Piše: Davor Gjenero
Relativan neuspjeh referenduma o promjeni imena Makedonije, ali i o početku procesa pristupanja EU i NATO savezu, pokazao je da makedonski politički narod još nije savladao prvu lekciju o europskoj integraciji. Ako je istina ono u što su nas uvjeravala sva istraživanja javnog mnijenja, da oko 80 posto makedonskih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, žele pristupanje svoje zemlje EU i NATO, a da je vrlo jasno bilo definirano da je za ostvarenje oba velika nacionalna cilja nužno obaviti uglavnom tehnički posao promjene imena države promjenom Ustava, suglasnost s promjenom imena morala bi biti samorazumljiva.
Jedno od načela Europske unije je pragmatično donošenje političkih odluka i izbjegavanje tvrdoglavosti i isključivosti koje proizlaze iz emotivne sfere. Nema, dakle, smisla raspravljati o tome je li Grčka u pravu kad insistira na helenskom utemeljenju svoje države i monopolu na helenističku tradiciju. Ponašanje prethodne makedonske administracije, koja je u prkos Grčkoj helenizam pretvarala u dio makedonskoga političkog identiteta, insistirajući na simbolici vezanoj uz Aleksandra i Filipa Makedonskog, pretvarajući Skopje, prekrasan modernistički grad u kvazihelenističku karikaturu, kakvu bi samo Borat mogao poželjeti, bilo je štetno za makedonsku državu i blokiralo ju je na rubu europske integracije i euroatlantskih struktura.
I EU i NATO zasnivaju se, u procesu proširenja, na načelu konsenzusa, i svaka, pa i najmanja članica može donijeti odluku o tome da ne prihvaća članstvo neke nove članice u klubu, a tako dugo dok se ona ne suglasi, nova članica ne može biti primljena. To je načelo za koje politička kultura nalaže da se primjenjuje vrlo restriktivno, i veliko je pitanje je li Grčka imala pravo, na početku sukoba, primijeniti tako oštre mjere prema sjevernoj susjedi.
Procjena međunarodno-pravne institucije bila je da se to, s pravnog stanovišta, nije smjelo učiniti, ali načelo konsenzusa nije tek pravna odredba, nego političko načelo na kojem se zasnivaju ove dvije asocijacije.
Uži manevarski prostor
Premijer Zoran Zaev imao je daleko uži manevarski prostor rješavanja problema imena Makedonije s Grčkom, nego li njegov prethodnik šef VMRO(DPMNE) Nikola Gruevski, koji je Makedoniju vodio od 2006., i koji je, umjesto da pokuša relaksirati odnose, samo zaoštrio sukob svojom politikom kvazihelenizacije sjevera Makedonije.
Unatoč relativno tankoj parlamentarnoj većini, Zaev je započeo ozbiljno rješavati problem i pokazao se kao odgovoran državnik. I on i grčki premijer Alexis Tsipras u tim su pregovorima pristali na kompromise, pri čemu je s pozicije grčke javnosti onaj Tsiprasov bio čak i veći. Nacionalistička struja u Grčkoj odlučno je od premijera tražila da u budućem novom imenu sjeverne susjede pojam Makedonije ne bude samo „geografski ograničen“, nego i posve zaobiđen. Kompromisno ime Sjeverna Makedonija takvo je da i jedna i druga strana s njim mogu živjeti.
Gdje je onda uzrok relativnom neuspjehu referenduma. Istina, oni koji su na nj izašli, golemom su većinom stali iza političke odluke vlade i premijera Zaeva, i 91 posto izašlih na izbore poduprlo je rješenje o novom imenu, a time i europsku i euroatlantsku perspektivu Makedonije. Istina je i to da rezultat o izlasku na izbore nije tako tragičan kao što se čini na prvi pogled. Svi poznavatelji odnosa u Makedoniji govore o velikom iseljavanju u posljednje vrijeme, pa procjenjuju da je Makedonija izgubila oko 15 posto stanovništva koje je upisano u popise birača. Tako s malom „korekcijom“ možemo konstatirati da je realni odaziv na izbore bio oko 40 posto, a ne tek 35 posto, kako to pokazuju neumoljive brojke.
Lekcija, koju spominjemo, a koju makedonski demos očito nije savladao, glasi da je europska integracija proces koji zahvaća cijelo društvo, a ne samo političku elitu, i koji može biti uspješan samo ako potakne sve građane na određenu aktivnost, promjenu obrazaca ponašanja, te usvajanje europskih standarda i normi na osnovu kojih Unija funkcionira.
Politička klasa svoj je dio posla u Makedoniji konačno obavila. Zaev je napravo ono što je njegov prethodnik morao napraviti još polovinom prošlog desetljeća. Vremenski zaostatak Makedonije zato je tragično velik, ali on se očito pretvorio u distancu koja je dublja nego što smo očekivali.
