Piše: Srđan Šušnica
Neki dan mi na mail adresu stiže link za članak izvjesnog autora Vedrana Filipovića objavljenog 22.9.2018. na Prometeju pod nazivom “Komšić je karikatura građanske BiH” (http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/komsic-je-karikatura-gradjanske-bih-3613). Pročitam jednom, pa drugi put, ne bi mi teško i treći put, i onda se zapitam pa šta to treba Prometeju, takvu blamažu!?!
U tekstu se iznosi niz tvrdnji koje, kako tekst odmiče postaju međusobno kontradiktorne i proizvoljne. Autor polazi od različitih ideoloških stajališta, koristeći ih onako kako mu odgovara kako bi opravdao napad na Komšića: To čini nekad sa pozicije “realpolitike” i politike moći (“Dayton je legitimirao svačiju borbu...”), nekad sa pozicije hrvatskih i srpskih kleronacionalista i esencijalista u BiH i regionu (npr. tvrdnjom da Komšić “nije legitiman predstavnik građana, jer se radi o produženoj ruci bošnjačkog nacionalizma”), a nekad sa ideološke pozicije u kojoj je autoru, tobož, stalo do građanske države BiH. Ukratko prema autoru Komšića treba napasti zato što nije dovoljno građanski ili lijevi, što ga “hrvatski puk u BiH” ne voli, što nije dovoljno djelovao da ublaži nacionalističke tenzije kod Hrvata, već je, tobož, on baš taj koji je raspirio hrvatski nacionalizam u BiH.
Zamjene teza
Autor ne vidi problem u diskriminatornom karakteru Izbornog zakona i dejtonskog ustava koji guši i zabranjuje politička prava čovjeka kao građanina i glasanje preko i mimo nametnutih etničkih i klerikalnih granica. Autor uzroke Čovićevog HB nacionalizma ne traži u masovnoj korupciji hercegovačkog kriminalno-političkog klana koji malo-malo trese i Plenkovića i samu hrvatsku Vladu, a da neće Bosnu. Autor ne vidi uzroke krize ni u interesima Čovića, Vase Brkića i hercegovačke bratije da štite svoje bogatstvo i privilegije koje su stekli i uvećali pljačkajući federalne i kantonalne budžete, javna preduzeća, iskorištavajući milione eura kojom Hrvatska država finansira zapadni dio Mostara. Autor uzroke HB nacionalizma ne želi da vidi ni u interesima i milionima eura koje je ova bratija sa Karamarkom na čelu dobila i dobija prodavajući aluminijsku industriju Rusima i sarađujući sa ruskim oligarsima i Putinovim režimom. Autoru je srž problem niko drugi nego “Komšić”! Neozbiljno, traljavo, neanalitički i tendenciozno.
Iz teksta izdvajam ključnu aistoričnu i neetičku poziciju iz koje je autor krenuo u svoje distopijske konfabulacije i napad, a koja u suštini razotkriva namjere autora koje na žalost nemaju veze sa “građanskim” ili “lijevim”, već sa daleko opskurnijim političkim gledištima i namjerama.
Tako autor konfabulira: “Međutim, dok su drugi ispunjavali svoju misiju rastakanja BiH, zbog čega su, kao nacionalisti, i bili birani, on nije ispunjavao ono zbog čega je on bio biran. Kao predstavnik svih građana, što za sebe voli reći, nije ništa učinio na revitalizaciji građanske države. Štaviše, dodatno je urušio njenu mogućnost tako što je jačao nacionalizme, prije svega hrvatski, a posredno i druga dva. Komšić je izabran i kao ratni neprijatelj rušitelja Bosne i Hercegovine. Dayton je legitimirao svačiju borbu, i onu VRS-a i onu HVO-a i onu ARBiH. Taj legitimitet svojim potpisom ovjerio je i Komšićev vrhovni komandant Alija Izetbegović. Dolaskom na poziciju vlasti, ne uvažavajući tu činjenicu, Komšić je bio nastavak rata mirnodopskim sredstvima, baš kao što je i Dodik nastavak Karadžića, a Čović Bobana. Militantnom retorikom osporavajući legitimitet borbe srpskog i hrvatskog nacionalizma za njihove vizije Bosne i Hercegovine, koje im je u Daytonu, podsjećam, legitimirao i Alija Izetbegović, Komšić je naracije srpskog i hrvatskog nacionalizma u svijesti srpskog i hrvatskog puka učinio opravdanim...”
