Ruska strategija nacionalne bezbjednosti s otiscima prstiju Nikolaja Patruševa

Nova ruska strategija nacionalne sigurnosti je paranoidna povelja, piše za The Moscow Times, profesor Mark Galeoti - stručnjak za Rusiju, autor knjige “Moramo razgovarati o Putinu“. Analizirajući ovaj dokument, on navodi da nije revolucionaran, ali da ukazuje da je novina ne samo to da se strane države tretiraju kao prijetnja, već i sami procesi koji preoblikuju svijet u kojem živimo.

Strategija, kako procjenuje Galeoti, nosi otiske prstiju moćnog sekretara Putinovog  Savjeta za bezbjednost, Nikolaja Patruševa, najvećeg jastreba u unutrašnjem krugu ruskog predsjednika. On je, pozivajući se na zaštitu od podrivanja “tradicionalnih ruskih moralnih i duhovnih vrijednosti” i zaštitu od “iskrivljivanja istorije i ruske uloge u njoj” u istu ravan, kao prijetnju ruskim nacionalnim interesima, stavio i al-Kaidu, State Department i organizaciju za zaštitu ljudskih prava, Human Rights Watch.

Galeoti takođe kaže, da su ovim, zapravo revidiranim dokumentom iz 2015-te, samo kodifikovane promjene koje su stupile na snagu u Rusiji već nekoliko godina, a koje će u narednih šest ovoj, kako je zove, “paranoidnoj povelji” dati snagu zakona.

Prevela: Biljana Jovićević

Nova ruska Strategija nacionalne bezbjednosti nije revolucionaran dokument, već se u određenoj mjeri naslanja na dokument koji mu je prethodio, a koji datira iz 2015. No u svakom slučaju označava progresivno pomjeranje prioriteta Kremlja prema paranoji i svijetu koji ne samo da strane države doživljava kao prijetnju, već i same procese koji preoblikuju moderni svijet.  

Ažuriranje strategije predviđeno je svakih šest godina, pa dokument kojem je Vladimir Putin da zvaničnu snagu dekretom “O strategiji nacionalne bezbjednosti Ruske Federacije“ 3. jula, reflektuje taj proces redovne revizije.

Najveći dio sadržaja je isti kao 2015-te, ali su promjene u njemu važne. Strategija je zamišljena da bude krajnja destilacija ruskih nacionalnih interesa, strateških prioriteta i percepcije prijetnji.

Kao takav je istovremeno i od velike i od ograničene važnosti.

Riječ o sveobuhvatno planiranom dokumentu, mnogo više nego što je konkretan i operativan: klauzula 40 (3) govori na primjer o važnosti održavanja adekvatnog nukleranog odvraćanja, a klauzula 56 afirmiše neophodnost jačanja ruskog suvereniteta nad njenim informativnim prostorom, bez davanja bilo kakvih naznaka o tome kakvi su zahtjevi države za tim snagama, niti, kako se “informativni suverenitet” može primjeniti.

Sa druge strane, kao temeljni dokument o nacionalnoj sigurnosti – a u Kremlju se na gotovo sve gleda kroz prizmu nacionalne bezbjednosti- zamišljen je da reflektuje mnogo detaljnije doktrine i programe, kao i šire vođenje državne politike.

Ono što je zapanjujuće je da nova Strategija daje alarmantniju sliku o prijetnjama sa kojima se Rusija suočava sa Zapada, ali te prijetnje i konceptualizuje u širem smislu. To teško da može biti iznenađenje, imajući u vudu da je zadatak razvoja ovog dokumenta povjeren Sekretarijatu Savjeta za bezbjednost. Iako je njegova uloga uglavnom predviđena za olakšavanje jednogodišnjeg procesa izrade konsultacija i postizanje konsenzusa između različitih zainteresovanih strana, u praksi - to tijelo ima značajan uticaj i na proces i ishod.

Finalni dokument sasvim sigurno izgleda tako da nosi otiske prstiju Nikolaja Patruševa, moćnog sekretara Savjeta za bezbjednost koji je u suštini najbliže onome što ruski sistem ima kao pandan funkciji savjetnika za nacionalnu sigurnost. Jedan od najvećih jastrebova u Putinovom unutrašnjem krugu, Patrušev ne krije svoje uvjerenje da je Rusija već u neobjavljenoj borbi sa Zapadom.

On je u martu, za Rossiiskaya gazetu rekao da u “namjeri da obuzda Rusiju” Zapad pokušava da “destabilizuje socijalno-političku situaciju u zemlji, inspiriše i radikalizuje protestni pokret, i da podrije tradicionalne ruske duhovne i moralne vrijednosti”.

Strategija brzo identifikuje prijetnju generisanu „željom zapadnih zemalja da sačuvaju svoju hegemoniju“ (klauzula 7), s tim, što primarni izazovi dolaze od nevojnih vektora, kao što je „želja za izolacijom Ruske Federacije i upotreba dvostrukih standarda u međunarodnoj politici "(18) i pokušaji„ neprijateljskih zemalja ... da iskoriste socio-ekonomske probleme u Ruskoj Federaciji da unište njeno unutašnje jedinstvo, podstaknu i radikalizuju protestni pokret, podrže marginalne grupe i podijele rusko društvo"(20).

