Piše: Dragan Bursać
Mladenka Zadro je vesela djevojčica. Rođena je i odrasla u svojoj Grabovici. Tu nadomak Neretve, pored Jablanice. Grabovica je najljepše mjesto na svijetu.
Početkom septembra napunila je četiri godine. A čitav njen svijet, osim sunčanog neba Hercegovine, osim one rijeke podno Grabovice što se zeleni i nosi ljeti rashlad, čitav njen svijet su baba Matija, djed Ivan, tata Mladen i majka Ljubica.
I još više čitav njen Kosmos su joj braća Goran i Zoran. Kosmos iznad Grabovice. Jedan ima 13, a drugi 11 godina. Stariji su od Mladenke, i biće joj vječni životni oslonac. I kad ne bude ostalih, i kad sve prođe, moći će Mladenka da se osloni na braću.
Zašto se tresem?
Djevojčica to ne zna, ne može formulisati u racionalnu misao, ali njeno biće osjeća toplinu roditeljsku, ljubav bratsku, pa se sva razbaškari po travi ispred kuće u Grabovici. O, biće to lijep život sigurno.
A onda rafal, jedan pa još jedan.
Tijelo djeteta se instinktivno zatrese. Naviklo se to tijelo, u toj Grabovici, koja je postala nekako uska i ružna, naviklo se to malo biće i na strane ljude, na vojnike. Njih tri stotine prolazi čitavo ljeto kroz Grabovicu. Neki ostaju, neki odlaze, novi pristižu...
Ne zna Mladenka sa svoje četiri godine šta su vojnici i šta rade oko njihovih kuća. Ne zna Mladenka, ali njeno tijelo zna. Na svaki rafal se strese. I tako cijelo ljeto. Samo, ove septembarske noći je drugačije. Vojnici ne pucaju u zrak, kao i dosad. Nekako su se uozbiljili. Ne pričaju toliko glasno, ne smiju se. Tek pokoji šapat.
I trudi se Mladenka da shvati sa svoje četiri godine i ta lica i taj šapat i te puške, te strašne cijevi čija rika je tjera u groznicu. Trudi se dijete, ali ne može pojmiti. To je sa one strane razuma. I promatra Mladenka kako joj vojnici odvode braću Gorana i Zorana u štalu. I promatra Mladenka kako joj odovde baku Matiju, djeda Ivana i tatu Mladena iza kuće.
Ona stoji nasred dvorišta sa majkom Ljubicom. Majka joj je SVE, a njena dječija ruka oprana znojem i drhtavicom upija se u majčin dlan. I to njeno sve se pretvara u sluh. Sluša Mladenka kako se neki ljudi deru na njenu braću, traže hajvane. I sluša kako joj srce tuče, tamo sa njima i za njih u štali. Biće nešto strašno!
Proći će!
A onda sa druge strane iz pravca kuće rafal od kojeg se dijete zgrči. Pa još jedan. I još jedan. Majka je vodi u štalu prema braći. Ništa Mladenki nije jasno. Šta se desilo iza kuće? Sad se i majčina ruka trese. Majka nosi djevojčicu kao sastavni dio svoga tijela, što i jeste. Mladenka je ugledala Gorana i Zorana, kako se teturaju od straha. Stariji govori majci da treba da bježe u brdo, vojnici su počeli strijeljati.
Mati odmahuje rukom. Ne vjeruje šta joj sin govori. Kakvo bježanje, misli. Tu su svi, živi i zdravi, nije to ništa, proći će. Drhtavim glasom objašnjava dječacima da ostanu u štali, a ona će sa Mladenkom otići iza kuće da vidi šta je bilo. Pa i ovi vojnici su ljudi, nisu hajvani, ne bi digli ruku na nevine i nedužne, zar ne?
Mladenka u majčinom naručju osjeća svoje srce kako lupa i lupom zaglušuje srce majčino. Sad se obje tresu. Izlaze iz štale. Majka spušta djevojčicu pored sebe i polako se kreću ka sredini dvorišta. Mladenka osjeća nekakv čudan miris.
