LAKŠE, POPE, KUD SI NAMJERIO

Piše: Aleksandar Radoman

Taman kad čovjek pomisli da nakon što je temeljno popljuvao sve zamislive manjine u Crnoj Gori, nakon što je ponizio i onu nesretnu većinu, poredeći je s volovima i raspolutivši je između dva popisa, nakon što je državu i vlast označio najpogrdnijim riječima, uz koje ono „izdajnici“ još zvuči kao eufemizam, nakon što se zagnao da Evropi održi bukvicu o moralu, velim taman kad insan pomisli – ne može dalje od toga, pop Risto Ćirov Radović se postara da pomjeri granice neukusa.

Otvoreno pismo crnogorskom premijeru toliko grca od obmana, mržnje i podmetačina, da bi ga trebalo štampati kao apendiks Borhesovoj Univerzalnoj istoriji beščašća!?
Kako bi toliko slijepe mržnje na jednom mjestu bilo nemoguće prokomentarisati u cjelini, pozabaviću se tek „faktima“ kojima barata pop Risto.

Na samome početku, da ne trepne, istovari Risto Ćirov kao gotovu istinu da je crkvu na Rumiji podigao „Sveti Jovan Vladimir“ u 10. vijeku (ili početkom 11. vijeka), a da su je srušili Turci 1571. godine, kad i Prečistu Krajinsku, Svač, Ulcinj, Bar... Na stranu ostavimo što u 10. i početkom 11. vijeka kako je to vidno iz dva primarna istorijska izvora – domaćega Popa Dukljanina i vizantijskoga Jovana Skilice – nije postojao nikakav Jovan Vladimir, već dukljanski vladar čije je ime samo Vladimir, pa razmotrimo postoji li ijedan jedini relevantni istorijski izvor ili materijalni trag crkve na Rumiji do Ristova vakta!?

Odgovor je jasan – ne postoji! Pa ako Risto i njegovi ris(o)tonoidi ne vjeruju istorijskim izvorima prvoga reda ni arheološkoj nauci, ajde da ih onda uputimo na jedan „vidljiviji“ izvor. Baš te turobne 1571. godine, kad je Bar iz mletačkih ruku predat Osmanlijama, nastala je mletačka karta grada Bara i okoline i na toj karti, avaj, nema nikakve crkve na Rumiji!?

E pa sad, crkvu na Rumiji ne pominje niko od 10. do druge polovine 19. vijeka, ne ucrtavaju je ni pedantni mletački kartografi, ali pop Risto zna da je ona bila tamo i da su je srušili – a ko bi drugi nego Turci!? A da je popu Ristu bilo do istine, mogao je lako sklopiti hronologiju rušenja na ovim prostorima, i kad bi se odmakao od 10. vijeka naovamo, prvi bi rušitelj Svača, Bara i Ulcinja kojeg bi zazreo bio onaj tip što je u crkvenome kalendaru SPC u Crnoj Gori pocrvenio, Stefan Nemanja, narečeni Sveti Simeon Mirotočivi!

Mirotočivi, razumije se, nije pocrvenio od stida, već u uvjerenju da je rušenje ove države podvig dostojan jednoga sveca! I ne bi pop Risto u potragu za tim faktom morao ići dalje od Simeonova žitija, čiji je autor njegov sin Stefan Prvovenčani, a u kojemu je o Nemanjinu pohodu ognjem i mačem na Duklju zabilježeno ovo: „Gradove poobara i poruši i preobrati slavu njihovu u obraz zapustenija“!

Jedino što je u Ristovu pismu tačno to je da su mošti Svetoga Vladimira iz Prečiste Krajinske odnešene u Albaniju početkom 13. vijeka, no Risto nekako zaboravlja da spomene ko je u to vrijeme vladao Zetom i zašto su svečeve mošti uopšte odnijete iz Prečiste Krajinske. Odgovor je opet jednostavan, a saopštila ga je niko drugi do srpska istoriografija – da bi omogućili širenje kulta svog utemeljitelja, Stefana Nemanje, Nemanjići su iz Zete naprosto eksportovali Svetoga Vladimira, trudeći se svim silama da zatru njegov kult. No ni to im nije pomoglo da ucijepe u narodnu svijest Svetoga Simeona, za kojega u Crnoj Gori nije mario niko, sve do zemana popa Rista, koji danas tvrdi da je taj vajni svetac rođen u Podgorici u 12. vijeku u osmanskoj tvrđavi iz 15. vijeka!?

No vratimo se analizi Ristova pisma premijeru. Neđe pri njegovu kraju pop Risto objašnjava da do vrha Rumije puta nema, da je zbog toga crkva prenijeta helikopterom, jadikuje kako bi put valjalo izgraditi jer su mu noseći kamenje do vrha stradala dva konja i sl.