Milion je tu logičkih i istoriografskih grešaka i zamjena teza. Iako ističe da su nacionalisti ti koji rastaču BiH, autor ne napada iste te nacionaliste koji su dakle u ofanzivi rastakanja BiH, već Komšiću stavlja na teret da nije ništa uradio na revitalizaciji građanske države – ali ne vidi, ili ne želi da vidi, da je fenomen “Komšić” sam po sebi subverzivan i podriva etnofašistički poredak u koji su, srpski pa i hrvatski nacionalizam, okovali Bosnu i polagano je rastaču.
Fenomen “Komšić” je, dakle, sam po sebi bez ikakvog dodatnog djelanja, bio i ostao brana i prst u oko, ne “legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima u BiH” kako nariče autor, već jednom podivljalom etnofašizmu koji je po uzoru na RS i pansrpski nacionalizam, krenuo u masovno klanje i proganjanje nehrvatskog stanovništva kako bi se stvorio i očuvao čisti hrvatski teritorij, zrak i ko zna šta još – i naravno kako bi na jugu podebljali “hrvatski perec” kako je jedan bivši “komunista” i “jugoslaven”, Tuđman, volio reći. Zato i izaziva gnjev nacoša.
Ekskluzivno “pravo” predstavljanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH
Autor spočitava Komšiću nečinjenje, neraleksiranje etničkog i građanskog, i krivi ga što nije drugi mandat posvetio “senzibilizaciji Hrvata u BiH za ideju građanske države”. Nadasve da je svojom “militantnom retorikom, osporavajući legitimitet borbe srpskog i hrvatskog nacionalizma za njihove vizije Bosne i Hercegovine, koje im je u Daytonu, podsjećam, legitimirao i Alija Izetbegović, Komšić je naracije srpskog i hrvatskog nacionalizma u svijesti srpskog i hrvatskog puka učinio opravdanim”.
Zavodljivo, nema šta! Ali autor se pravi “mutav” pa ne želi da primjeti da su vizije HDZ-hercegovačkog i srpskog nacionalizma o BiH i prije i za vrijeme i poslije Komšića imale isti smjer: podjeli teritorij, podjeli ljude, podjeli naselja, ulice, zgrade i haustere, podjeli i drži podjeljenom djecu u školama i vrtićima, podjeli pacijente u bolnicama, posij i održavaj mržnju prema muslimanima i pravoslavnima, protjeraj sve što ne pripada tvom etnosu ili vjeri i traži svoju etnički i vjerski ekskluzivnu teritoriju.
Upravo HDZ u BiH održava dvodecenijski kontinuitet segregacije učenika u monstruoznom modelu “dvije škole pod jednim krovom” i vodi politiku nepriznavanju konstitutivnosti srpskom narodu u tzv. većinskim hrvatskim kantonima. Kakve Komišić ima veze sa tim? Autor se pravi neuk pa ne želi da u pamćenje dozove Jelavićev pokušaj obnove HB sa proustaškim i ultradesničarskim partijama u vidu “Hrvatske samouprave” još 2000. godine, kojeg je u korijenu sasjekao ne Komšić, niti Bošnjaci, već OHR i međunarodna zajednica, koja nije željela da trpi još jednu RS i još jedan depo gdje će sakrivati na desetine glavnokomandujućih ratnih zločinaca.