Duboka rezignacija
Neodaziv na referendum na kome se odlučuje o tome hoće li vaša država ostvariti cilj koji povezuje 80 posto stanovništva ili neće, govori ili o dubokoj rezignaciji, ili odsutnosti svijesti da je za ostvarivanje zajedničkih ciljeva nužan doprinos svakog građanina i da onda kad se oblikuju ili potvrđuju ključne odluke građani (u europskom svjetonazorskom okviru) nemaju pravo na komotni stav – neka drugi to učine umjesto mene. Referendum je trebao omogućiti da se golema većina makedonskih građana izjasni kako je spremna prihvatiti „čašu žući“ povezanu s promjenom imena države, i to radi ostvarivanja šireg cilja. Ovako, potvrde za tu spremnost zapravo nema.
Referendum je bio savjetodavni, a ne obvezujući, pa nije formalno propao, a političkoj eliti je dao „savjet građana“. Problem je s tim savjetom da ga je moguće iščitati na različite načine. Zagovornici europske integracije tvrde da je opredjeljenje 93 posto izašlih nedvojbeno, a podrazumijevaju ono što ne izgovaraju, kako je stari princip da oni koji ne sudjeluju u izbornim i referendumskim procedurama, zapravo, sami sebe isključuju iz korpusa „političkog naroda“. Protivnici pristupanja EU i NATO, odnosno promjene imena države, tvrde da je rezignacija političkog tijela bojkot i time poruka da makedonski državljani ne žele niti promjenu imena, niti članstvo u EU i NATO.
Za razliku od poruke referenduma o Brexitu, koja je bila smušena, ali jednoznačna, pa je i one parlamentarne zastupnike koji se osobno protive istupanju Britanije iz EU natjerala da podupru Brexit, poruka makedonskog naroda na referendumu nije takva. Zato je unaprijed jasno da Zaev u ovom sastavu parlamenta neće moći postići dvotrećinsku potporu uvođenju novog imena u Ustav. Zato će morati pribjeći novim izborim i nadati se, bez ikakve garancije za to, da će na njima proeuropska struja ostvariti dvotrećinsku većinu.
Rezultat referenduma zato je samo povećanje neizvjesnosti u Makedoniji. Izbori na nekoliko mjeseci blokiraju rad administracije, predstavljaju relevantan trošak, njihovo ponavljanje šteti nacionalnoj političkoj kulturi, jer afirmira nestabilnost kao prihvatljivo stanje…
Kako god, makedonski je politički narod pokušao odgovornost za odluku prebaciti na političku klasu. Ne uspije li premijeru Zaevu na prijevremenim izborima obnoviti parlamentarnu većinu, ali ovog puta kao dvotrećinsku, Makedoniji prijeti ozbiljna kriza. Proteklih nekoliko mjeseci Makedonija je bila zapravo jedina balkanska priča o uspjehu.
Ozbiljne posljedice za Balkan
Završi li ta priča žalosno, posljedice za cijeli Balkan bit će ozbiljne. Ionako slaba volja za proširenjem unutar EU će utrnuti, nakon izbora u Grčkoj pitanje je hoće li Zaev ili netko drugi imati u toj zemlji sugovornika voljnoga provoditi obveze, što ih je u pregovorima preuzeo Tsipras, a ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov vjerojatno se već smiješi mogućnosti da će se na koncu ipak stvoriti zona balkanskih kvazi-neutralnih država, okupljenih oko Srbije, koje bi bile pod snažnim ruskim utjecajem i destabilizirale bi konsolidaciju ujedinjene Europe.
Pred makedonskim građanima, ipak, ostaje još jedan „europski ispit“. Nakon što zbog nedostatka zalaganja nisu položili onaj referendumski, sad će pred njima biti ispit, na kome će se provjeriti je li istina da ih 80 posto podupire članstvo njihove države u EU i NATO. Ako je to točno, onda Zaev ima šansu nakon izbora formirati dvotrećinsku, ustavnu većinu i promijeniti Ustav. Ponovi li se rezignacija i odsutnost spremnosti za građanski angažman u korist članstva Makedonije u EU (izlaskom na izbore i glasovanjem za proeuropske stranke) Makedonija, ali i cijeli Zapadni Balkan potonut će u zonu duboke nestabilnosti i neizvjesnosti, bez realne europske perspektive.
Europsku perspektivu niti jednoj državi nikad nije osigurao netko drugi i nikad to nije mogla učiniti samo politička klasa. Makedonija je jednu šansu propustila, a propusti li i drugu, njeni će građani morati preuzeti odgovornost za svoje propuštene šanse, ali i za propuštenu balkansku šansu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR