše: Emir Suljagić

Dok predsjednici Kosova i Srbije, Hašim Thaci i Aleksandar Vučić traže podršku EU za „razmjenu teritorije“ između njihovih zemalja, treba imati na umu da razgovor o podjeli – jer, to je ustvari to – Kosova nije razgovor o podjeli Kosova, nego Bosne i Hercegovine.

Donekle je ironično da su Thaci i Vučić otvoreno pokrenuli pitanje promjene granica između Kosova i Srbije na godišnjicu jednog drugog pokušaja podjele Bosne i Hercegovine. U augustu 1939. premijer Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković i vodeći hrvatski političar Vladko Maček postigli su sporazum kojim je Bosna i Hercegovina prestala da postoji kao posebna politička i administrativna cjelina, tako što je Hrvatska Banovina anektirala otprilike trećinu, dok je srpskoj jedinici u budućoj, projiciranoj, državi pripalo ostalo.

Kada je nakon Drugog svjetskog rata upitan o statusu koji je po sporazumu imalo muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine, Maček – koji je u današnjoj Hrvatskoj slavljen kao veliki državnik – odgovorio je: “Mi smo se sporazumjeli, kada smo došli na Bosnu i muslimane, da smatramo da muslimani ne postoje. I tako smo i radili.”

I dok su promjene granica na zapadnom Balkanu smatrane nezamislivim prije svega nekoliko godina, ono što se kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom čini se kao da pruža podršku Thacijevom i Vučićevom eksperimentu. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država, John Bolton izjavio je nedavno da “Washington neće iznositi sud o ideji razmjene teritorija između Srbije i Kosova”.

Izjave komesara za proširenje EU, Johannesa Hahna također održavaju taj stav. „Oni moraju pronaći rješenje, mi ćemo ga razmotriti otvorenog uma. Ali, iznad svega, ono mora doprinijeti regionalnoj stabilnosti i EU putu obje zemlje“, izjavio je on nedavno.

Vjerovatno ključnu ulogu u postizanju plana o podjeli Kosova – ne treba imati iluzije, plan je već napravljen, sporazum postignut i vrijeme nije na našoj strani – odigrali su Austrija, odnosno njena vlada i Federica Mogherini, europska komesarka za vanjsku politiku i sigurnost. Austrijska Vlada je u proteklim mjesecima bila „kanalizator“ napora usmjerenih na zaobilaženje evropskih institucija u kojima bi se suočili sa njemačkim i španskim vetom na promjenu granica.

Usto, jedna od manje očiglednih stvari u vezi sa podjelom plana Kosova koji će cijeli region gurnuti preko ivice odigrali su evropski socijaldemokrati: ponovo, sa izuzetkom njemačkih i španskih socijaldemokrata i socijalista, sve socijaldemokratske partije u Evropi podržavaju podjelu. Posljednji u nizu koji je javno dao podršku, bez obzira na moguće posljedice po njegovu zemlju je makedonski premijer Zoran Zaev. U tom smislu ne treba čuditi ni da je jedna od pogonskih snaga ovog plana, sa krajnjim ciljem stvaranja albanske konfederacije ili Sjedinjenih Albanskih Država i premijer Albanije, Edi Rama.

Ova promjena stava suštinski znači da je EU odlučila da pogazi 20 godina angažmana u regionu. Problem je u tome što to čini u trenutku kada se već „zakuhava“.

Kakvi god da su detalji dogovora između Thacija i Vučića, čini se da je sastavni dio dogovora pristupanje Kosova u članstvo UN-a i drugih međunarodnih institucija.

Prije svega nekoliko sedmica, predsjednik entiteta RS, Milorad Dodik rekao je da ako Kosovo dobije članstvo u UN-u i drugim međunarodnim institucijama, bosanski Srbi će „također tražiti stolicu“ u UN-u; drugim riječima, krenuće put nezavisnosti.

Ovo nije isprazna retorika. Dodik je dugogodišnji ruski klijent. Rusija, pak, aktivno podržava domaće političke i paravojne aktere čiji je cilj podjela Bosne i Hercegovine sa ciljem da spriječi dublju integraciju cijelog regiona sa Zapadom.

Dodik otvoreno zagovara otcjepljenje polovice Bosne i Hercegovine i redovno o entitetu Republika Srpska govori kao o „drugoj srpskoj državi na Balkanu“. Tokom proteklih godina potrošio je milione dolara na lobiranje u Washingtonu s namjerom da promjeni konsenzus unutar američke političke klase o nepovredivosti granica Bosne i Hercegovine. „Razmjena teritorije“ između Kosova i Srbije stvorila bi presedan koji je potreban za provođenje u djelo njegovih secesionističkih ciljeva.

Drugi bosanski susjed, Hrvatska, također ima ulog u zalaganju za promjenu granica na Balkanu. Hrvatska ima istoriju nastojanja da anektira dijelove Bosne i Hercegovine putem politike krvi i tla. Hrvatska je tokom devedesetih godina teritoriji Bosne i Hercegovine u djelo provodila projekt Velike Hrvatske brutalnom politikom masovnih ubistava, koncentracionih logora i sistematskim korištenjem muslimana kao robovske radne snage.

Politička klasa u Hrvatskoj uopšte ne žali zbog toga, kao što ne žali ni zbog mračnog poglavlja saradnje sa nacistima u Drugom svjetskom ratu i saučesništvu u genocidu nad jevrejskom, romskom i srpskim zajednicom.

Usto, u posljednjih nekoliko godina, hrvatsko društvo u cjelini – uz podršku nekih vodećih ličnosti Katoličke crkve – iznova otkriva “kulturno graničarstvo” kao dio svog identiteta, braneći Europe od zamišljenog “islamskog proboja”.

I Srbija i Hrvatska se intenzivno naoružavaju. Hrvatska je kupila izraelske F-16, dok je Srbija nabavila ruske Mig-29. I hrvatski i srbijanski mediji kontinuirano kleveću bosanske muslimane i predstavljaju zemlju kao „utvrdu ISIL-a“ u Europi.

Najvažnija lekcija devedesetih godina je da ne postoji ništa upravljivo u vezi sa promjenama granica na Balkanu. Pokušaji promjena granica su uvijek bili praćeni krvoprolićem. Odobravajući Thacijevu i Vučićevu avanturi, EU i SAD složile su se još jednom katastrofom na Balkanu.

Kada kosovski presedan bude uspostavljen, i srpski i hrvatski nacionalisti će usmjeriti svoja nastojanja na Bosnu i Hercegovinu i njeno muslimansko stanovništvo.