Naravno, i tadašnja Račanova vlada Hrvatske je pomogla da se to zlo zaustavi. Autor zanemaruje da je upravo hercegovački klan preoteo HDZ BiH od ostatka Bosne (i dobar dio HDZ-a u Hrvatskoj) i sebi uzeo ekskluzivno “pravo” predstavljanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, kao da Hrvata i katolika nema van Hercegovine. Kao da su Hrvati najviše stradali u Širokom Brijegu, a ne u Sarajevu, širom Posavine i Bosanske Krajine gdje su ih snage RS tukle i čistile 3,5 godine. Gdje su katolički biskupi sada, pastiri bez stada? Je li i za to “rasplamsavanje srpskog nacionalizma” kriv Komšić, bošnjački nacionalizam i politika nezavisne i suverene BiH u AVNOJ-evskim granicama? Dozovite se pameti!
Pritajeni nacionalisti
Ono što raskrinkava ovaj, i slične napade, na fenomen “Komšić” i na bh. političare i snage građanske, liberalne ili lijevo-liberalne provincijencije, jeste što ovaj i drugi autori polaze sa vrlo kontraverznih pozicija koje se mogu čuti i od otvorenih i od pritajenih nacionalista u RS i susjednoj Srbiji, i na lijevom i na desnom spektru.
Autor ovih konfabulacija, postavlja Dayton kao referentnu i polaznu tačku, a ne ZAVNOBiH, što rade i srpski i hrvatski nacoši. Dayton je tako autoru legitimniji iako je nastao, ne na sili prava, već na pravu sile i masovnom kršenju humanitarnog prava. Autor legitimiše Dayton iako je taj poredak krajnja rezultanta krvavog procesa negiranja i osporavanja ZAVNOBiH-a, jugoslovenskog ustava i međunarodnog prava. Autor se lažno brine za “građansku” BiH, ali njegova argumentacija direktno negira pravo država članica SFRJ, pa i same Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao ravnopravnih članica, da krenu putem nezavisnosti i suverenosti, uprkos teritorijalnim pretenzijama susjednih politika. Ili, možda, autor nije dovoljno “liberalan” da sam sebi prizna ulogu i značaj AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a? Kakav je to kuršlus nastao u autorovoj glavi ili u Prometeju?
Citirani tekst, naročito dio u kome se navodi da je “Dayton legitimirao svačiju borbu, i onu VRS-a i onu HVO-a i onu ARBiH. Taj legitimitet svojim potpisom ovjerio je i Komšićev vrhovni komandant Alija Izetbegović”, po mom skromnom mišljenju je tipična aistorijska, boljševička relativizacija istorijskih fakata o karakteru rata u BiH i o karakteru i namjeri genocida i zločina istrebljenja nad građanima lojalnim ideji samostalne i suverene Bosne i Hercegovine.
Ovakav stav o Daytonu je normativistička i hladna makjavelistička, prije svega antisocijalistička pozicija koja legitimiše sva sredstva koji su srpski pročetnički, pa onda i hrvatski proustaški trabanti i njihovo centri koristili da dođu do očišćenih teritorija, a zatim i do Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma, uključujući i genocid i zločine istrebljenja kao krunu svojih napora. A ti zločini nisu bili usputna posljedica, već glavni i isključivi cilj rata. Jasan i dokazan plan sa kojim se krenulo u stvaranje etnički čiste RS, a zatim, po njenom uzoru, i u stvaranje HB.
Iz ovog potpuno aistoričnog i kvazilijevog ublehašenja vrišti relativizacija kako sudskih tako i istorijskih činjenica. Vrišti potpuno odsustvo svake empatije, pa i solidarnosti prema žrtvama i ravnodušnost prema zločinima. Iz teksta prema neupućenom čitaocu puže skaradno i sramno minimiziranje političke odgovornosti Srbije i srpskog velikodržavnog nacionalizma za osvajački rat, genocid i zločine u BiH. Puže sramno ignorisanje sudski utvrđene odgovornosti državno-partijskog vrha Hrvatske i hrvatsko-hercegovačkog nacionalizma za agresiju i ratne zločine počinjene u ime HB. Ovaj stav u suštini priklanja se oružju i nepravdi moćnih, onih koji su sa svojim oružjem ovdje bili gospodari rata i mira.