Poslije ovoga lamenta nad Rumijom, valjalo bi se zapitati vjeruje li pop Risto da su građani Crne Gore nalik tim sirotim konjima kad im tovari priču da je neko u 10. vijeku na vrhu Rumije sagradio crkvu onđe đe čak ni pop Risto deset vjekova kasnije sa svim materijalnim i tehničkim snagama nije mogao dospjeti bez vojnoga helikoptera!? Kuđ se đede stara crkva, koju prije druge polovine 19. vijeka niko niđe nije ni vidio ni pomenuo, teško je reći!?

No ako pripadate feli ris(o)tonoida suspenzija vlastitoga mišljenja stvar je fabričkog podešavanja, a bespogovorno slijeđenje popa Rista sveta dužnost! No u toj priči, prilika je, nepostojanje crkve na vrhu Rumije najmanje je važno. Važno je utvrditi da su i nju koja nikad nije postojala porušili Turci!?

Oni isti Turci za čijega je vakta i čijim je sredstvima podignut Pivski manastir i oni isti Turci koji prilikom predaje Bara 1571. godine, bar koliko je poznato, nijesu rušili ni crkve u Baru, a kamoli na Rumiji!? Katedralna crkva Sv. Đorđa, recimo, nije srušena već pretvorena u džamiju, a stradala je od udara groma tek poslije oslobađanja Bara i to 1881. godine, nakon što su oslobodioci u nju smjestili barut.

No kad već Turaka nema ni za lijeka niđe na vidiku, pop Risto pronalazi rezervne krvnike, a kako pri ruci nema više nijednoga čestitoga komuniste, a ko bi mogao biti dežurni krivac do – crnogorske manjine! I zato pop Risto toliko prostora u svojoj poslanici mržnje posvećuje Mehmedu Bardiju. U pristojnoj pravnoj državi, na Ristov vrišteći govor mržnje u kojem jedan u Crnoj Gori autohton narod naziva „poarbanašenim“, neko bi iz tužilaštva reagovao podizanjem tužbe za širenje nacionalne mržnje. Ipak, nijesu se naši tužiloci osvrtali ni kada je pop Risto pripadnike islama nazivao lažnim ljudima, a Crnogorce volovima, već, naprotiv, i to proglašavali bogougodnom beśedom.

Još se u svojoj poslanici pop Risto čudi što kome smeta crkva koja spaja ljude, blagoglagoljivo promovišući pomirenje pod njegovim skutom i podśeća na iznošenje kamena na vrh Rumije kao na tradiciju. Negira pritom da je ta tradicija kulturno dobro i po svaku je cijenu želi prikazati ne onim što ona uistinu jeste, simbol crnogorskoga vjerskoga sklada, već nekakvim privatnim ritualom njegove bratije, kojoj, glasovi s Fanara to navješćuju, u najskorije vrijeme prijeti otpadništvo od pravoslavlja!

Postavljanjem skalamerije na vrh Rumije, zna to dobro pop Risto, nije samo uništen kult stariji od hrišćanstva, već i zaboden prst u oko onome što se u podrumijskom kraju zvalo skladnim suživotom različitih vjera. Jer to iznošenje kamena na vrh Rumije i ona gomila koja se na vrhu nalazila prije desanta, a u kojoj su neki u drugoj polovini 19. vijeka prepoznali ostatke nepostojeće crkve, nijesu ništa drugo do prethrišćanski kult – tumul, mogila, i ritual koji je praktikovan mnogo prije Vladimira, a takvih je bilo ne samo na Rumiji, na koji se zapravo Vladimirov kult nadgradio!

I koliko god se trudio da sebi dâ lik kakve glasovite istorijske ličnosti, Petra I, recimo, nema u crnogorskoj istoriji ni literaturi sličnijega lika popu Ristu no što je ona baba iz Gorskoga vijenca! Doprtila, baš kao i on, odnekud da unese zlu krv među Crnogorce, tu babu literarni junaci Njegoševa spjeva lako razobličuju, za razliku od današnjih neliterarnih Crnogoraca koji su protraćili tri decenije, a nijesu se spomenuli misije popa Rista, no mu još i masovno seire!?

Vrhunac Ristove beśede ostavljen je za sami kraj kad poručuje da bi surogat crkva na Rumiji da je kojim slučajem đe u, inače omraženoj, Zapadnoj Evropi, bila prvorazredna turistička atrakcija do koje bi trebalo i uspinjaču sprovesti!

I još veli da mu je do obraza!? U toj sve umornijoj Zapadnoj Evropi, tipovi poput popa Rista našli bi mjesta u najboljem slučaju u kakvom reality show-u, đe bi onima niščim duhom vazdan mogli propovijedati svoju neizlječivu mržnju!

No umjesto osvijetljene pozornice na kojoj može isijavati svoj duhovni čemer, a da svjetina gladna skandala to doživi kao još jednu jeftinu tačku, pop Risto već skoro tri decenije postepeno Crnu Goru transformiše u taj svoj reality show.

Za završni čin te farse trebalo bi mu zaista pomoći da od Rumije napravi atrakciju primjerenu njemu i njegovoj pastvi. No za tu atrakciju ne treba mu do Rumije nikakav put – već mjedeno guvno!