Vartolomej: Nećemo dokidati jurisdikciju SPC osim „ukoliko postoji odnosni zahtijev i veća crkvena potreba”

Piše: Vladimir Jovanović

Vaseljenski patrijarh Vartpolomej, dao je intervju, koji objavljuje današnja „Politika”. S obzirom da je „Srpska pravoslavna crkva (SPC) suočena sa nizom granica u okviru svoje jurisdikcije – Crna Gora, Severna Makedonija”, pitanje „Politike” glasi:

„Da li nameravate da prekršite tomos koji ste [1922. godine] izdali SPC i odlučite da Crkva u Makedoniji ne bude u njenoj jurisdikciji?”

Vartolomej je odgovorio (citiramo integralno):

„Oko ovog pitanja, nažalost, postoje ogromne dezinformacije. Neki poistovjećuju slučaj Ukrajine sa Skopljem i Crnom Gorom, i to vrlo vješto, jer žele da SPC okrenu protiv Vaseljenske patrijaršije. Svakako, koliko nam je poznato, mnoge vladike SPC su suzdržane u pogledu Ukrajine iz straha da će ono što se tamo desilo biti ponovljeno u Crnoj Gori i Ohridu.

Ali, uvjeravam vas da stvari ne stoje tako. SPC ima konkretne geografske granice. Kada se državna teritorija Srbije proširila, naša braća Srbi obratili su se Vaseljenskoj patrijaršiji i zatražili da se ove nove oblasti podvedu pod njihovu jurisdikciju. Vaseljenska patrijaršija je pozitivno odgovorila i ove oblasti ustupila posebnim tomosom, što se nije dogodilo u slučaju Ruske crkve, koja je stupila na tlo Vaseljenske patrijaršije, ne dobivši za to neki kanonski ustupak.

Prema tome, razlika u pogledu Ukrajine, kanonski i eklisiološki, jeste u tome što je Rusija upala i okupirala Mitropoliju Kijeva, a da joj to nikada nije ustupljeno, dok Srbija, sve što ima, to joj pripada i kanonski i eklisiološki.

To znači da Vaseljenska patrijaršija ne namjerava da izmjeni Ustav SPC, niti njene granice, ukoliko to ne prati sporazum i saradnja. Nikada Vaseljenska patrijaršija nije prekoračila granice drugih crkava, sem jedino ukoliko postoji odnosni zahtijev i veća crkvena potreba”.

Vartolomej je još kazao: „Ako Bog da, doći ću u Beograd na jesen, na poziv patrijarha Irineja, jer sam pozvan na 800 godina od hirotonije Svetog Save”.

***

Podśećamo, tomosom Carigradske patrijaršije 1922. priznata je autokefalija Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca; kanonski i eklisiološki su od Carigrda ustupljene SPC eparhije koje su se dotad nalazile pod Carigradskom patrijaršijom u savremenoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini, i to: Skopska, Raško-prizrenska, Veleško-debarska, Pelagonijska, Prespansko-ohridska, Polijanska, Strumička, Bosanska, Hercegovačka, Zvornnčka, Banjalučko-bihaćka, dio Mitropolije Vodenske. U svrhu obeštećenja, Beograd je zbog toga isplatio Carigradu 1,5 miliona zlatnih švajcarskih franaka.

Na gornjem popisu se Crna Gora – ne navodi. Naime, Carigradska patrijaršija tomosom iz 1922, izdatim, kako u tomosu piše, i „na molbu crkve i Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”, nije Srbima ustupila, niti je to mogla, kanonsku Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja nije bila njezina eparhija, već je ona, kako se i u tomosu navodi – autokefalna Crkva.

Carigrad je autokefalnu Mitropoliju Crne Gore službeno priznao najkasnije 1855. unoseći je kao takvu u Nomokanon (skupa sa kanonima Svetih Apostola, kanonima Vaseljenskih sabora, pravilima Pomjesnih sabora, etc) i u svoj diptih.

„Ujedinjenje” Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve iz 1918, Carigradska patrijaršija je, navodi se u tomosu, samo uzela k znanju i priznala: „… u granicama ovog ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i AVTOKEFALNE pravoslavne crkve… Crnogorska… Priznajući pak proglašeno jedinstvo AUTOKEFALNIH CRKAVA: Srpske, Crnogorske…”

Ostaje otvoreno pitanje da Carigrad u svijetlu provjerljivih činjenica tek razmotri „proglašeno jedinstvo” Crnogorske sa Srpskom crkvom, tj. da li je ono bilo kanonsko, jer je „temeljeno”: na nepostojećim odlukama jednoga necrkvenoga, političkoga skupa, k tome lišeno na Svetome Duhu temeljenih uslova, predviđenih Svetim pismom, dogmatičkim opredjeljenjima i simvoličkim knjigama Pravoslavne crkve, sveštenim kanonima i bez obavezujuće saglasnosti petorice sinodalnih klirika tj. većine članova Svetoga Sinoda autokefalne Crkve Kraljevine Crne Gore. To „proglašeno jedinstvo” desilo u uslovima srpske vojne okupacije Crne Gore, što je i dovelo do bratoubilačkoga rata.

Petorica članova Sv. Sinoda Crne Gore nijesu 1918. potpisali „ukidanje” autokefalne Crkve

Vartolomej „Politici” nije kazao da su sadašnje granice jurisdikcije SPC, utvrđene još 1918, „vo vijeki vjekov” i da ne podliježu promjenama „ukoliko to ne prati sporazum i saradnja”, tj. da Carigrad neće intervenisati, kako je rekao, „ukoliko postoji odnosni zahtijev i veća crkvena potreba”.

Povlačenje paralele između Ukrajine, Crne Gore i Makedonije – zaista nije moguće. Iz više razloga: najvažniji je da je Crna Gora imala svoju drevnu, vaseljenski priznatu Hristovu autokefalnu Crkvu, a da to Ukrajina i Makedonija nijesu. I Ukrajina (do 1686) i Makedonija (do 1922) su bile kanonske teritorije Carigrada, a Crna Gora (osim jednog njenog dijela) u novovjekovnoj istoriji – nije.

Vartolomej ne osporava ni pravo Crne Gore da obnovi autokefanu Crkvu. Niti da ona bude vaseljenski kao takva prepoznata, što je izričito saopšteno nedavno iz Carigradske patrijaršije.

Danilo, arhiepiskop Vaseljenske patrijaršije, podržava pravo Crne Gore da ima svoju autokefalnu Crkvu!

Interesatno, Vartolomej je rekao da će na jesen doći u Beograd, ali da proslavi 800 godina HIROTONIJE Sv. Save Srpskoga, a ne „osam vekova AUTOKEFALIJE Srpske pravoslavne crkve” – što je zvanična egida te proslave. U Carigradu nema dokumenata da je Sv. Sava ikad polučio autokefaliju, već je, u najboljem slučaju, od njih posvećen za episkopa i Srbi su tada dobili samo jednu vrstu crkvene samouprave, ostajući zavisni od Carigrada.

Koji jubilej od 800. godina slavi SPC? Sv. Sava nije dobio autokefaliju