Kolaborantski trabanti
S tim u vezi autor je u krivu kada navodi da postoje srpske ili hrvatske secesionističke snage u BiH. NE, one ne postoje kao autentične, autohtone secesionističke snage bosanskih Srba ili Hrvata koje orginerno dolaze iznutra! Secesionizam u BiH dolazi izvana od velikodržavnih politika susjeda, a njihovi politički trabanti poput elita u RS ili Širokom Brijegu su tu samo izvršioci. Da postoje originalne secesionističke snage one bi se do sada nekoliko puta fakat pokušale otcjepiti, a ne samo jalovo mahati referendumima i planovima B, upravo onako kako i koliko si kolaborantski trabanti mogu dozvoliti pod komandom svojih velikodržavnih matica-centrala. Trabantima i velikodržavnim centralama za uspjeh nije nužna secesija, već je dovoljno pusto podgrijavanje tenzija i držanje Bosne u taočkom ropstvu kako bi se zaštitile i očuvale mitološke predstave o “svojoj naciji” o njenoj starosti i teritoriji. Naravno, i svi materijalni i privatni interesi koji se mogu staviti pod taj tepih.
Prema autoru ispada da su svi podjednako odgovorni za rat!?! Ispade da su bosanski i bošnjački nacionalizam uzrok i preludij za srpski i hrvatski nacionalizam, a ne obrnuto!? Ispade da su bosanski i bošnjački nacionalizam, ili muslimani, rušitelji SFRJ i okidač za rat, a ne snaga oružja i ideološko-etno-teritorijalni intezitet srpskog nacionalizma, pa onda i hrvatskog kao njegove Tuđmanovski bolesne i nespretne imitacije!?! Ispade da, eto, do pojave Komšića hrvatski nacionalizam nije bio dovoljno rasplamsan, pa mu je samo još Komšić nedostajao da ga ono baš “rasplamsa”!? Kakvo tendenciozno pranje lika i (ne)dijela još jednog bivšeg “komuniste” i “jugoslovena” Čovića.
Prema autoru, biće sve u redu kada nagovorimo Bosance-i-Hercegovce i Bošnjake da prihvate da su sami sebi krivi za Dayton, da su sami sebi navukli na vrat bijes hrvatskih i srpskih nacionalista, i prije i poslije Daytona, da su sami sebe ubijali u genocidu i da su sami sebi doveli rat pred svoje kuće!? Ponavljam i podvlačim, rat se odvijao PRED bosanskohercegovačkim, sarajevskim, banjalučkim, modričkim, dervenćanskim, prijedorskim, trebinjskim, jajačkim, bijeljinskim kućama, prije toga pred vukovarskim, sisačkim, karlovačkim, drniškim, a NE pred srbijanskim niškim, beogradskim, čačanskim, vranjanskim, novosadskim.
Treba li tako nešto Prometeju, kao glasilu lijevih i progresivnih snaga? Ako to jeste?
Moram reći i to da ovakav stav miriše na nešto što se može opisati kao “seksualna tenzija” između boljševika/staljinista i srpskih otvorenih i prikrivenih nacionalista i esencijalista. Jednu međusobnu privlačnost ta dva, naizgled suprostavljena, koncepta koji jedan u drugom vide prostor za realizaciju i velikodržavnih i ideoloških pretenzija.
