Laž kao politika

Piše Milenko A. Perović Od kada je uvedeno višestranačje, jedan dio javnog prostora političkog djelovanja počela je zapośedati neobična „aristokratija“.

Nastajala je među mentalnim potomcima barona Minhauzena. Zasluženo mjesto u literaturi i legendama zauzeo je taj neobični njemački plemić maštovitim lažima koje su ga preporučile za najupečatljiviji literarni i životni prototip lažova. Njegovi crnogorski sljedbenici stalno dokazuju da u politici nije moguća laž u višem interesu. Njima se ona po pravilu pokazuje kao laž u nižem interesu, tj. laž kao politika.

Politika kao laž ili laž kao politika

Kako je moguće razlikovati politiku u kojoj se laže od laži koja sebe prikazuje kao politiku?

Književnik Herman Kesten pokušao je nabrojati ljudska zanimanja kojima je imanentno laganje: „Postoje čitava zanimanja za koja narod unaprijed pretpostavlja da svoje zastupnike ćeraju na laž, primjerice teologe, političare, prostitutke, diplomate, književnike, novinare, advokate, slikare i vajare, glumce, krivotvoritelje novčanica, berzanske mešetare, proizvođače hrane, sudije, ljekare, žigole, generale, kuvare, trgovce vinom.“

Političkoj djelatnosti je imanentno laganje, ne manje i ne više nego što je ono imanentno samome životu. Uostalom, nema granica ljudskoj sklonosti za laganjem.

Znali su to i starozavjetni pisci: „Svaki je čovjek lažljiv“ (Omnis homo mendax, Psalm 116, 11).

Nešto je sasvim drugo laž koja se lažno predstavlja kao „politika“. Njeni su ciljevi lažni. Lažna su joj i sredstva. Lažni su joj i akteri.

Takvih minhauzenovskih aktera ne manjka na crnogorskoj političkoj sceni već četvrt stoljeća. Učinili su oni da laž postane dijelom crnogorske političke svakodnevice, čak da se laž smatra ozbiljnom „političkom opcijom“! Društvo se naviklo na njihove laži toliko da više i ne primjećuje da ti ljudi patološki lažu. Laž je normalizirana u tzv. političkom diskursu, pa je gotovo niko više ne primjećuje. Niko se više ne čudi pred činjenicom što pojedini „političari“ glupo, nevješto, prozirno i vulgarno lažu.

Iz mora rasprostranjenosti i učestalosti minhauzenovskog laganja nasumično je moguće izvući tri novija paradigmatska slučaja.

Prvi je primjer s podgoričkih ulica prošle jeseni kada je dio opozicije bio naumio da protivustavno preuzme vlast. Glavni čovjek tih „protesta“ – po zanimanju i idiosinkraziji „četnički vojvoda“ – pred povelikim brojem ljudi bezočno je prevario.

Tobože, aktuelni predśednik Vlade Crne Gore je „pobjegao iz zemlje“. Izvjesno, većina prisutnih znala je da „vojvoda“ krivotvori. Iako je njegova obmana brzo razotkrivena, „vojvoda“ apsolutno ničim nije pokazao nelagodu što je uhvaćen u providnoj prevari.

Potvrdio je, pak, ono što je odavno znano u psihologiji varanja. Prevaranti velikog kalibra nemaju ośećaj odgovornosti ni krivice.

Drugi je primjer kada lice iz iste političke grupacije – podržano od „proslavljenih“ sredstava masovnog dezinformisanja – javno izrekne tešku neistinu da raspolaže dokazima da su „premijer i njegov brat“ direktno umiješani u svojedobno ubistvo vlasnika podgoričkih dnevnih novina.

Njegova se neistina dokotrljala dotle da je čelna ekipa državnog tužilaštva morala izjaviti da je riječ o krajnje glupom falsifikatu. I opet, prevarant ne mari što je uhvaćen u prevari niti pokazuje naznake svijesti o vlastitoj krivici.

Treći je primjer kada ministar policije – regrutovan iz opozicijskih redova u „Vladu izbornog povjerenja“ – izmisli šta mu je o „biometrijskim ličnim kartama“ rekla nekakva francuska ekspertska grupa. Vrlo brzo i lako uhvaćen je u obmani. Nije pocrvenio zbog toga. Nije ni pomislio da bi trebalo da uputi izvinjenje crnogorskoj javnosti zbog pokušaja da je obmane. Nije se ni osvrnuo na posljedice vlastite izmišljotine. Istina, može se iz potaje zlobno smješkati kako je zavrgao besmislenu raspravu o validnosti postojećih ličnih karata i njihovom uticaju na “regularnost“ predstojećih izbora.

Zašto ovi ljudi tako bestidno, vulgarno i očigedno varaju? Čine to da bi prevarili narod i dokopali se vlasti.

Čine to i zbog želje da ublaže mučnu istinu da su svjesni da u ozbiljnoj političkoj utakmici – takvi kakvi jesu – nikoga i nikada pobijediti ne mogu. Čine to da bi se lažno predstavljali. Čine to zato što su mentalno stasali u vremenu dominacije modela “mišljenja” prema kome su njihovi beogradski politički i intelektualni idoli istinu prikazivali kao laž, a laž kao istinu. Napokon, izmišljaju jer je to jače od njih!

Da bi svojim vrijednosnim projekcijama dali privid vjerodostojnosti i prihvatljivosti, crnogorski „politički“ prevaranti svoje neistine izriču u formi indikativnih (činjeničnih) sudova. Laži barona Minhauzena bile su neprovjerljive! Dezinformacije njegovih crnogorskih sljedbenika uvijek su lako provjerljive. Njihovo sudovi generalno ne mogu izdržati najjednostavniji “poligraf” laičke javnosti. Javnost gotovo svaki put zna da oni ne govore istinu. Posve je druga stvar što dio javnosti voli njihove neistine, što smatra da su joj one potrebne i što nalazi utjehu u manipulacijama svojih političkih “gurua”.

Kada bi oni u privatnom životu i kao privatna lica tako i toliko zaobilazili istinu, bili bi predmet opšte sprdnje. S istim takvim i tolikim izmišljotinama – od kojih pokušavaju načiniti politiku – oni preživljavaju kao „politički činioci“ na javnoj političkoj sceni Crne Gore. Dakle, ono što bi privatno bilo za sveopštu sprdnju, javno postaje „političkim stanjem“.

Crna Gora će postati zrelo političko društvo kad postane rezistentna na velike „političke“ prevarante.