Greška neočekivanog značaja

Autor: Zlatko Dizdarević

Puno je razumnih i poštenih ljudi koji se danas zblažnjavaju povodom zločinačkog ubojstva Saudijca Jamala Khashoggija u njihovom konzulatu u Ankari, s egzekutorima iz najveće blizine saudijskog princa prestolonasljednika Mohammada bin Salmana.

Ipak, podjednako je i onih što se zgražavaju nad tim, odjednom masovnim zgražavanjem. Ko se iole interesira za realnosti Saudijske Arabije, nije iznenađen ni time ko je ubijen, ni ko su naručioci i ubojice koliko logičnim pitanjem, šta je to zbog čega je jedno ovakvo ubojstvo, među mnogim drugima pa i »spektakularnijim« u svijetu toliko značajno.

Najjednostavniji u svom »twiterskom« poimanju politike, biznisa, međunarodnih odnosa i ličnog interesa bio je očekivano Donald Trump, zblanut pri samoj pomisli da ubojstvo Khashoggija treba tretirati sve do američkih sankcija za krivce. Pa se iskreno zapitao: »Nećemo sad, valjda, žrtvovati posao od sto milijardi dolara za oružje s Rijadom zbog ubojstva jednog novinara!« Nije bitno ni to što je pomenuti novinar bio saradnik glasovitog Washington Posta.

Drugo pitanje je za one što pripadaju nekih davnim, zaboravljenim kategorijama dobrog odgoja: kako nikoga nije stid toliko se baviti jednim ubojstvom naručenim iz Rijada, a ne zgražavati se istovremeno nad planetarnom šutnjom pred zločinima koje Rijad svakodnevno i genocidno čini u Jemenu, mjestu najstrašnije humanitarne katastrofe protiv civila, djece i žena. Uz bombe i – organiziranim izgladnjivanjima do smrti.

I nikom ništa. Oni koji sad reagiraju kao s nevjericom na ubojstvo onoga čije je pisanje nerviralo princa, dolaze mu veselo na mega poslovni skup u Rijad (čast izuzecima koji su apstinirali) sklopivši samo prvog dana poslova u vrijednosti od oko 50 milijardi dolara. Na veliko zadovoljstvo saudijskog logističara terorizma što hara evo već sedam godina Bliskim istokom. Uz to još proglašenog liderom centra u »borbi protiv terorizma u regionu«.

Naravno, krvoločna, a na bahato amaterski način izvedena eliminacija pomenutog novinara dobija nastavak prilično loš za strateške partnere Saudijske Arabije – u ovom slučaju prije svega za Trumpa i Netanyahua.

Jer, bez obzira na to koja je od mnogih interesnih verzija te priče pobijedila, sve je ostalo u igri samo ne puko ubojstvo tek »jednog novinara«. Događaj su jedva dočekali mnogi zarad svojih interesa. Baš ih briga za Khashoggija i sutra slične. Trenutak je idealan za ozbiljnije planove.

A ako sveopće skandaliziranje ovim povodom nije dovoljno, treba ga podići do nivoa histerije jer ovakve šanse za svođenje raznih računa teško će opet brzo biti. Orkestrirane interese izvana sinhronizirat će zaduženi mediji koji ionako sve više služe tek za proizvodnju i naplatu skandala.

Jedno rutinsko političko ubojstvo, doduše loše izvedeno, a naručeno iz samog vrha u prebogatoj kraljevini dolarski interesantnoj svima, postaje upaljač za događanja koja već sada daleko nadilaze sami zločin.

Iz dana u dan isplivavaju reakcije na ubojstvo koje pokazuju koliko se čekalo ovako nešto da bi se pokazao otpor prema onome što je preigrani Mohammad bin Salman preko noći postao u vlastitoj kući. Ali i na međunarodnoj sceni važan u tuđim kombinacijama, posebno američkim i izraelskim. Uvijek pri tome vjerujući kako mu je nafta pod saudijskim pijeskom sasvim dovoljan argument za pokriće nebeske ambicije, zaigranosti i samopercipirajuće veličine.

No, ne kaže stara narodna ono što se uvijek pokaže kao tačno »Sve kad-tad dođe na svoje«. Pa evo i u slučaju vladara pred kojim je za ljudska prava uvijek spremni Zapad ushićeno pljeskao rukicama jer je princ eto učinio ogromni humani iskorak dozvolivši ženama da same voze automobile i dolaze na stadione !

Ipak, i takvog su čekali na krivoj nozi, i dočekali. Ma koliko mu, iz vlastitih interesa minulih dana bez ikakvih problema na noge umočene u naftu došla sva kamarila najbogatijih ljudi svijeta, milijardera, investitora, bankara, političkih lidera, predsjednika, premijera i ministara, predstavnika raznih tajnih i javnih finansijskih »loža«, okupatora preostalih egzistencijalnih planetarnih rezervi – vode, hrane i energenata... Svi kako bi baš sada, s »pojeftinjenim finansijskim vladarom« dogovarali dalju imperijalnu preraspodjelu u institucionaliziranoj otimačini.

Prestolonasljednik Mohammad bin Salman, nekrunisani kralj iz Rijada (otac mu se još pomalo otima koliko i kad može temeljem legalnih nadležnosti), evo je na čelu cijele priče, uprkos ubojstvu za koje ga direktno vežu zgražavajući se nad tim. Još pogodniji biznisu u ovom času, baš zahvaljujući i tomu.

U toj storiji »Pustinjskog Davosa« su i Evropa, i Amerika, i Rusi, i Kina... Svi koji igraju svoje igre, vlastitim načinima, vlastitim interesima i vlastitom mudrošću.

U čemu je, onda, problem s ubojstvom Saudijca, novinara iz Amerike, dočekanog i likvidiranog od »braće« iz Rijada kojima se nije sviđao pa su prestolonasljedniku morali da donesu njegovu glavu. Ili – kako kažu vijesti na ovu temu, odsječene prste sa ruke ? Pa u velikoj priči o »preuzimanju« planete na razne načine i raznim kanalima, od strane velikih igrača koji se takvim idejama i operacijama bave, uključujući sebe radi i arogantnu Saudijsku Arabiju.

A bolesno-ambiciozni malac bez iskustva u planetarnim igrama mimo onog beduinskog koje nije nebitno ni naivno, ali je za druga mjesta i druge prilike, sujetom i mržnjom odigravao je na najnižem nivou pa je tako i velike partnere – prije svega Ameriku i Izrael, uvalio u ogroman problem.

Pri tome, podjednako se zaletio i Trump, bez iskustva s pustinjskim Orijentom, a uz to ovaj put po svemu sudeći u početku instinktivno braneći i zeta savjetnika, ostrašćenog cionistu Jareda Kushnera, na način koji je dobacio tek do one već anegdodske o »nebitnom novinaru spram milijardi za oružje...«

Saudijac bahato nije osluškivao reakcije u vlastitoj kući na ono kako je tamo čistio i lomio. Amerikanac i Izraelac nisu shvatili ko ih sve i zašto u pustinji čeka nezadovoljan princom.

Nije ih puno ni interesiralo. Kushner je mislio za njih. A evo su sada i u Rijadu odlučili da progovore. Posebno iz kraljevske kuće Al Saud koju je Bin Salman potisnuo sa svih pozicija do poniženja. Logično, eto im šanse za revanš, i ne samo njima. Otud već i zahtjev kralju da skloni svog sina nasljednika koji je »uprljao obraz Kraljevini«. Pa i kroz Jemen, odjednom.

Ostali Arapi, suniti iz Zaljeva, već su siti »liderstva« ovakvog Rijada, a shvatili su i kuda ih vodi politika odjednom ljubavi s Izraelom, makar to bilo i protiv Irana. Mnogima tek sada dopire do svijesti i ogromna prevara s Jeruzalemom na koju je princ pristao, samo da bi udovoljio Americi i vlastitoj ambiciji.

Stara EU, posebno Merkel i Macron slučaj su jedva dočekali, naravno zgroženi ubojstvom novinara i kriminalom na koji je, je li, jako osjetljiva kada je izvan Evrope. Udaranjem na obraz američkom »partnerstvu« s ovakvim Rijadom jačaju se vlastite pozicije. A nije loše ni u obnovi vojnih mega poslova s Arapima koje su potpuno preuzeli Amerikanci.

Erdoganova Turska i pored različitih igrarija na više stolica, što je »sultanov« specijalitet, nikada nije mogla da zaboravi konkurentnost Meke na terenu vjere i ideologije .

»Muslimanska braća« i »Vehabizam« su u sudaru taman onoliko koliko se može strasno biti unutar iste vjere, a različitih korijena. Uz sve ostalo i sudare na »ideološkom« planu jedne zemlje iz beduinskog šatora i jedne koja se vazda osjećala imperijom.