U posljednjoj tački se naglašava rastuće široki pojmovi “bezbjednosti” i “prijetnje” utjeloveljeni u strategiji. Ne radi se samo o sajber napadima i dezinformacijima, već “namjernim pokušajima erozije tradicionalnih vrijednosti, iskrivljavanja globalne istorije, reviziji stavova o ulozi i mjestu Rusije u njoj, rehabilitaciji fašizma i podsticanja međuetničkih i međukonfesionalnih konflikata” i čak pokušaja da se ograniči upotreba ruskog jezika (19).

Da budemo jasni: u Strategiji ima mnogo toga što je ili neškodljivo ili potpuno pozitivno. Poboljšanje javnog zdravlja i sigurnosti na putevima, zaštita prava građana, podsticanje zdravog načina života, poboljšanje produktivnosti rada, suzbijanje monopola - sve su to ciljevi vrijedni divljenja.

Podvođenje pod pitanje bezbjednosti sve od čega se Kremlj boji ili ne voli

No takve smo aspiracije viđali i ranije, ali je Kremlj ipak stavio politička razmatranja iznad zdravstvenih u odgovoru na COVID-19, monopolizam i kroni (prijateljski) kapitalizam preovladavaju, a opozicija je suočena sa represijom koja prevazilazi okvire onoga što čak i ruski zakoni predviđaju i omogućavaju.

Istina je zapravo sve veća “bezbjednizacija” svega i svačega i dovođenje u vezu sa stranom subverzijom sve od čega se Kremlj boji ili ne voli, što ovaj dokument čini jednom paranoidom poveljom. Ne dozvoljava, koliko zahtijeva da se politička opozicija, manjinska mišljenja, čak i alternativni životni stilovi, tretiraju kao prijetnja državi.

Napokon, postoji posve novi fokus na „zaštiti tradicionalnih ruskih duhovnih i moralnih vrijednosti, kulture i istorijskog pamćenja“.

Strategija procjenjuje da su “tradicionalne ruske duhovne, moralne i kulturno-istorijske vrijednosti pod aktivnim napadom SAD-a i njihovih saveznika, kao i transnacionalnih korporacija, stranih neprofitnih, nevladinih, religioznih, ekstremističkih i terorističkih organizacija” (klauzula 87).

Hajde da ostavimo po strani to što bi “tradicionalne ruske vrijednosti” mogle biti – da li bi uključivale kmetstvo, bičevanje do smrti, ili “terem” (socijalna izolacija žena)? Ostavimo po strani i to kako se olovkom lagano uspijeva povezati State Deaprtment, al-Kaida, Human Rights Watch i Facebook - u isti niz neprijateljskih snaga.

To je u stvari efekat preklasifikovanja modernog svijeta i svih socijalanih i ekonomskih revolucija koje ga oblikuju u prijetnje.

Godine 1974., sovjetske vlasti - prestravljene mogućnošću brzog i lakog protoka informacija koji nijesu pod njihovom kontrolom – uvele su drakonske zakone o skladištenju, korištenju i upravljanju fotokopirnim uređajima. Današnji Kremlj zvuči samo nekoliko koraka daleko od sličnog pokušaja pred licem neumoljive sile napretka.

Naravno, pitanje je, koliku će razliku strategija napraviti. Na mnogo načina ne zacrtava novi kurs za budućnost toliko koliko zapravo kodifikuje promjene koje su već stupile na snagu proteklih godina. Pokušaj trovanja Alekseja Navaljnog, vjerovatno je reflektovao pobjedu onih koji su tvrdili da on nije obični opozicioni političar, već zapravo oruđe zapadne subverzije.

Trenutna kampanja označavanja sve većeg broja tijela kao "stranih agenata" ili njihovo povezivanje sa "nepoželjnim organizacijama" ne odražava samo administrativnu pogodnost, već i istinsko uvjerenje barem nekih s vrha sistema - da je to prijetnja sa kojom se suočavaju.

U svakom slučaju, makar u narednih šest godina, paranoidna povelja je zakon.

Orginalni naslov teksta u The Moscow Times-u je: “New National Security Strategy Is a Paranoid’s Charter” (Nova strategija nacionalne sigurnosti je paranoidna povelja)

Profesor Mark Galeoti viši je saradnik na  Kraljevskom institutu u Londonu (Royal United Services Institute) i počasni profesor na UCL školi slavističkih i istočnoevropskih studija. Autor je knjiga "Moramo razgovarati o Putinu", “Kratka istorija Rusije” ( A Short History of Russia), Vojske rusko-ukrajinskog rata (Armies of the Russian-Ukrainian War), Ruski politički rat: pomjeranje dalje od hibridnog, (Russian Political Warfare: moving beyond the hybrid), te izvanredne knjige o ruskoj mafiji “Vory: ruska super mafia” (The Vory: Russia’s super mafia).