Da je imao ko da joj kaže, rekao bi joj barut. Sa majkom opet hoda ka kući. A onda u momentu vidi kako uz kuću curka crvena vitica vode. Da je imao ko da joj kaže, rekao bi krv. Na svu sreću tri vojnika su ih zaustavila prije kuće. Možda ne moram da gledam to nešto strašno, misli se dijete od četiri godine.
Vojnici im pokazaše rukom da stanu tu posred dvorišta. Poslušno, tiho, majka i kćerka su stajale jedna pored druge. Mladenka je uvukla glavu među ramena i kikice su joj nekako čudno izvirile naprijed preko tamnoplave haljinice. Stegla je majci ruku jače. Onda se stresla posljednji put. Ništa više nije čula.
Miris baruta i puške koje reže, stopile su se u noći iznad mrtvih tijela majke i kćerke.
Trag zvjeri i priča preživjele braće
Vedra noć u Grabovici 8. septembra 1993. godine. Vedra noć prije 25 godina. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas slavila svoj 29 rođendan. Da su joj zvjeri dozvolile, Mladenka bi danas bila sjajna mlada žena. Ali nisu...
I zvjeri su ubile sve u selu. Ubile su u toj noći 33 Mladenkina rodjaka i susjeda. Ubili su joj oca, majku, djeda i baku.
A, braća Goran i Zoran? Ovo je njihova priča:
"Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine".
Eto, dječaci su preživjeli da svjedoče zlu koje ih je zadesilo. O ljudima i zvijerima da svjedoče.
Ovo strašno zlodjelo počinjeno je u zoni odgovornosti IV. korpusa Armije RBiH.
Zločin bez adekvatne kazne
Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Ali samo za pojedinačne zločine ubistva. Ne i za ratne zločine. Na sramotu ove zemlje.
Da podsjetimo, Enesa Šakraka Županijski sud u Sarajevu osudio je na 10 godina zbog ubistva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubistva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubistva troje članova porodice Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.
Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po komandnoj odgovrnosti NIKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.
U Grabovici su stradali:
Josip Brekalo, 1939.
Luca Brekalo, 1939, žena Josipa
Pero Čuljak, 1913.
Matija Čuljak, 1917, žena Pere
Andrija Drežnjak, 1921.
Mara Drežnjak, 1921, žena Andrije
Dragica Drežnjak, 1953, kćerka andrije i Mare
Živko Drežnjak, 1933.
Ljubica Drežnjak, 1932, žena Živkova
Cvitan Lovrić, 1936, ubijen prije 09.09 1993. u svojoj kući
Jela Lovrić, 1940, žena Cvitanova, ubijena prije 09.09 1993. u svojoj kući
Mara Mandić, 1912.
Ivan Mandić, 1935.
Pero Marić, 1914.
Dragica Marić, 1914, žena Perina
Ilka Marić, 1921.
Ruža Marić, 1956.
Martin Marić, 1911.
Marinko Marić, 1941.
Luca Marić, 1944, žena Marinkova
Marko Marić, 1906.
Matija Marić, 1907, žena Markova
Ruža Marić, 1935.
Ilka Miletić, 1926.
Anica Pranjić, 1914.
Franjo Ravlić, 1918.
Ivan Šarić, 1939.
Ivan Zadro, 1924.
Matija Zadro, 1923, žena Ivanova
Mladen Zadro, 1956, sin Ivana i Matije Zadro
Ljubica Zadro, 1956, žena Mladenova
Mladenka Zadro, 1989, četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena
Jozo Ištuk, 1930. ubijen prije 30.07.1993. u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće.
Još 16 tijela nije pronađeno. Pretpostavlja se da su bačena u Neretvu ili u akumulacijsko jezero HE Salakovac. Neki od ubijenih prije egzekucije su bili monstruozno mučeni.
U zapisima stoji:
- Jozo Brekalo bio je razapet na krst, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;
- Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero Marić je zaklan;
- Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubistvo.
Danas, tačno četvrt vijeka poslije, Grabovica ne postoji. Nema u njoj stanovnika. Samo duh četvorogodišnje Mladenke koja će vječno imati čeriri godine i koja će vječno tražiti pravdu za sebe i svoju mrtvu porodicu.
Mrtva, a živa iznad nas, Neretve i Svemira.
Da se ne zaboravi!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR