Ili ste za Bosnu i Hercegovinu, ili za svoj narod

Piše: Andrej Nikolaidis

Film se, sjetićete se, zvao Dan mrmota. Pričao je o arogantnom TV novinaru - igrao ga je Bill Murray – koji stigne u mali grad u kojem ga sve užasava i iz kojega već sljedećeg jutra planira pobjeći. No, njegov život postaće nalik na pokvarenu ploču. Ma šta učinio, uvijek iznova proživljava isti dan. Tek kada nauči da, uprkos svemu, iza sebe ostavi aroganciju, kada nauči da voli svoj život i ženu kraj sebe, kada napokon shvati da je sretan u malom gradu, koji je, kada je u njega stigao, prezirao, vrijeme će se pokrenuti naprijed i on će biti ponovo slobodan. U međuvremenu je termin "dan mrmota" postao dio svakodnevnog govora. Ljudi ga, pa i politički i vojni analitičari, koriste da opišu repetitivnu lošu beskonačnost.

I ovi bosanskohercegovački izbori bili su "dan mrmota". Sve je, nakon svega, opet isto. Samo su građani, koji su nastavak tog istog omogućili, sve stariji, siromašniji i sa manje nade, koju već odavno kriju zašivenu u postavi kaputa, tamo gdje su nekada izbjeglice krili pasoš i porodični nakit, da im se nađe kada stignu tamo kamo su krenuli – u neko drugo mjesto, gdje teče neko drugo, tuđe vrijeme.

Izbori su, dakako, najavljivani kao "istorijski". A koji nisu bili? I koji neće biti? I ovi izbori su, još, bili dokaz da je običan čovjek u svakom poslu sa istorijom – donji. Nemojte me poslušati, pokušavajte vi i dalje svojim glasačkim listićima mijenjati istoriju. Ja u ničem istorijskom ne želim učestvovati. Od svega istorijskog želim biti daleko barem koliko od mjesta detonacije atomske bombe.

Isto znači da će biti - gore

Za one koji će nastaviti trošiti vaše pare na svoje "predstavničke plate", vozače, putovanja, reprezentacije i "odvojena stanovanja", za one koji će nastaviti rasprodavati i pljačkati vašu imovinu - ono što je od Tite ostalo, a još nisu raščopali - za njih i ovi izbori jesu bili istorijski. Istoriju pišu pobjednici, a to su oni. Istorija je lažni alibi kojim pobjednici pokušavaju prikriti svoje zločine. Kao što je opštepoznato i tako očito zdravom razumu: da se na izborima može nešto bitno promijeniti, bili bi zabranjeni. Kao što su zabranjene revolucije.

Nego, da vidimo šta smo dobili nakon još jednog "praznika demokratije". O, sada nešto sasvim novo, što još nismo probali: vladavina nacionalističkih stranaka. Stranka demokratske akcije plus Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine plus Savez nezavisnih socijaldemokrata. Čovjek koji očekuje da će isti postupak, pod istim okolnostima, rezultirati drugačijim rezultatom: na primjer, da udarac u zid pri brzini od 380 na sat neće dovesti do smrti, nego do doktorata na Kembridžu - to je jedna od definicija idiota.

"Naš čovjek", jasno, nije idiot: on zna da će biti isto, a to znači gore. Jer, nije isto kad je prvi put isto i dvadeseti put isto. Ako se ponovi dovoljan broj puta, "isto" postane gore, a potom i najgore. Samo što "naš čovjek" misli, i nije u krivu, da najgore, zapravo, ne postoji: uvijek ima još gore. A dolazak tog još goreg on je spriječio na izborima. Zato se on nakon trijumfa veseli u izbornom štabu, zato nazdravlja lideru stranke i grli se sa kolegama aktivistima.

Ovako može sto godina...

Sa Ustavom kakav je dejtonski, sa ovakvim političkim sistemom, sa istorijom kakva je naša i njenim crvenim repom u obliku trozupca, sa komšilukom kakav je bosanskohercegovački, sa ovakvim političkim elitama i izbornom ponudom, sa dva "konstitutivna naroda" koji svoj komad zemlje žele pripojiti drugoj zemlji, i trećim koji se dosta ba prilagođavao, sad neka se drugi njemu prilagođavaju, sve i da na izborima ne glasa "naš čovjek", nego profesori sa MIT-a i Sorbone, rezultat bi bio isti.

Šta je nakon ovih izbora izvjesno? Pirove pobjede. Niti Bošnjaci mogu ukinuti Republiku Srpsku, niti Milorad Dodik može otcijepiti Republiku Srpsku od Bosne i Hercegovine. Niti će Hrvati dobiti entitet, niti će Bošnjaci pobjedom Željka Komšića učiniti Hrvate Dragana Čovića lojalnim Bosni i Hercegovini. Ali će zato biti mrcvarenja, blokada, Dodikovih performansa, usporavanja EU i NATO integracija, etničkih tenzija, beznađa, odliva stanovništva...

Šta je rješenje? Pogrešno pitanje. Ovo što imamo, to je rješenje. Ovo što imamo, ovako kako imamo, to nije privremeno, nego trajno. Ovako može sto godina. Napokon, šta je sto godina u istorijskoj perspektivi, šta je sudbina pojedinca zaglavljenog u istorijskom loopu za nacionalnu stvar? Kolektivni identitet i "istorijska perspektiva" možda mogu djelovati utješno, možda učine da se čovjek sam sebi učini važnim, dijelom nečeg većeg od samog sebe. Ali, ta iluzija ima cijenu. A ta cijena je visoka.

Funkcionalna Bosna i Hercegovina tri "konstitutivna" nacionalizma je nemoguća, kao što je nemoguća i građanska Bosna i Hercegovina bez građana. Ako nije nadnacionalna, Bosna i Hercegovina je ili ovakva, ili gora. Ovakva Bosna i Hercegovina ne valja ništa, ali je, eto, moguća i, kao takva - rješenje.

Srećom, sve će proći

Tako to bude kad se na izborima ne rješava pitanje plate i školovanja djece, nego "istorijska" pitanja. Tako to bude kad nisi građanin i pojedinac, nego narod, pa još "konstitutivan". Onda platu zarađuješ i djecu školuješ u Njemačkoj, Austriji i Lihtenštajnu, a u Bosni i Hercegovini rješavaš nacionalna i istorijska pitanja.

Obično se uzima kako "dan mrmota" ima sretan kraj. Da li, zaista? Ako je Bill Murray naučio da bude sretan, a dan u kojem je sretan se zauvijek ponavlja, ne bi li on, onda, zauvijek bio sretan? Ovako, kada se vrijeme pokrenulo, sreća će proći, kao i njegov život. Stvar je u tome što je prolaznost sreća. Srećom, sve će proći.

Ali, prije nego što prođete, sjetite se u kakvoj ste Bosni i Hercegovini vi rođeni i kakva je Bosna i Hercegovina bila do, recimo, 1991. godine. Onda se sjetite prvih "demokratskih" izbora na kojima ste glasali. I onda pogledajte kakvu Bosnu i Hercegovinu ostavljate svojoj djeci. To je, a ne istorija, perspektiva iz koje se stvari vide onakve kakve jesu.

Na kraju se sve svodi na jedno: ili ste za Bosnu i Hercegovinu, ili za svoj narod.