U svijetlu svega što sam iznio, smatram da oni zadnji, a pogotovu ovi predstojeći izbori nisu izbori između ideoloških principjelnosti, ili ideoloških protivnika. Takvih izbora je sve manje i u Francuskoj i u Njemačkoj, pa šta treba očekivati ovdje. Ovo su u prvom redu izbori proste “realpolitike”, pa i ako hoćete geopolitike u kojoj se bira između onih koji BiH već 26 godina vide kao realnu uniju dvije ili tri zločinima očišćene teritorije-države ili, pak, kao neuspjelu državu koja se u dogledno vrijeme treba raspasti i raščerupati među susjedima. I onih drugih koji BiH vide kao jedinstvenu interetničku, građansku i demokratsku državu, državu demosa, a ne državu etnoteritorijaliziranih elita, bratija i narativa. Da budem skroz jasan među onim prvima su sve više i politike Izetbegovića i njegovog satrapa Radončića (kodno ime Šćepo). Ovo su izbori između onih politika čije su snage prije 26 godina došle sa teritorija drugih država na teritorij države BiH da osvajaju i istrebljuju prostor za “svoj bezgraničan etnos” i onih koji su se na svojoj teritoriji, kako tako, branili da očuvaju pravo demosa na državu, pravo na pravnopolitičko sljedništvo i kontinuum njenog, tada već 40-ogodišnjeg postojanja od 25. i 29. XI 1943. godine.
Neuglađeni patriotizam kao posljedica
Iz cijelog teksta mogu prihvatiti samo to da Komšić jeste “politička karikatura”, ali u odnosu na karikature Dodika i Čovica, on je po Bosnu bezopasna karikatura. Fenomen “Komšić” je tu posljedica, a ne uzrok. Komšićev neuglađeni patriotizam je posljedica srpskog velikodržavnog i hrvatskog partijsko-klerikalnog nacionalizma, ne njihov uzrok. Možda on nije tako uspješna posljedica, ali takva je kakva jeste. Možda pomalo čak i subverzivna jer izvrće ruglu dejtonski etnofašistički poredak i tiraniju konstitutivnih naroda. Da je mogao drugačije u prethodna dva mandata, mogao je. Da se mogao više baviti socijalnim i radničkim temama i stvarati svoju izvornu bazu među deprivilegiranim, opljačkanim i osiromašenim radnicima i građanima, mogao je, ali mu njegova egocentričnost, nesposobnost pa i neznanje to nisu dopuštali. Da je mogao relaksirati odnose između etničkog i građanskog kada je riječ o bosanskim Hrvatima, možda i jeste, no samo retorički i donekle, ali teško i sa elitom u zapadnoj Hercegovini. Jer, kako to učiniti sa onima koji su toliko istrajni i ideološki radikalni u segregacijskoj podjeli Mostara? Da se nije, možda, trebao pokloniti na oltar Bobanove crkve u Grudama, ili preseliti u Mostar na adresu koja nosi naziv ustaškog koljača rafaela viteza bobana? Da i taj dio “hrvatskog identiteta” unese u “multietničku” BiH?
Komšić ima dosta slabosti, ali u ovom trenutku, na ovim izborima, on je jedina šansa da BiH u skorije vrijeme postane dio jedinog vojnog saveza koji joj garantuje puni suverenitet i samostalnost, brži napredak ka EU i potpunu konsolidaciju i državotvornu integraciju bezbjednosnog i policijskog sektora uz značajno minimiziranje uticaja politika koji dolaze iz Rusije, Srbije i drugih nečlanica alijanse. Saveza koji Bosni jedini garantuje da će se očuvati kao jedinstvena država u AVNOJ-evskim granicama, a ne savez, konfederacija ili unija proruskih i velikodržavnih trabant-državica. Nažalost sada se sve svodi na to.
Nisam nešto oduševljen NATO savezom niti njegovim ideološkim fundusom, ali još manje sam oduševljen evroazijskim, ruskim i velikosrpskim ideološkim vjetrovima koji duvaju sa istoka. Između dva zla odabraću manje, ali potpuno svjestan kakvo i koje zlo sam odabrao i zašto – ovdje, sad, u Bosni.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR