Piše: Prof. dr Anastasije Vavuskos
Već neko vrijeme crkvena zajednica zaokupljena je jednim stručnim problemom. Zapravo „problemom” da autokefalne pravoslavne crkve, priznaju ili ne priznaju novoosnovanu autokefalnu Crkvu Ukrajine. Jer, ovakva „ekspertska” problematika i nije stvarna, pošto ne postoji pitanje priznavanja ili nepriznavanja.
Ako pretpostavimo da se i postavlja takvo pitanje, to znači da svaki od tomosa Svesvetoga Sinoda Vaseljenske patrijaršije, kojima su dodijeljene autokefaije, mora biti razmatran i potvrđen od drugih autokefalnih crkava.
Ukoliko je to tako, onda koliko autokefalnih crkava mora „ratifikovati” tomos o autokefaliji da bi se smatrao validnim i da bi doveo do legitimnih posljedica? Sve, ili većina crkava? Četrnaest ili osam?
A, u slučaju priznanja (jednoglasno, ili većine), od kog tačno trenutka stupa na snagu tomos; od posljednje odluke o ratifikaciji ili se (anti)datira, od dana izdavanja tomosa? I ako, na kraju, objavljeni tomos nije ratifikovan, da li će se njegovo odbačivanje odnositi na realnost poštovanja procedure ili na realnost prava Vaseljenske patrijaršije da daruje autokefalije? O kojim ekskluzivnim ovlašćenjima se sada sporimo?
Pošto, kao što se vidi iz sadašnje situacije, niko nije razmišljao o dubini ovoga „ekpertskoga problema”, odlučio sam da ga pojasnim, dokazujući da „problem“, kao takav, ne postoji. Takođe ću dati argumente u prilog činjenici da nema naučne konfrontacije o ovome pitanju.
***
Glavni izvori kanonskoga prava su kanoni i običaji. Ova dva izvora pružaju osnovu za uspostavljanje autokefalije. Tačnije, ono o čemu sam više puta pisao – pitanje davanja autokefalija, samo je dio opsežnijeg pitanja, na temelju Svetih kanona, koje se odnosi na stvaranje nove crkvene oblasti, tj. promjenu statusa kanonske jurisdikcije.
Sljedeći kanoni regulišu ovo pitanje: 12. kanon IV Vaseljenskoga sabora: „Doznali smo da neki, protivno crkvenim ustanovama, obratiše se k velmožama, na osnovu pragmatike, razdijeliše jednu eparhiju na dvoje, tako da uslijed toga bivaju dva mitropolita u jednoj istoj eparhiji. Određuje zato Sveti Sabor, da se nikakav episkop u naprijed na tako što ne usudi, jer koji to pokuša biće zbačen sa svoga stepena. Gradovi, pak, koji su uslijed carskih gramata odlikovani bili naslovom mitropolije, neka uživaju samo čast, isto kao i episkopi, koji upravljaju crkvama tih gradova, ali neka budu potpuno očuvana pravoj mitropoliji njezina pravâ”.
Tu je i 38. kanon VI Vaseljenskoga sabora: „Naši očevi su izdali (IV Vaseljenski sabor, 17. kanon) i mi priznajemo kanon, koji glasi: ‘Ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili u naprijed se osnuje, u takvome slučaju razrjeđenje crkvenih poslova neka slijedi razrjeđenju državnome i građanskome’“.
Kao što proizilazi iz navedenih kanona: prvi, zabranjuje odvajanje eparhije od višega crkvenoga područja (mitropolije) kojoj pripada, i uzdizanja eparhije do statusa mitropilje prema državnome aktu, po prethodnome zahtijevu njezina episkopa i bez saglasnosti nadležnih organa Crkve; drugi kanon institucionalizuje obavezu Crkve da prati državne inicijative u pogledu administrativne reforme, posebno kada država uspostavi novi grad, i poziva Crkvu da preduzme odgovarajuću inicijativu: da obezbijedi novome gradu i njegovim oblastima odgovarajuće crkvene privilegije.
Redukujemo li oba ova kanonska pravila, dobijamo sljedeće:
a) ukoliko se radi o osnivanju nove crkvene oblasti uzdizanjem na viši nivo kanonske nadležnosti (pretvaranje episkopije u mitropoliju), što neizbježno proizlazi iz odvajanja određena dijela koji geografski potpada pod više crkveno područje (mitropoliju), tada je potrebno da ovlašćeni organ Crkve, tj. sinod autokefalne Crkve, donese neophodnu odluku, isključujući politička uplitanja;
b) ali, ako je uspostavljena nova crkvena oblast i ako su stvorene nove granice kanonske jurisdikcije zbog osnivanja novoga grada posljedstvom političkoga čina – što podrazumijeva i novu administrativnu oblast – onda je Crkva „kanonski“ obavezna da aktivira, paralelno s državom, proceduru propisanu svojim pravom za uspostavljanje nove crkvene oblasti koja odgovara novoj političkoj realiji; ako proširimo pojam „grad" i pod „gradom" podrazumijevamo uopštenu političku oblast, što obuhvata i pojam „država", onda se analogijom pomenuti 38. kanon može primijeniti na svaki slučaj uspostavljanja nove političke jedinice, uključujući i državu.
Oba navedena kanona, dopunjeni opštim principima kanonske nadležnosti, pružaju nomokanonsku osnovu na kojoj se svi tomosi Vaseljenske patrijaršije zasnivaju, obezbjeđujući, kako autokefalije, tako i autonomije, onih pravoslavnih crkava koje su predale odgovarajuće molbe, bez obzira na to da li je procedura izdavanja autokefalnoga ustava sprovedena i završena u potpunome saglasju s odgovarajućim kanonima, na primjer: u slučaju Srpske patrijaršije [u tomosu za SPC iz 1922. piše da se izdaje po ikonomiji, tj. u znanju o svjesnoj povredi kanonskoga prava – prim. priređivača], zatim Poljske arhiepiskopije, Finske arhiepiskopije, Mitropolje Talina i cijele Estonije, ili je prethodio period nekanonskoga statusa tokom osnivanja i funkcionisanja „nezavisnih” crkava, koje su docnije vraćene u kanonskI poredak izdavanjem tomosâ Svesvetoga Sinoda Vaseljenske patrijaršije, što su slučajevi: Rumunske patrijaršije, Gruzijske patrijaršije, Grčke crkve, Albanske arhiepiskopije, Bugarske patrijaršije.
***
Iako je PRAVO na davanje autokefalije opravdano relevantnim Svetim kanonima, o POSTUPKU koji se mora pratiti prilikom primjene postojećega statusa neke kanonske jurisdikcije – Sveti kanoni ne govore ništa.
Dakle, postavlja se pitanje: na čemu se zasniva postupak u praksi Vaseljenske patrijaršije za odobravanje autokefalija?
Odgovor je jasan. Način primjene kanona zasniva se na običaju; a običaj je istočnik kanonskoga prava, jednak Svetim kanonima, kao što će biti prikazano u nastavku, kada uzmemo u obzir način njegove primjene od Vaseljenske patrijaršije.
Saglasno opštoj teoriji prava, običaj – to je vrhovno pravo, budući da je njegova primjena duga i ujednačena, a među onima koji ga primjenjuju postoji uvjerenje da se primjenjuje s istom korelacijom (opinion necessitates). U Crkvi je običaj izvor prava, paralelan zakonodavnome pravu, kakvi su Sveti kanoni.
Ovo je jasno odredio Sveti Vasilije Veliki u 91. pravilu: „Od dogmi i propovijedi u Crkvi sačuvanih, neke su od pisanih uputstava, a neke smo primili Apostolskim predanjem, po prejemstvu tajinstva, i obje imaju silu blagočestija"…
Isto će Sveti Vasilije Veiliki izraziti i u 87. pravilu: „I tako, prvo, i pritom najglavnije u ovim djelima da pazimo, to je zadržati u nas običaj, koji ima silu zakona, zato što su sve odnosne naredbe nama predate od svetih muževa”…
Sve navedeno je saopšteno da bi razmotrili: da li je procedura, do sada primjenjena od Vaseljenske patrijaršije za dodjelu autokefalijâ i izdavanje tomosâ od Svesvetoga Sinoda, uspostavljena kao običaj i da li, kao takva, predstavlja kanonsko pravo, odnosno Sveti kanon.
Napominjem da je Vaseljenska patrijaršija dodijelila autokefalije: Srpskoj crkvi, Rumunskoj crkvi, Bugarskoj crkvi, Gruzijskoj crkvi, Grčkoj crkvi, Poljskoj crkvi, Albanskoj crkvi, Crkvi Češke i slovačkih zemalja.
Dodatno, što se tiče Ruske crkve: a) uzdizanje moskovskoga arhiepiskopa u patrijarha [1590. godine] napravljeno je na zahtjev cara Fjodora [Фёдор I Иванович], koji je prihvaćen, jer nije bilo moguće ne izvršiti volju vladara koji je u to vreme bio jedini „veliki" i „pravoslavni" i b) priznanje Duhovnoga sinoda [Духовной коллегии] Rusije, koji je [1727. godine] stvorio car Petar I [Император и Самодержец Всероссийский Пётр I], na njegov zahtjev – odobrila je i u prvome i u drugome slučaju Vaseljenska patrijaršija, jednako kao i predstojatelji drevnih patrijaršija Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima.
Opisanu proceduru pratimo, dakle, od 1590. godine; i od tada, postojano i kontinuirano, na istovjetan način se primjenjuje, bez ikakva prigovora ili neslaganja neke autokefalne crkve. Dakle, ova procedura je običaj, koji, prema Svetome Vasilju Velikom, ima snagu zakona, odnosno, ima moć kanonskoga dekreta.
Kroz ovu prizmu, budući sastavni element ove procedure, koja je običaj, podnosi se molba Vaseljenskoj patrijaršiji. Podnosioci su: a) zainteresovana crkva, b) država u kojoj zainteresovana crkva djeluje, c) punota zainteresovane crkve, d) navedene institucije zajedno, i e) eventualno, Vaseljenska patrijaršija pokreće inicijativu, ukoliko se radi o periferiji njezine kanonske jurisdikcije.
Došao sam do zaključka da se na osnovu običaja – i uvijek na temelju stvorenoga prava po kanonima – poštuju sva tri elementa ove procedure: a) primalac zahtjeva za odobravanje autokefalije je Vaseljenska patrijaršija, b) podnosilac zahtjeva su ili zainteresovana crkva, ili država u kojoj je zainteresovna crkva, ili punota zainteresovane crkve, ili pomenute institucije zajedno, ili eventualno Vaseljenska patrijaršija, ukoliko se radi o periferiji njezine kanonske jurisdikcije, i c) organ za za dodeljivanje autokefalije je Svesveti Sinod Vaseljenske patrijaršije.
To znači da se ova procedura kanonski održala u cjelini i ne trpi poricanje. Svako eventualno poricanje, koje bi se moglo pojaviti, odnosilo bi se na moguće odstupanje od konkretne procedure Vaseljenske patrijaršije i ni od jedne druge, i trebalo bi da se blagovremeno izrazi od jedne ili većine autokefalnih crkava.
Tako, na primjer, može se navesti u postupku izdavanja tomosa prigovor: a) ako zahtjev za dodjelu autokefalije nije podnesen Vaseljenskoj patrijaršiji, već nekoj drugoj autokefalnoj crkvi, b) ako je zahtjev podnijelo drugo juridičko lice, tj. bilo koja druga, a ne zainteresovana crkva, ili treća država, ili punota treće crkve koja nema nikakve veze s konkretnom zainteresovanom crkvom, d) ako je odluku o dodjeli autokefalije izdao sinod ikoje druge autokefalne crkve, a ne Sinod Vaseljenske patrijaršije.
***
U slučaju dodjeljivanja autokefalije Ukrajinskoj crkvi, iz onoga što ja mogu da saznam, procedura koja je predočena saglasna je uobičajenoj. Štaviše, nijedna autokefalna crkva nije dostavila ijednu zvaničnu pismenu primjedbu ni u jednome koraku procedure izdavanja tomosa, iako bi svi imali legitiman interes za takvu akciju, posebno Ruska crkva.
Prema tome, kad se postupak izdavanja tomosa okonča, smatra se da je ispravan i kanonski nepromjenjljiv, bez ikakve mogućnosti njegova osporavanja.
Jedina primjedba koja se može izraziti odnosila bi se na sadržaj darovana tomosa u smislu nasumične kontradikcije jedne ili više njegovih uredbi odnosno kanonskoga prava. Ali, ovaj slučaj pokrenuti, čini se, u sferi je nadrealnoga, s obzirom na to da u sastavljanju sličnih akata ustanova Vaseljenskoga Patrijarha ima neupitno iskustvo, koje, kao neporeciv dokaz, proizilazi iz broja tomosâ o autokefalijama koji su dosad objavljeni.
To me dovodi do još jednoga zaključka. Da je autokefalni status, koji je apliciran u odobrenim tomosima postojećim autokefalnim crkvama, potpun i cjelovit. To znači da nije podložan klauzulama ili rokovima, i nema potrebe da se ratifikuje ili verifikuje na budućem Vaseljenskome saboru; možda samo da se potvrdi.
S druge strane, pozivanje na I Vaseljenski sabor (6. i 7. kanon), II Vaseljenski sabor (3. kanon) i III Vaseljenski sabor (8. kanon), kao na argumente za uspostavljanje ekskluzivne nadležnosti Vaseljenskoga sabora za davanje autokefalnoga statusa, pogrešno je zbog:
a) 6. i 7. kanoni I Vaseljenskoga sabora, o prvjenstvu prijestolâ Rima, Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima, nijesu stvorili novo stanje, već su potvrdili postojeći običaj, dajući ovome običaju i eksplicitnu silu zakona – običaj je bio uživanje posebna položaja, a time i posebne časti za crkve koje se nalaze u gradovima, slične, izuzetne pozicije, kao što su administrativni, politički, društveni, kulturni, ekonomski i vojni centri;
b) isto je učinio i II Vaseljenski sabor (3. kanon) za prijestolje Carigrada, prateći suštinski običaj izuzetna položaja, na osnovu I Vaseljenskoga sabora, pa je utvrđen primat časti trona Carigrada, saglasno izuzetnosti Konstantinopolja, prijestonice Carevine [Istočnoga Rimskoga carstva];
c) konačno, III vaseljenski sabor (8. kanon) priznao je autokefaliju Crkve Kipra, a to se takođe zasniva na već postojećem običaju za rukopoloženje tamošnjih episkopa od strane svojih episkopa, što je pretvoreno u kanonski dekret.
Na osnovu toga i prethodno navedena, ova tri vaseljenska sabora nijesu prvi put stvorili instituciju autokefalije, primjenjujući primarnu vlast. Oni su samo priznali realije, opstojeće u dužem vremenskome period i na ujednačen način; te su to vaseljenski sabori potvrdili u smislu snage i autoriteta kroz odgovarajući kanonski dekret.
Zaključujem: tvrdnja da su odluke Vaseljenske patrijaršije za davanje autokefalijâ nepotpune i da trebaju biti verifikovane od strane Vaseljenskoga sabora – bez kanonske su osnovanosti.
Otuda su sve autokefalne crkve dužne da blagovremeno pošalju odgovarajuću poruku predstojatelju autokefalne Ukrajinske crkve. Takve poslanice nemaju suštinski karakter u smislu (ne)postojanja nove Crkve, niti je to saglasnost ili priznanje odluke Vaseljenske patrijaršije. To je poruka koja se u epistolografiji karakteriše „komplimentom" i ne nosi nikakav „kanonski" rezultat.
Dakle, poruka koju je Njegova Svesvetost [Vartolomej] uputila predstojateljima autokefalnih crkava, pozivajući ih da priznaju novu Crkvu Ukrajine, ne znači prihvatanje stava da je tomos izdat 6. januara 2019. podložan ratifikaciji od strane drugih autokefalnih crkava, nego predstavlja pismo s formalnim obavještenjem o izdavanju tomosa o autokefaliji novoj Crkvi.
(Autor je profesor crkvenoga prava na Pravnome fakultetu Aristotelova univerziteta u Solunu - Αριστοτέλειο Πανεπιστήμιο Θεσσαλονίκης)
Priredio i preveo: Vladimir Jovanović
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR