Dodik stiže s Kusturicom

Piše: Ahmed Burić

Dodik duboko zna da je upravljanje zemlje iz tročlanog Predsjedništva skoro sasvim besmisleno. I to njega u krajnjoj varijanti i ne zanima. Ono što on želi je da vidi dokle može masirati živce protivniku, dok mu on žestoko ne uzvrati. To je uloga Imanje. Uloga Nemanje u toj priči je nešto kompleksnija: on je, paradoksalno, uvučen u katarzu tako da ga u grad gdje je rođen i iz kojeg je crpio svoju nekad blistavu umjetničku inspiraciju dovodi plemenski saveznik onih koji su se popeli na brdo želeći da pokore Sarajevo. Govoreno uprošćenim, krivim jezikom ulice, nekoga ko je nekada bio Prava raja (užasne li kategorije), dovodi neko ko je bio (manje-više, i ostao) – Papak.
Da nije ratni profiter i da u temelje njegove tvorevine nisu ugrađeni genocid (a, koje nisu?) i kriminal, Milorad Dodik bi bio vanredno zabavan tip. Seoski knez iz ruskih pripovjedaka s kraja 19. stoljeća, kojeg je poplava zvana tranzicija izbacila na vrh društvene ljestvice. Živopisna je to biografija: od uzgoja kupusa i šverca cigaretama do Predsjednika, i od komunističkog omladinca i protivnika nacionalizma do državnog nacoša koji kontroliše kapital, prošao je kroz razne faze, u kojima se kao pravi “naš čovjek”, dočekivao na noge. Stepenicu po stepenicu, prvo u Parlament RS-a, pa vlast u općinama, pa na čitavom području Republike Srpske, pa u Predsjedništvo, u socijalnom kontekstu uvijek je ostavljao mogućnost da je sve to skupa zezancija, i da ne misli do kraja ozbiljno.

Bosanska prostodušnost

Opuštenost u razgovoru s protivnicima, mikrofoni na svadbama, vašarima i predizbornim skupovima, repertoar evergreen narodnjaka iz osamdesetih, od Mitra Mirića do Bobana Zdravkovića i zdravi, široki, seljački osmijeh kao na bundevi iz Noći vještica, donekle su mogli relativizirati većinu onoga što radi i govori. Uvijek duboko preko granice socijalnog ukusa, nakon svega, mogao je ostavljati dojam da bi se s njim, “kad bi se kanio svih tih budalaština”, moglo dogovoriti. Od bosanske prostodušnosti, jedino je veća njezina glupost i naivnost, pa je Dodik u kolokvijalnim razgovorima u Sarajevu, najčešće “Mile”, a svjetina bi mu halalila sve kad bi preko noći okrenuo ploču i učinio neki simbolički čin kojim bi se, recimo, izvinio za zločine ili priznao genocid, i pritom rekao da historiju treba ostaviti iza sebe, i da je izgradnja Bosne i Hercegovine njegov prioritet.

Jah, takvi smo, malo nam treba da nam neko pruži ruku i da zaboravimo kakvo je smeće i gad bio. Takva nam nafaka. A pamet – kratka.

BiH je zemlja sa sadržajem, ali država bez smisla. Epohu koju živimo, a koja u najvećoj mjeri ne računa sadržaj, Dodik je maksimalno iskoristio. Smisao današnjeg vremena je, ionako, zamijenio profit. A kako je BiH mala, onda se sve to i ne računa. Živimo novi poredak, i ne-sistem vrijednosti, baziran na tome da je dobro dok ne puca, i da nema ničega dobrog što se uradi da ga zlo ne može obezvrijediti i učiniti banalnim. Današnje Sarajevo je teška sredina za život, i duhovno prilično usahla i uskogrudna. Na svakodnevnom nivou, uglavnom, gradsku jezgru “spašavaju” strpljivost, snalažljivost i snishodljivost njegovih građana. Na općoj kulturološkoj ravni, to je uglavnom, nezanimljiva provincija s nekadašnjim oreolom otvorenog grada i stjecišta kultura.

Elem, nije lako, a tako je kako je, i biće tako sve dok se ne promijeni barem odnos prema vrijednostima: od svog posla se u kulturi, naprosto, ne može živjeti, a najčešće ga i nema jer nema novih vrijednosti koji bi kulturu proizvodili.

Jedan, dva

U takvim okolnostima, i tom duhovnom i vremenskom okviru valja pročitati i nedavno objavljenu vijest da je Dodik kao svoj prvi potez novog člana Predsjedništva BiH najavio postavljanje zastave Republike Srpske u, ili na, zgradu Predsjedništva, to ćemo još vidjeti. A kao drugi postavljanje proslavljenog reditelja i neimara amatera Emira – Nemanje Kusturice na mjesto svog savjetnika.

Ima u tome nečeg dijabolično zakonomjernog da u trenutku općeg desničarenja i širenja neo-fašističkih ideja u Evropi, u Sarajevo, na mjesto zločina dolaze dvojica sljedbenika jedinog naci(onal)izma u novoj Evropi koji jeste osuđen, ali nije poražen. Njih dvojica, kao junaci neke narodne priče koja bi se mogla zvati Imanja i Nemanja dolaze u Grad. U grad koji je jedan proglasio Teheranom, a drugi osuđivao za rat koji ga je skoro uništio, a da za njega, praktično, nije bio kriv. Ili možda i jeste, jer je svojom nemogućnošću da ikada odredi svoje vrijednosti, da odvoji prijatelje od neprijatelja, i da prestane sa ćepenačkim zaumljem i doušničko-zavidnim mentalitetom postavljanja mediokriteta na bitna mjesta, uvijek ostavljalo mogućnost za to da ga se vuče za nos. Kad si mali i nebitan, svi te mogu zajebavati. U ovom slučaju dođe Dodik i postavi Kusturicu za savjetnika. Pritom, valja znati da nekada, u normalnim okolnostima, Emir Nemanja ni izbliza ne bi bio najgori izbor, pogotovo u usporedbama s nekima koji su nekada, pa i danas, obnašaju dužnost savjetnika članova Predsjedništva.

Ali, čini se da je ta tačka gdje bi Nemanja mogao pomoći odavno pređena. Ali, kako mi uvijek kasnimo, možda mu se Sarajevo i prostre, kao tepih pred Predsjedništvom!? U šta je, nakon svega, teško vjerovati, ali koliko smo puta pokazali koliki smo idioti!? A nema sumnje da je Dodikov potez izabiranja savjetnika klasična šatorska tačka – u kojima je, znamo, majstor – odnosno crvena krpa pred očima Bošnjaka, ili Sarajeva, jer je to za njega isto (a, bogami, i nije da nije!).

Dakle, Dodik duboko zna da je upravljanje zemlje iz tročlanog Predsjedništva skoro sasvim besmisleno. I to njega u krajnjoj varijanti i ne zanima. Ono što on želi je da vidi dokle može masirati živce protivniku, dok mu on žestoko ne uzvrati. To je uloga Imanje.

Uloga Nemanje u toj priči je nešto kompleksnija: on je, paradoksalno, uvučen u katarzu tako da ga u grad gdje je rođen i iz kojeg je crpio svoju nekad blistavu umjetničku inspiraciju dovodi plemenski saveznik onih koji su se popeli na brdo želeći da pokore Sarajevo. Govoreno uprošćenim, krivim jezikom ulice, nekoga ko je nekada bio Prava raja (užasne li kategorije), dovodi neko ko je bio (manje-više, i ostao) – Papak.

Tu negdje bi mogla završiti naša u osnovi tužna priča. O Imanji i Nemanji. Ali bi možda mogla početi neka nova? O tome da li će Sarajevo nastaviti putem palanke, ili će se probuditi sad već zaboravljeni refleks koji teži oslobođenju i širenju obzorja?

U tom smislu, dolazak Mileta i Kuste, Imanje i Nemanje, može biti novo poglavlje u odnosima. A može biti i početak kraja. Ili kraj kraja, kako vam drago? Pomjeranje sata unazad.