Mit o autokefaliji: Vartolomej poručio Srbima da žive u laži već 800 godina

Piše: Draško Celing

Krajem prošle godine i početkom ove bili smo svjedoci dramatična sticanja autokefalnosti, ili pune samostalnosti Pravoslavne crkve u Ukrajini koja se odvojila od Moskve nakon 333 godine potčinjenosti. Novonastali raskol u Pravoslavlju, zaprijetio je ruski silnik Vladimir Putin, mogao bi završiti i krvoprolićem. Mnogi od nas su se upoznali s važnošću pojma tomos – u značenju povelje kojom neka pravoslavna Crkva dobija nezavisnost.

Naime, Ruska pravoslavna crkva žestoko je osudila intervenciju carigradskoga vaseljenskoga patrijarha Vartolomeja, sa śedištem u Istanbulu, koji je Ukrajinsku crkvu oduzeo Moskvi i dodijelio joj autokefaliju udovoljivši tako molbama Kijeva. To se dogodio na Bogojavljanje, po Gregorijanskome kalendaru, odmah nakon Božanstvene liturgije u sabrnoj crkvi u istanbulskoj četvrti Fanar – istorijskome središtu svjetskoga pravoslavlja.

Svečanu povelju o dodjeljivanju pune samostalnosti Pravoslavnoj crkvi Ukrajine potpisao je carigradski patrijarh Vartolomej u prisustvu novoga poglavara Ukrajinske crkve mitropolita Epifanija i ukrajinskoga predśednika Petra Porošenka. Naposlijetku su tomos potpisali i svi članovi Svetog Sinoda Vaseljenske patrijaršije, a ovaj dokument, izrađen na pergamentu, te oslikan i ispisan kaligrafskim alfabetom u manastiru Ksenofont na Svetoj Gori, završio je u arhivu Pravoslavne crkve u Ukrajini u Kijevu.

Bio je to veliki dan za Ukrajinu, jer je crkvenim ujedinjenjem dviju manjinskih pravoslavnih crkava, Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijivske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve, otvoren put istiskivanju u ovome trenutku još većinske Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patijaršije. Odlukom ukrajinskoga parlamenta (Vrhovne Rade) taj ogranak Ruske crkve u Ukrajini neće se više moći neovlašćeno kititi pridjevom „ukrajinska" i tako stvarati zabunu i razdor unutar ukrajinskoga društva kao produžena ruka ekspanzionističkoga režima Putina.

Potpuno je jasno da se Srpska pravoslavna crkva u raskolu između Moskve i Carigrada, naročito kada je riječ o zapaljivoj retorici, priklonila ruskoj braći, iako do formalnoga okretanja leđa Vartolomeju ipak nije došlo. Ovđe nije samo riječ o pukome činu solidarnosti prema Rusima nego je dio širega plana srpskoga šarmiranja Moskve za koju naši suśedi iracionalno vjeruju da im jedino ona može vratiti mitsku teritoriju Kosova.

Drugi razlog panike jeste strah da bi uskoro, na temelju ukrajinskoga presedana, svoju autokefaliju mogle dobiti i Makedonska pravoslavna crkva - Ohridska patrijarhija, te Crnogorska pravoslavna crkva, koje Srpska crkva smatra odmetnutim organizmima na „svome" kanonskome ozemlju.

U javnost su još lani iscurili detalji prostačkoga pisma koje je srpski patrijarh Irinej uputio carigradskome vaseljenskome patrijarhu Vartolomeju držeći mu lekcije iz kanonskoga prava i pravoslavne eklesiologije. Prvi čovjek Srpske crkve prvo je s visoka ustvrdio kako „etnofiletizam predstavlja jedno od najvećih zala savremenoga pravoslavlja", a potom je otišao korak dalje i mrtav-hladan rekao kako su nacije u Ukrajini, Śevernoj Makedoniji i Crnoj Gori „izmišljotina komunizma". U tome svom pismu srpski patrijarh Irinej nije skrivao strahovanje od davanja autokefalije pravoslavnim crkvama u Makedoniji i Crnoj Gori.

Znajući za pogoršane, ali ne i prekinute crkvene odnose Beograda i Carigrada, mnoge je iznenadio intervju koji su s carigradskim patrijarhom Vartolomejem odradili novinar lista „Politika” Živojin Rakočević i srpski pravoslavni teolog Dejan Ristić.

Prvi među jednakima pravoslavne Crkve uputio je svojoj srpskoj sabraći dvije nedvosmislene poruke. Odgovarajući na pitanje namjerava li prekršiti ranije dati tomos koji se tiče Srbije i dodijeliti autokefaliju Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, Vartolomej je rekao:

„Vaseljenska patrijaršija ne namjerava izmijeniti Ustav SPC niti njezine granice, ako to ne prati sporazum i saradnja. Nikada Vaseljenska patrijaršija nije prekoračila granice drugih crkava, osim jedino ako postoji odnosni zahtjev i veća crkvena potreba".

Ovđe kao da je citirao znamenitu misao iz Jevanđelja po Luki: „Bogu ništa nije nemoguće!" (Lk, 1,37), naravno ne nudeći Srbima sebe kao Boga, nego kao vrhovna arbitra u Pravoslavlju.

No, hajde, recimo da su u Srpskoj crkvi odavno oplakali gubitak Makedonije; ali, iduća Vartolomejeva poruka otvorila je nevjerovatnu Pandorinu kutiju udarivši u jedan od najvećih srpskih crkvenih i nacionalnih mitova. Naime, Vartolomej je kazao i ovo:

„Ako Bog dâ, doći ću u Beograd na jesen, na poziv patrijarha Irineja, jer sam pozvan na proslavu 800 godina od hirotonije Svetog Save. Kada me pitaju da li ću ići, kažem: pošto me je patrijarh pozvao, ići ću sa zadovoljstvom”.

Što je tu sporno? Prvi čovjek vaseljenskoga pravoslavlja otvoreno je srpskoj javnosti u lice rekao kako dolazi samo na proslavu tzv. HIROTONIJE sv. Save, ali ne i na 800 godina jubileja srpske AUTOKEFALIJE koji je pomenuti Nemanjić izmislio.

Haotični, autarhični i neumreženi Srednji vijek bio je idealan za izmišljanje svakojakih laži i mitova. Srbi su se tako počastili bezočnom laži o autokefaliji koju je navodno Sv. Sava izborio 1219. u Nikeji đe su se, pred krstašima, Mlečanima i Francuzima, sklonili vizantijski car i patrijarh.

No, navodni tomos o srpskoj crkvenoj samostalnosti nije ostao zabilježen čak ni u prijepisu ili u bilješkama savremenika. Zbog laži oko autokefalije ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan, čija se vlast protezala i na srednjovjekovnu Rašku, zaprijetio je „arhimandritu Savi" prokletstvom i izopštenjem.

Svoj tomos Srpska pravoslavna crkva dobila je tek 1922. kada je voljom Carigrada došlo do legalizacije srpskih vojnih osvajanja u Prvome svjetskom ratu, odnosno, do ujedinjenja svih pravoslavnih crkava na prostoru novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nije nikakva tajna da je Srpska crkva za taj „paket aranžman" isplatila tadašnjem carigradskome patrijarhu milion i po švajcarskih franaka na ime izgubljenih crkvenih prihoda.