Zašto Vladimir Putin prijeti da će još jednom zagristi Ukrajinu, nakon što je progutao Krim 2014?
Nije lako odgovoriti na to pitanje jer je Putin psihodrama za jednog čovjeka, sa ogromnim kompleksom inferiornosti prema Americi koji ga ostavlja da uvijek vreba svijet sa čipom na ramenu toliko velikim da je nevjerovatno da može da prođe kroz bilo koja vrata.
Da vidimo: Putin je savremeni Petar Veliki koji želi da vrati slavu Majke Rusije. On je penzionisani K.G.B. agent koji jednostavno odbija da uđe sa hladnoće i još vidi C.I.A. ispod svake stijene i iza svakog protivnika.
Vladaj ili umri
On je bivši američki dečko iz pakla, koji odbija da nam dozvoli da ga ignorišemo i izlazimo sa drugim zemljama, poput Kine — jer uvijek mjeri svoj status u svijetu u odnosu na nas. I on je političar koji pokušava da se uvjeri da pobijedi (ili namiješta) ruske izbore 2024. — i da postane doživotni predsjednik — jer kada izvučete onoliko rubalja koliko Putin ima, nikada ne možete biti sigurni da vas nasljednik neće zatvoriti i uzeti vam sve. Za njega važi – vladaj ili umri.
Negdje u ravnoteži svih tih identiteta i neuroza je odgovor na to šta Putin namjerava da uradi sa Ukrajinom.
Da sam cinik, samo bih mu rekao da ode i zauzme Kijev jer bi to postao njegov Kabul, njegov Avganistan — ali ljudski gubici bi bili nepodnošljivi. Nedaleko od toga, bio bih vrlo jasan: ako želi da siđe sa drveta u kome se smjestio, moraće da skoči ili da napravi sopstvene merdevine. On je u potpunosti izmislio ovu krizu, tako da ne bi trebalo da popuštamo sa naše strane. Kina gleda — a Tajvan se znoji — sve što radimo je kao reakcija na Vlada upravo sada.
Što nas vraća na centralno pitanje: Vlad, zašto si na tom drvetu?
Za početak, ne tražite odgovor u Ukrajini. Ako Putin zaista odluči da još jednom zagrize Ukrajinu, to će biti prije svega zato što Putin misli da će to ojačati njegove šanse da ostane na vlasti u Rusiji, što je za njega uvijek najvažnije.
Da bismo razumjeli kako bi ponovna invazija na Ukrajinu mogla da posluži tom cilju, moramo se vratiti na pomak koji je Putin napravio u posljednjoj deceniji: otišao je od prodaje sebe ruskom narodu kao lidera koji bi im omogućio da prevaziđu siromaštvo bogatstva u posthladnoratovskoj eri lideru koji bi im omogućio da prevaziđu svoje siromaštvo dostojanstva u posthladnoratovskoj eri.
Ovo sam naučio od Leona Arona, stručnjaka za Rusiju na Američkom preduzetničkom institutu i autora knjige „Jeljcin: revolucionarni život“, koji sada piše knjigu o budućnosti Putinove Rusije. Kako je to rekao Aron, kada je Putin došao na vlast krajem 1999. godine, mogao je da ima koristi od restrukturiranja ruske privrede Borisa Jeljcina; od značajnih stranih investicija; od rasta cijena nafte, gasa i minerala; i od poboljšane političke stabilnosti.
„Branilac otadžbine pod opsadom Zapada“
Rusi su povezivali prva dva Putinova mandata — od 2000. do 2008. — „sa akumulacijom bogatstva bez presedana u modernoj ruskoj istoriji“, rekao je Aron.
Ali, počevši od 2011. pa sve do 2019. godine, ruska ekonomija je stagnirala zbog nižih cijena energije i, prije svega, institucionalnih prepreka rastu: Putinova preferencija da koristi prirodne resurse Rusije, a ne njene ljudske resurse.
Za njega nema Silicijumskih dolina — osim sajber hakera. To bi zahtijevalo pravu vladavinu zakona, obezbjeđena imovinska prava i oslobađanje talentovanih ljudi, koji postavljaju previše pitanja poput: „Vlad, odakle ti novac?“
„Putinov odgovor na ovu ekonomsku stagnaciju i političku opasnost koju je ona predstavljala bio je da osnovu legitimiteta svog režima prebaci sa ekonomskog napretka, koji je Putina učinio tako popularnim u njegovim prvim dvoma mandatima, na Putina kao branioca otadžbine pod opsadom Zapada“, rekao mi je Aron. „Putin je zaključio da ako želi da bude doživotni predsjednik, mora da bude doživotni predsjednik iz vremena rata“.
Pišući u The Hillu, Aron je citirao ruskog opozicionog kolumnistu Sergeja Medvedeva koji je nedavno primijetio: „Putin je stvorio naciju rata koja je zatvorila vrata i gleda na svijet kroz osmatračni prorez tenka. Stepen vojno-patriotske histerije [iz] Rusije danas podsjeća na SSSR iz 1930-ih, eru atletskih parada, maketa tenkova i dirižabla“.
Putin je zaključio da ako želi da bude doživotni predsjednik, mora da bude doživotni predsjednik iz vremena rata
Ovo je klasična politika mahanja psa. Putin je nasilnik, ali on je nasilnik sa autentičnom ruskom kulturnom dušom koja rezonuje sa njegovim narodom. Njegova opsesija Sovjetskim Savezom i njegova nostalgija za moći, slavom i dostojanstvom koje je on dao njemu i njegovoj generaciji Rusa su duboki. Nije pretjerao kada je 2005. godine izjavio da je raspad Sovjetskog Saveza „najveća geopolitička katastrofa” 20. vijeka.
I zato što su Ukrajina i njen glavni grad Kijev davno igrali centralnu ulogu u ruskoj istoriji, i zato što je Ukrajina bila bedem i žitnica Sovjetskog Saveza u vrijeme njegovog procvata, i zato što možda osam miliona etničkih Rusa i dalje živi u Ukrajini (od 43 miliona), Putin tvrdi da je njegova „dužnost“ da ponovo ujedini Rusiju i Ukrajinu. On bezočno ignoriše činjenicu da Ukrajina ima svoj jezik, istoriju i postsovjetsku generaciju koja vjeruje da je njena dužnost da bude nezavisna.
Ukrajinsku državu smatra vještačkom
Za Putina je gubitak Ukrajine „kao amputacija“, primijetio je politikolog Ivan Krastev, predsjednik Centra za liberalne strategije u Sofiji, u Bugarskoj. „Putin gleda na Ukrajinu i Bjelorusiju kao na dio ruskog civilizacijskog i kulturnog prostora. On smatra da je ukrajinska država potpuno vještačka i da ukrajinski nacionalizam nije autentičan“.
Razlog zašto je Putin ubrzao svoju prijetnju Ukrajini — koju bih nazvao „udaj se za mene ili ću te ubiti“ — je taj što zna da je pod sadašnjim predsjednikom Ukrajine, Vladimirom Zelenskim, proces ukrajinizacije ubrzan i ruski jezik se potiskuje kada je riječ o školama i medijskom prostoru.
Krastev kaže: „Putin zna da za 10 godina mlada generacija u Ukrajini uopšte neće govoriti ruski i da se neće identifikovati sa ruskom kulturom. Možda je najbolje djelovati sada, smatra Putin, prije nego što ukrajinska vojska postane veća, bolje obučena i bolje naoružana — i dok su Evropa i Amerika u neredu zbog Covida i nijesu raspoložene za rat.
A tu su samo sirovi geopolitički motivi. Kreirajući krizu oko Ukrajine, rekao je Krastev, „Putin poziva Zapad na sahranu posthladnoratovskog poretka“.
Za Putina je posthladnoratovski poredak bio nešto nametnuto Rusiji i Borisu Jeljcinu kada je Rusija bila slaba. To je uključivalo ne samo guranje NATO-a u istočnoevropske zemlje koje su nekada bile dio sovjetskog NATO-a — Varšavskog pakta — već i guranje uticaja NATO-a i Evropske unije na samo bivšu sovjetsku imperiju, na mjestima poput Ukrajine i Gruzije.
„Ubij komšijinu kravu“
Putinovo gomilanje trupa govori Zapadu: Ili ćemo pregovarati o novom posthladnoratovskom poretku ili ću ja započeti posthladnoratovsku konfrontaciju.
Kao što znaju dugogodišnji čitaoci ove kolumne, bio sam žestoki protivnik širenja NATO-a poslije Hladnog rata. To je jedna od najglupljih stvari koje smo ikada uradili — fokusiranje na „NATOizovanje“ Poljske i Mađarske umjesto da gradimo na nevjerovatnoj, uglavnom nenasilnoj, demokratskoj revoluciji u Rusiji i da je zaključamo na Zapadu.
Njegovanje te ruske revolucije do ostvarenja ne bi bilo jednostavno, ali nastavljajući dalje sa širenjem NATO-a, olakšali smo autokratskom nacionalisti poput Putina da se zaključa na vlasti govoreći ruskom narodu da samo on može da spriječi NATO i Zapad od uništenja Rusija — vojno, kulturno i vjerski.
Time želim da kažem da ne plačem za Putinom. On je ljudsko oličenje jedne od najstarijih ruskih bajki: Ruski seljak moli Boga za pomoć nakon što vidi da je njegov bolji komšija upravo dobio kravu. Kada Bog pita seljaka kako može da pomogne, seljak kaže: „Ubij komšijinu kravu“.
Posljednja stvar koju Putin želi je uspješna Ukrajina koja se pridružuje Evropskoj uniji i koja razvija svoje ljude i ekonomiju izvan Putinove autokratske Rusije koja ne uspijeva. On želi da Ukrajina propadne, EU da se razbije i Amerika da ima Donalda Trampa za doživotnog predsjednika kako bismo bili u trajnom haosu.
Putin bi radije da vidi kako nam krava umire nego da uradi sve što je potrebno da odgaji svoju zdravu kravu. Uvijek traži dostojanstvo na svim pogrešnim mjestima. On je prilično patetičan – ali i naoružan i opasan.
* * * * *
Autor je Tomas L. Fridman, spoljnopolitički kolumnista New York Timesa i trostruki dobitnik Pulicerove nagrade
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR