Piše: Dragan Bursać
Trebalo je biti stijena pa ne zaplakati u petak naveče u Banjaluci. Trebalo je biti nešto manje od čovjeka, pa biti u Banjaluci, a ne doći na veliki skup grupe "Pravda za Davida". Nema te grčke tragedije, nema tog iskonskog patosa, nema te katarze teoriijske koja može dočarati ono što se desilo na Trgu Krajine.
Hiljade ljudi, deseci hiljada, tiskali su se u sumraku 5. oktobra. Petog oktobra u Banjaluci. Dana preobražaja ovog grada, koji je, nakon tri decenije, uspio da se upiše u civilizaciju. A sve zahvaljujući jednom ocu, koji traži 194 dana istinu i pravdu za ubijeno dijete, ocu Davoru, koji hoće znati sve o smrti svoga sina Davida. No, tu priču većinom znate.
Ovo je priča o jednom posve čudesnom dešavanju naroda u Banjaluci. Ovo je priča o građanskom buntu kakav je nezapamćen i kakav se nije desio na ovim prostorima. Ovo je priča o šest mjeseci borbe za istinu i pravdu na jednom trgu.
Ovo je priča o borbi jednog oca, jedne majke, o borbi školskih drugara i par komšija, koja će sasvim sigurno postati svjetski fenomen. Jer, onaj ko je sinoć bio u Banjaluci, u opkoljenoj, od policije blokiranoj Banjaluci, doživio je istinsko demokratsko prosvijetljenje.
Grad kao konclogor
Predizborni efemerni džumbus, najave policije da će možda otkazati skup, sramno obavještavanje medija u službi vlasti bh. entiteta Republika Srpska, koji su plašili narod nekakvim plaćenicima, izdajnicima, sarajevskim huliganima... sve to je bila scenografija u kojoj su ljudi sa zebnjom očekivali šesti predvečernji sat i početak protesnog skupa "Pravda za Davida".
A kako i ne bi vladala nesigurnost kada se među okupljenim pronio glas, koji se vazda brzo širi, kako su kolone automobila na ulazu u Banjaluku iz pravca Prijedora, Prnjavora, Bosanske Gradiše i Bosanskog Novog bile blokirane? Kako da ne osjetiš zebnju na Trgu kada čuješ da policija pita ljude gdje su se zaputili i svima onima koji iskreno odgovore kako idu na Trg kažu da se vrate? Kako da ne budeš onako ljudski zastrašen kada vidiš da se grad u logor pretvara? Ima li ko da pomogne? Meni, tebi, svima nama? Hoće li one "kornjače", svi oni u oklopnim vozilima, stvarno da izigravaju Čaušeskovu gardu? Pitanja se roje...
A onda čuješ kako su neki hrabri i dobri ljudi odlučili negdje iz Prijedora, iz Bosanskog Novog, doći pješke. Čuješ kako su istjerani iz autobusa i kako su krenuli svojim nogama na skup. To mora da nešto znači! Nešto veliko.
Evo vam dunja!
Čuješ poznate taktove Klinac iz geta, noć je pala, skup još nije počeo. Oca Davora nema, negdje je otišao, pitaš se zašto, gdje, kako... Jer, obična noć nije. Jer, ovo je daleko od svake noći koju u bolu proživljavaš sa roditeljima. Sa Davorom i Suzanom. Ali, trg se puni. Trg više i nije ona mala krajiška agora, koja je sakupljala ljude u zadnjih pola vijeka. Noć pada, a ništa se ne dešava.
I u tom trenutku, zaista kao iz grčke tragedije, izlazi Davor Dragičević, otac-heroj. Umjesto puške, umjesto duge cijevi, umjesto palice, u ruci drži dunju. To je ona dunja o kojoj je pričao. To je dunja koja je sazrela. Davidova dunja. Dunja njegovog ubijenog sina. Davor započinje svoj govor, a taj govor će se sasvim sigurno izučavati u budućnosti.
Davor, taj konobar - po svojim riječima, demaskirao je i demontirao truli sistem, koji je sam sebi uteg, ali po glavi nesrećnog stanovnika. I onda je rekao da je sve ovo, čitava njegova borba, zapravo borba za djecu živu, i da im se nikada više ne dogodi ništa slično što se desilo njegovom sinu Davidu. Ovo je istovremeno i borba za sve roditelje, za sve nas.
Taj čovjek je šest mjeseci doslovno u nadljudskoj sizifovskoj borbi radio ono što država treba da radi. Simulirao je državu, e da bi država profunkcionisala. Taj čovjek je šest mjeseci bio pejsmejker države. Bez i jednog jedinog incidenta. Bez i jedne situacije u kojoj bi zabrinuti nacionalist uperio prst i rekao: "Hej, evo kriv je, izaziva haos!" Namjesto toga, u neprebolu iskonskom, zidao je sistem ljubavi. U zemlji bez države sistem je neophodan, pa makar se u agori pravio.
Ne možeš protiv ljubavi
Vlast je očekivala ulični rat, krv na ulicama, očekivala je fizički antagonizam, očekivala je sukobe. Umjesto toga, dobila je trilione fotona ljubavi. Dobila je ekspresnu isporuku ljubavi, od koje se niti može, niti zna oporaviti. Jer, očekivali su palice, a dobili su Davorovu dunju, koja simolizira nepatvorenu ljubav za sve nas.
Očekivali su mrak, a dobili su svjetlo. Četrdeset hiljada svjetala. Očekivali su muk, a dobili su muziku. Očekivali su nasilje, a dobili su mir. I ne znaju šta bi sa tim. E, toga u filmovima nema. Taj osjećaj superiornosti na krilima istine, pravde, kojima se pridružuje ljubav, protiv toga borbe nema.
Sinoć je iznad naših glava svijetlilo jedno novo nebo, jedan novi kosmos. Jedna od djevojčica čitala je svoj esej o Davidu, o Đakcu, kako su ga zvali. A onda je spustila hartiju, pogledala u nepreglednoj masi ljudi mladog oca, koji je na ramenima držao dječaka od nekoliko godina, i rekla: "Eto, zbog ovoga smo tu, da ovo dijete nikada ne osjeti silu, nperavdu ili nešto gore."
Pazite, to govori djevojčica od petnaestak godina pred desecima hiljada ljudi. I to je pobjeda i za djevojčicu, i za malog dječaka, i za njegovog oca, i za sve nas. To je pobjeda za Davida, koji nas je gledao odozgo, a mi smo samo malo upalili svjetla nad Banjalukom, da nas bolje vidi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR