“Marfijev zakon”, makedonska verzija

Piše: Miodrag Vlahović

Ako stvari mogu da podju po zlu - poći će po zlu. Izvjesni Eduard Marfi (Murphy), kojem se pripisuje autorstvo, ili bar da je bio povod ove čuvene pesimističke projekcije svijeta, opet je dobio potvrdu za čuveni “zakon”.

Poslije britanskog referenduma o članstvu u EU (da sa zadržimo na tom svježem primjeru, diplomatski), dobili smo balkansku verziju ovog sumornog životnog “pravila” da, ako za to postoji šansa, stvari vazda podju kako ne treba: u Makedoniji je, na konsultativnom referendumu o potvrdi dogovorenog novog imena države, tek nešto preko 36% gradjana “nekadašnje jugoslovenske republike” izašlo na birališta. Ne valja rabota.

Mnoge su se sile urotile protiv Makedonije. Svjedoci smo, da i tu ne idemo daleko u prošlost, a ni u geografiju, kako je jedna tragična (i samo naizgled neočekivana i iznenadjujuća) odluka Grčke da uloži veto na makedonsko članstvo u NATO - na bukureštanskom samitu Alijanse 2008. - izmijenila pravac i sadržinu istorije. Ne samo Makedonije, usudili bismo se da primijetimo. Tada je, umjesto pristupanja Alijansi, Makedonija ušla u, mnogi bi rekli (i vjerovatno - s pravom) u anti-istorijsku spiralu, kojoj su glavne vidljive odrednice spoljni negativni i destruktivni uticaji, sa bliskih i udaljenih adresa, ali i unutrašnja konfuzija i dezorijentacija oličena u megalomanskim i mastodonskim “novo-antičkim” spomenicima željenoj istoriji, kojima je samo cijena veća od kič-šoka koji izazivaju.

Izgubljene su godine, uzalud i besmisleno, u najgorem balkanskom značenju tih riječi. Neuspjehu referenduma danas se neki raduju - i u Makedoniji i u Grčkoj, ali i na drugim nepomenutim adresama - jer je, bar tako sada izgleda, bitno otežan put ove zemlje prema atlantskim i evropskim strukturama.

Posljedice na unutrašnjem planu je teško odmah sagledati. Sigurno je ipak, da su pristalice predsjednika Ivanova i političkih partija koje su pozivale na bojkot referenduma dobile jak vjetar u ledja. Naravno, premijeru Zaevu sada ostaje mogućnost da sporazum sa Grčkom potvrdi dvotrećinska većina u parlamentu. Ali, to neće biti lako dostići. Opozicija Sporazumu je dobila izuzetno jaki argument, koji će i inostrani “dobroželatelji” znati da iskoriste. Zato su vanredni izbori sasvim mogući, a produbljivanje političke napetosti i nastavljanje političkih tenzija i sukoba se, nažalost, čine neizbježnim.

Regionalne posljedice će se odmah osjetiti. Ukoliko je neko i smatrao da srpsko-kosovski pregovori o promjeni granica (da ne pominjemo “razmjenu teritorija”, jer to zaista zlokobno zvuči, a i znači) mogu da proizvedu neki pozitivni rezultat u bliskoj budućnosti, ostaće razočaran. (Koliko je bilo - ili ih još ima - iskrenih sudionika tog “poduhvata” - druga i je i komplikovana tema.)

Makedonski neuspjeh nas sve vraća u sivu realnost našeg Balkana: umjesto iskoraka prema zapadnim strukturama, pitanja kojima ćemo se baviti u godinama pred nama će biti dominantno bezbjednosne prirode i ticaće se očuvanja elementarne sigurnosti i stabilnosti.

Makedonski anti-rezultat na referendumu mora imati odjek i u Briselu. Kredibilnost strategije, odnosno stategija - množina, prema našem dijelu Evrope, koje nam nude evropski prijatelji je na najtežem ispitu do sada. Bosankom čvoru i pat-poziciji izmedju Beograda i Prištine dodat je sada i makedonski povratak u predjašnje stanje.

Sa crnogorske tačke gledišta, stvari ipak izgledaju nešto bolje i optimističnije. Naš ulazak u NATO svakim danom dobija na značaju. Kako god da se shvata naša zbilja (recimo: strane investicije tobože nemaju veze sa članstvom u Alijansi; javno izrečena i iskrena zabrinutost zvanične Podgorice za kapacitete i aktuelnu spremnost EU za proširenjem je, zamislite, “anti-evropski” stav; odbrana od nasrtaja na crnogorsku državnost je, kobajagi, režimska ujdurma; a pokušaji državnih udara su, naravno, “navodni” ...) ostaje za pamćenje da je prva čestitka za sporazum Zaev-Cipras, kada je o regionu riječ, stigla upravo iz Podgorice.

Nije na nama da mjerimo da li je još neko i kako pozdravio sporazum Grčke i Makedonije oko imena, niti da analiziramo zašto se neki nisu sjetili, a drugi smatrali da se tu “nema što čestitati”.

Ono što je bilo pravilo crnogorske politike od trenutka većinskog otklona od režima kojeg je personifikovao Milošević treba to i da ostane: crnogorski gradjani su, suprotno pesimističnim projekcijama, najavama i slutnjama, uprkos brojnim pokušajima da i kod nas podje kako ne valja, umjeli da izbjegnu loša balkanska pravila i ružne scenarije.

Makedonski neuspjeli referendum, za koji se nadamo da je samo posljednji trzaj destruktivne logike i pollitičkih uticaja, i lokalnih i vanjskih, koji drže ovu prijateljsku zemlju sapetu i zarobljenu, treba da nam bude nauk i podsjećanje da cijenimo i čuvamo ovo što smo stekli i postigli.

(Autor je nekadašnji ministar inostranih poslova i naš prvi ambasador u Vašingtonu. Sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne odražavaju nužno zvanične pozicije Crne Gore.)